VELJKOVA FOTO-KRITIKA: Snaga Tothovih radova je u njegovom velikom poštovanju prema ljudima i njihovoj kulturi
Fotograf o fotografu Piše: Veljko Martinović

VELJKOVA FOTO-KRITIKA: Snaga Tothovih radova je u njegovom velikom poštovanju prema ljudima i njihovoj kulturi

Klikanje bez smisla je kao prazna palačinka, auto bez goriva ili brod bez kapetana

Putovanja su novi izazov za svakoga, a posebno za ljubitelje fotografije, Bjelovarčanin Pavao Toth je u Fotoklub Split donio dio života Irana, ali na neki poseban način, s vidljivim poštovanjem prema toj drevnoj Perzijskoj koljevci brojnih civilizacija kako i sam navodi u osvrtu u katalogu izložbe. 

Prvo što treba reći je da ova tematska izložba ima težinu, napravljena je smisleno i ima svoj cilj, upoznati nas s ljudima i drugačijim načinom života u za nas samo jednoj dalekoj i neistraženoj zemlji u kojoj vladaju za nas neki čudni običaji. Razlika je vidljiva u striktnom kodu oblačenja koji posebno vrijedi za žene, kod nas posebno ljeti okolo svi hodaju polugoli, što je u Iranu nezamislivo, žene ne smiju pokazati koljena, a kamoli kosu, obavezna je marama, a može se vidjeti lice. 

Osim direktne povezanosti s nekoliko portreta, zanimljivost je autorovo povezivanje ljudi i arhitekture, ljudi kao dijela prostora koji obilježava određenu kulturu, rijetko se može vidjeti takav način prikazivanja života. Ljudi tako mali, ali bitni u odnosu prema tako velikoj kulturi.

Portreti s tržnice, koji se neotkriveni obraćaju svijetu, bez riječi ali snažno, s maskama, ali uz slavljenje života. Posebno je upečatljiva najbolja fotografija izložbe, dva prodavača okružena perzijskim tapetima. Tipična scena koja odaje kako se živi i kako se razmišlja, stoga se može zaključiti da je jačina Tothovih radova u njegovom velikom poštovanju prema ljudima i njihovoj kulturi.

Tothove fotografije su vrijedne pažnje i pozornosti, čak i fotografije veličanstvene arhitekture poprimaju drugu dimenziju uz drugačije promišljanje o samim fotografskim temeljima.

Vrhunska fotografija je i atmosfera u prostoru gdje muškarci puše nargile, a cjelokupna situacija je svakako više nego zanimljiva. Pozadina govori više nego prvi plan, a prvi plan je povezan s pozadinom na subjektivan način ili onako kako ga tko samostalno doživi. Malo maštovitiji gledatelji, koji ovu fotografiju gledaju s više pozornosti, mogu puno toga zaključiti od ovog duboko unutarnjeg stanja...

Iako polovica autorovih fotografija na prvi pogled izgledaju kao fotografije arhitekture ipak se nakon boljeg ili dužeg gledanja može pronaći čovjek tj. ljudi.

Kompozicijski nadprosječno dobri kadrovi i izraženi kolorit djelova objekata daju dodatnu vrijednost izložbi. Nekoliko portreta su prejednostavni, prikazuju obične ljude, ne donose ništa spektakularno osim blizine autora sa narodom, ulicom. 

Ova izložba nosi crtu tajnovitosti, skrivenosti, indirektnih poruka i pokušaja približavanja jedne drugačije kulture običnih ljudi običnom čovjeku. Svakako bi trebalo bar jednom posjetiti Iran i proći gradskim ulicama i tržnicama, ljubiti se ispod mosta i kupiti tepih u lokalnoj trgovini. Maske na portretima skrivaju lica, ali i ujedno govore toliko mnogo, arhitektura je toliko golema prema malom čovjeku ali i obrnuto, ova izložba je kompaktibilna, skladna u međusobnim odnosima i tako čini jedinstvenu cjelinu.

Najveća poruka ovih fotografija je da treba poštovati različitost, osluškivati ritam ljudi oko nas, štediti za putovanja i otkrivati nove prostore.

Sigurno je da od svakog fotografa možemo nešto naučiti pa tako je i ovaj osvrt o Iranu, ali i sve prošle i buduće izložbe samo poziv da gledamo što, kako i zašto fotografiramo jer klikanje bez smisla je kao prazna palačinka, auto bez goriva ili brod bez kapetana.

Vaša reakcija na temu
Aloooo article_emotions(14387, "");
Pregledaj komentare