Zašto mnogi ljudi vide 'sve crno'?

'Naša sudbina je u našim rukama. To je naša pokora.' (Luka Tomić)

Postoje ljudi koji ne mogu podnijeti da se nešto dobro događa blizu ili oko njih. To je najčešće zato što su se navikli 'hraniti' nekim 'crnilom'. Stoga, gotovo uvijek na stvari gledaju kroz 'tamne naočale'. 

Njima se to događa najčešće iz nekoliko razloga. Jedan od njih je neka ozbiljna trauma koja je obilježila njihov život, a koja 'nije riješena', tj. koja u njima 'putuje kroz vrijeme' i umnogome upravlja njihovim življenjem, a posebno odnosima s drugim ljudima. Zato, podsvjesno, često ne mogu prihvatiti ni Boga kao najviše dobro.

Drugi česti razlog gledanja kao da je 'sve crno' je taj što je taj čovjek u nekoj svojoj prošlosti napravio jednu ili više krupnih  pogrešaka (promašaja). To utječe na njega tako da spomenutu pogrešku (ili grijeh) ne može sebi oprostiti pa se u današnjem vremenu na neki način 'kažnjava', (pod)svjesno smatrajući da ne zaslužuje neko dobro da mu se dogodi.

Treći razlog je iskrivljena slika o sebi od ranog djetinjstva, u kojem su se 'urezale' misli ili (nečije) riječi o tome kako 'nije vrijedan',  kako 'od njega neće biti ništa' ili štogod gorega. Posljedica toga zna biti prihvaćanje takvih 'naljepnica' u dubokoj nutrini. Onda i u narednim desetljećima te 'naljepnice' znaju čovjeka držati zgrčenim i 'nikad dovoljno vrijednim' u svojim očima. To zna biti čak i dok čovjek ostvaruje i mnoge uspjehe u određenim područjima.

Nevidljiva moć 'zalijepljenih' obrazaca je mnogo veća nego što se to čini na prvi pogled. Stoga, uvijek valja pokušati imati dublje razumijevanje drugoga (a i sebe) i, nekako, potražiti izlazak iz 'sjenki prošlosti' koje nas znaju pratiti desetljećima. Često neprimjetno, ali moćno.

Naravno, kao vjernik, držim da taj izlaz (ili proces 'izlaska') nije moguć bez Božje pomoći i Njegovih smjernica. Zašto tako mislim? Zato jer dobro znamo da baš i ne funkcioniramo po principu 'pritiska botuna'. Hoću reći, postoje stvari koje bismo i htjeli promjeniti kod sebe, ali samima po sebi, ni uz najbolju volju, to ne ide. A nerijetko se događa da bismo htjeli promjeniti drugoga, a ni sami sebe ne možemo promjeniti tek tako.

Doduše, ponekad nam 'idu od ruke' odluke tipa 'od sutra počinjem trčati', 'od sutra sam na dijeti', 'od sutra ustajem u 6, a ne u 8', 'od sutra ću gledati samo jedne vijesti' i sl.

Ali, daleko je teže, često i nemoguće samima po sebi, sprovesti u stvarnost odluke tipa: 'od sutra neću biti nestrpljiv s mojom ženom', 'od sutra neću govorit s gorčinom o onima koji su mi naškodili', 'od sutra neću bit u strahu za budućnost', 'od sutra neću beštimat', 'od sutra neću bit razdražljiv', 'od sutra neću biti očajan zbog gubitka...'

Zato mislim da nam treba Božja pomoć. Jer ako je Bog stvaran i iznad svega i svih, a ne samo zgodan 'dodatak jelu' ili 'usputna naljepnica' našem životu, onda bi nam vrijedilo obratiti pažnju na Njega kako bi se u mnogočemu izašlo iz 'živog pijeska slabašnih pokušaja da 'svojim rukama' i 'svojim nogama' izađemo iz tog pijeska. 

Onda bi se mnogo toga moglo gledati kroz drugačije naočale. S mnogo manje 'crnila', a s mnogo više smirenosti i nade.

'Čovjek je jači od sudbine sve dok se ne preda. To je staro vojničko pravilo.' (Erich M. Remarque)