VELJKOVA FOTO-KRITIKA: Izložba 10 autorica je nešto najbolje što sam vidio ove godine!
Fotograf o fotografu Piše: Veljko Martinović

VELJKOVA FOTO-KRITIKA: Izložba 10 autorica je nešto najbolje što sam vidio ove godine!

Prisutnost u sadašnjosti i odlazak u vlastite svjetove vrlo je dobro pomiješan u koktelu izvrsnosti

U sklopu akcije Splitski cvit u City Centeru One organizirana je vrlo zanimljiva izložba za koju slobodno možemo reći da je veliki favorit da bude najbolja skupna izložba u ovoj godini (za sada). Analizirat ćemo četiri fotografije od svake od 10 autorica bez redoslijeda po važnosti pojedinih poruka.

Jelena Popić ima osjećaj za prostor i još uvijek se igra s kadrom, pokušava nam reći da ne treba uvijek sve biti po pravilima. Bavi se gradskim momentima, na fotografijama je vidljiva potraga za novim u starom i povezanost života u gradu s prirodom. Uspijeva biti svoja, namješta se prema novim izazovima i pokazuje razne paradokse koji su svuda oko nas. Svakako zanimljiva i uporna autorica koja odlično koristi postojeće i poručuje da sve što nam zapravo  treba je tu, ispred nas. Možemo reći da je Jelena odlična gradska fotografkinja pogotovo jer nam daje stvarnu sliku bez miješanja u kredibilitet kadra.

Lili Zaneta zna što je kompozicija jer je to njena priroda, kao da se rodila s linijama, kockama, plohama, rođena je za super skladne fotografije. Sklad je jedno od najzahtjevnijih fotografskih promišljanja u kojima zapravo ili ga ima ili ga nema. Lili je autorica pred kojoj je velika karijera ako bude ostala jednostavno izvrsna  tj. izvrsno jednostavna. Arhitektura je sama po sebi zanimljiva, plohe su izazov za fotografe, a sama po sebi kompozicija nosi veliki izbor teme, mnoštvo za traženje sebe unutar priče koja nije za svakoga.

Maja Prgomet donosi zvijezde, skida nam ih s neba, one postaju dostupne svima iako su toliko daleko. Koncertna fotografija je zahtjevna radi ograničene količine svjetla i kontakta s izvođačima, ali mami jer ostavlja slobodu za kreativnost. Maja je sigurno kreativna u interakciji s publikom, dovela nam je poruke blizu nas, a na nama je da ih pročitamo. Uvijek ostavlja mikrofon slobodan da i mi nešto kažemo o tome  kakav je bio koncert. To sigurno možete vidjeti na Majinim fotografijama, ona je posao napravila, ostalo je na nama.

Ivana Marinić Kragić je izvan konkurencije, postavljanje akta u prostor je vansvemirska fotografija. Nešto na što ljudi nisu navikli ostavlja ih bez riječi! Ivana ostavlja bez riječi kada akt bez vulgarnosti kao kip koji će se uskoro osloboditi postavlja u stvarne svjetove, tim činom porađa vlastito razmišljanje o fotografiji koje je daleko pred ovim vremenom, a stavlja nas tako male u kontekst tako moćnog. Svaka čast, Ivana!

Lidija Lolić donosi dugu nad Splitom, morski suton, moćnu Cetinu i dojmljive planine kao iz raja. Vidljivo je da Lidija zna fotografski posao, sve je više nego korektno, ali nema značajnije poruke. Suton je mnogo puta fotografiran, a i priroda. Sve je vrlo lijepo, ali nekako su svi ti kadrovi potrošeni, nema života, kao da čovjek više nije prisutan na toj Lidijinoj planeti pa to može i biti poruka: priroda nas ne treba, bila je prije nas, a bit će i poslije.

