VELJKOVA FOTO-KRITIKA: Lupino je donio novu razinu fotografije kakvu još nisam vidio!
Nekada sam pogrešno mislio da je on samo fotograf golotinje, a izložbom 'Lupinizam' zasigurno želi prijeći na izvantjelesno
Svjetski poznati fotograf Stephan Lupino svojim primjerom povezivanja nekoliko stvaralačkih smjerova donosi novost u fotografski medij.
Zaokružujući fotografiju sa slikarstvom i kiparstvom Lupino dodaje 'ruku' svom lupinizmu i na taj način pokušava izraziti nešto što s fotografijom nije uspio napraviti u cijelosti.
Fotografija ogoljenog muškarca s istaknutim obrisima tijela ispod hladnog tuša i hladne pozadine nasuprot vojniku u maskirnoj uniformi i svijetloj pozadini koji u rukama drži svoju 'muškost', svoje oružje iz kojeg 'puca' samo je jedan od primjera kako prenijeti zamisao i emociju. Lupino je majstor u prikazu muškog i ženskog tijela i svih zamisli i primisli vezanih uz isticanje osobnosti i pokušaju da se proslijedi njihova duhovnost.
Portret pokojnog kralja funka Dina Dvornika je osvijetljen beskrajnim vjerovanjem u Dinov muzički talent. Iz fotografije koja zrači rajskim svjetlom Lupino želi prenijeti vječnu Dinovu muziku i to zaista i uspijeva. Ako zastanete ispred tog portreta možete čuti neke od velikih hitova, ali zaista tiho i samo kao pojedinac. Lupino prenosi tu tako dragocjenu duhovnu stranu fotografije na sve gledatelje koji joj se žele predati.
Nekada sam pogrešno mislio da je Lupino samo fotograf golotinje i da želi podići ekstremni dio tjelesnog na neku višu razinu. On zasigurno ovom izložbom želi prijeći na izvantjelesno, želi dodirnuti tamu svom snagom, a onda izroniti eksplodirajući u beskrajno svjetlo.
Shvatiti izložbu Lupinizam je otvoriti sva osjetila na 100% i prihvatiti sve emocije i osjećaje koji nailaze, mogu samo reći da je ovo jedna nova razina fotografije kakvu još nikad nisam vidio. Lupinizam je sve što se može izraziti oblikom i mislima prenijeti na gledatelja.
Katalog izložbe je na engleskom jer lupinizam je drugačiji, nije za svakoga, lupinizam je za one koje žele i hoće više, za one koji razmišljaju i ništa im nije prepreka.
Dva gola crno-bijela tijela od kojih crno dominira snažan je autorov pogled obrnut od uobičajenog razmišljanja. Golo bijelo je u podređenom položaju, kao da se vraćamo u prošlost i da povijest mijenjamo aktom. Crno postaje dominantno snažnije i predstavlja proces obrnutog slijedom događaja ma što god da vam pri tom padne na pamet.
Akt žene naslonjene na stijenu postaje lupinizmom snažni otpor da ne gledamo tamo gdje smo svi navikli gledati nego da stijena postane jaka, hrabra, čvrsta i da nam pogledom prenese pažnju i razbije naviku. Pogled postaje toliko jak da se više ne usuđujemo gledati nigdje drugdje.
Hladna rijeka je možda ohladila uzavrele misli, ali fotografija je i dalje ostala jednostavna, prirodna ljepota je zaleđena na tren i autor je sve napravio da priroda ostane lijepa zauvijek. Akt u vodi do bokova je besprijekorno fotografski dubok, a nije ni vulgaran. Voda simbolizira život.
Akt plavuše sa šeširom isto odiše prirodnim, fotografija miluje samu sebe. Fotografija nas tu poziva na otok gdje je glavna stanovnica svijetla vila u kolibi s palminim krovom. Svakako uz Lupinove aktove možemo zamisliti svašta.
Toples na klupi na Rivi gdje se model u drugom planu naslanja na popularni jarbol, a jednom rukom kreće prema preponama loveći nas u tami također krije dvije različite strane svijeta. Otvorenost Lupina prema mislima i iskrivljenost većine prema stvarnosti tj. percepciji golog tijela u fotografiji. Akt je ogoljena duša ako je uspijemo tako prikazati, a ne samo golo tijelo, teško je to riječima opisati. Toples na Rivi je ogoljena Riva ako razmišljate više od puke golotinje, a Lupino je jedan od rijetkih fotografa koji je uspio ogoliti život.
Ekstaza na pješčanom žalu ili na obali mora također je primjer kako dolazak do vrhunca može biti prikazano fotografijom i kako bi to trebalo izgledati. Valovi udaraju, more se uzburkalo i kapljice u valovima pršte uzdižući se ponovno. Vrhunac, kraj, pa opet i opet.
Amfora iz koje teče vino i poznati hvarski vinar u drvenoj bačvi također su dobar pokazatelj koliko se vino može zavoljeti i što se sve dešava kad se popije malo više od bevande. Svakako, Bogdanuša je jedan od primjera vrhunske ekstaze. Ogoljeni vinar pa onda i akt Stjepana Hausera i Luke Stulića, pokrivenih njihovim instrumentima ogoljena, jedan pokraj drugog daju nam samo naznaku kako možemo vidjeti i shvatiti svijet u kojem živimo i umiremo. Bravo za lupinizam koji će sigurno postati besmrtan.