Jagoda Mihanović je mistična, vodi nas u podmorski vodeni svijet bajke. Nebo simbolizira beskonačnost kao spoj koji nas preko dubina vodi na svjetlo. Ribe su višak, bajkovita saga bi bila puno upečatljivija da je morska sirena sama, ona je hrabra i smjela pa joj 'pirane' i grill ribice ne trebaju. Svejedno, iako ribe smetaju, Jagoda ih očito vidi u svom podzemno nebeskom svijetu. Vidljivo je da voli eksperimente i da ne odustaje od svog koncepta makar ga većina ne razumije. Važno je da ipak ostanemo svoji nakon svih životnih nevera.

Ivana Ivanović Šimić je uvijek nasmijana, prenosi to i na svoje svakodnevne fotoreporterske zadatke, ne vjerujem da može snimiti 'musavi' portret. Donosi nam četiri dive, četiri portreta s kojima se možemo stopiti, toliko su otvoreni prema gledatelju, prema publici, prema javnosti. Nama je donijela najbolje od portretiranih,  a s tim i dio sebe. Opuštenost se vidi u svakom djeliću slike. Zasigurno jedna od boljih fotoreportera koju je nažalost 'medij pojeo' kao i veliki broj kolega.

Ivana Miletić je odvažna, doslovno leti s galebovima, druži se s hobotnicama, mijenja boju mora, otkriva ženstvenost. Iako su sve Ivanine fotografije namještene, kao i u slučaju još nekoliko autorica ove izložbe, vidi se da je fotografski aparat voli, da se sa svim izazovima može dobro snaći. Izravno nas gleda na tri fotografije dok nas četvrta poziva da joj dođemo, da joj se priključimo u nježnosti. Ivana je vidljivo hrabra autorica.

Željana Matošić modelira u prostoru, namješta modele pa ukupni dojam ima smanjenu vrijednost iako joj to uspijeva gledajući na cjelokupnu poruku. Najdojmljivija je djevojčica u igri na poniju, igri svog djetinjstva, direktno nas pita da li smo i svi mi ostali sanjali biti kraljevne i kraljevi, prinčevi i princeze. Mozaik nas dovodi do kulturološkog pitanja o samodostatnosti i koji smo mi zapravo njegov dio, dio cjelokupne slagalice... Trudnica iza koje se naziru knjige možda je i najsjajnija Željanina fotografija koja ostavlja pitanje koliko zapravo znamo o životu, rođenju i smrti? Koliko znamo o životu? Zanimljiva autorica koja se tek treba otkriti i osloboditi svoj talent, najmanje je što možemo zaključiti.

Palma Poljaković je šlag na kraju, najbolja poruka izložbe. Minimalistički prikaz svega što je tako konstantno relativno prisutno. Palmino promišljanje je čak prestiglo kragićevsku vanzemaljnost  kada je toliko palo na sami bit postanka. Palma je tu, pronalazi sebstvo, pronalazi izvor, od ničega je stvorila sve, sve je izronilo i ponovno uronilo u stvarnost. Uron u detalje iz života, a onda mistični izroni u vanjski svijet. Svakako najcjelokupnije promišljanje o fotografiji na cijeloj izložbi. Crno bijele fotografije također su značajno pridonijele važnosti ove autorice. Boja nigdje ne fali, nigdje ne bi igrala važnu ulogu, boja je totalno nebitna u ovom slučaju. Minimalizam je snažna poruka u svijetu u kojem nam nameću sve više potreba pa tako skoro da zaboravljamo na jedinu istinsku.

Pola autorica koristi postojeće kadrove pa iz njih uzima najbolje, drugi dio pokušava smjestiti svoje vizije u nešto postojeće. Većina autorica ove odlične izložbe uspjeva u svojim namjerama, ipak razlike u promišljanju su vidljive za sve one koje dublje promatraju. Prisutnost u sadašnjosti i odlazak u vlastite svjetove vrlo je dobro pomiješan u ovom koktelu izvrsnosti. 

Na kraju krajeva, što bismo mi muškarci bez žena radili na ovom svijetu? Možda samo slikavali?

Vaša reakcija na temu
Aloooo article_emotions(10937, "");
Pregledaj komentare