‘Znači, ja tu spavam?’.
Djevojčica je to pitala dok je sjedila na krevetu koji je upravo izabrala u trgovini namještaja. Udomitelji su joj objašnjavali da će taj krevet biti u njezinoj sobi, ali ona to u početku nije razumjela. Mislila je da će spavati baš u tom prostoru, u trgovini namještaja.
Takve situacije stručnjaci koji rade s udomiteljskim obiteljima pamte godinama. Ta kratka rečenica i kontekst vjerojatno bolje od bilo kakve statistike pokazuju koliko je djeci koja dolaze iz institucija potreban obiteljski dom. Pokazuju i koliko su im svakodnevne stvari iz obiteljskog života, koje većina nas uzima zdravo za gotovo, zapravo potpuno nepoznate.
Socijalna radnica Tanja Marčac Srdarević iz tima za udomiteljstvo Županijske službe Split, Hrvatskog zavoda za socijalni rad prisjeća se i druge scene koja govori o istoj stvarnosti.
Djevojčica koja je prvi put došla u udomiteljsku obitelj stajala je na vratima svoje sobe i zbunjeno gledala oko sebe. Pitala je gdje su ostali kreveti. Nije mogla shvatiti da će ta soba biti samo njezina.
‘Djeca koja dolaze iz institucija navikla su dijeliti prostor s drugom djecom. Privatnost kakvu imaju u obitelji njima je često potpuno novo iskustvo’, objašnjava Marčac Srdarević. Na području Splitsko-dalmatinske županije trenutačno djeluje oko 140 aktivnih udomiteljskih obitelji, a u njima je smješteno približno 150 djece i odraslih osoba.
‘Institucija nikada ne može zamijeniti obitelj’, dodaje psihologinja Vedrana Radić Brajnov, koja radi u istom timu.
Koliko god se osoblje trudilo, kaže, institucionalna pravila ostavljaju trag. Svjetla se gase u isto vrijeme, vrata se zaključavaju, a privatnosti gotovo da nema.
‘To je sustav koji mora funkcionirati za veliki broj djece, ali dijete u takvom okruženju teško može doživjeti ono što obitelj podrazumijeva, a to je osjećaj pripadnosti, svakodnevni život u maloj zajednici i bliskost’, dodaje.
Upravo zato sustav udomiteljstva pokušava djeci koja ne mogu živjeti u svojim biološkim obiteljima osigurati ono što institucija ne može, život u obiteljskom okruženju. Broj udomiteljskih obitelji stalno se mijenja. Neke obitelji nakon godina udomiteljstva odluče posvojiti dijete pa tada izlaze iz sustava.
‘Kada bismo ubrojili i obitelji koje su nekoliko godina bile udomitelji prije nego su posvojile djecu, broj bi bio znatno veći’, kaže Radić Brajnov. Potreba za udomiteljskim obiteljima, međutim, nikada ne prestaje. Zahtjevi za smještajem djece i odraslih dolaze iz različitih dijelova Hrvatske, često u situacijama koje ne mogu čekati.
Kod djece razlozi su različiti, od ovisnosti roditelja i ozbiljnih psihičkih bolesti do nasilja ili života u obiteljima u kojima roditelji sami nikada nisu imali stabilne uvjete za odrastanje. Tu su još i brojne okolnosti koje se teško mogu predvidjeti.
‘Djeca koja dolaze u udomiteljstvo često su emocionalno ranjena. Neka ne dopuštaju da ih se dodirne, ne žele zagrljaj, zatvorena su i nepovjerljiva. Druga reagiraju agresivno jer su upravo takve obrasce naučila u okruženju iz kojeg dolaze. Potrebno je mnogo strpljenja i razumijevanja da bi ponovno stekla povjerenje’, govori Marčac Srdarević.
Udomiteljstvo je često nepredvidivo, a prilagodba djeteta ponekad se pokaže kao najmanji dio izazova. Zato postoji postupak kojim stručnjakinje nastoje pripremiti udomitelje za situacije koje ih mogu čekati. Za razliku od posvojenja, gdje postupak često traje dugo i prolazi kroz niz pravnih koraka, udomiteljstvo funkcionira drugačije.
‘Kad netko dobije dozvolu za udomiteljstvo, vrlo brzo dobije i prijedlog za smještaj djeteta. Potrebe su jednostavno velike’, kaže socijalna radnica.
Ponekad se sve odvije iznimno brzo pa udomitelji već sljedeći dan nakon dobivanja dozvole mogu primiti dijete. Proces pripreme za udomiteljstvo uključuje radionice, psihološke procjene i terenske izvide. Ako sve ide glatko, cijeli postupak može biti završen za tri mjeseca.
Uvjeti su jasno propisani: osoba mora imati najmanje srednjoškolsko obrazovanje, stabilne prihode, liječničku potvrdu da ne boluje od težih kroničnih bolesti i da nema problem ovisnosti, te ne smije imati kaznenu evidenciju niti povijest obiteljskog nasilja. Važno je i da dijete ima osnovne uvjete za život, svoj krevet, radni stol, ormar i prostor za svakodnevni život.
U današnje vrijeme posebno je važno naglasiti da i podstanari mogu postati udomitelji ako imaju ugovor o najmu i stan koji zadovoljava osnovne uvjete za život djeteta.
‘Zaista se trudimo ljudima biti podrška i pomoć, ali jednako je važno da budemo realne. Otvoreno im kažemo s kakvim se sve situacijama mogu susresti i ne predstavljamo udomiteljstvo ružičasto. Ponekad nam se čini da čak pretjeramo s upozorenjima, ali želimo da ljudi svjesno donesu odluku jer je riječ o nečijem životu’, kaže Marčac Srdarević.
Dodaje da je njihova uloga u sustavu prilično kompleksna.
‘S jedne strane mi odobravamo dozvolu za udomiteljstvo, a s druge strane je možemo i oduzeti. U nekim državama te su dvije uloge odvojene, kod nas još nisu, ali nadam se da ćemo jednog dana biti na toj razini. Bilo je situacija u kojima smo morali oduzeti dozvolu. Srećom, takvih slučajeva nema mnogo. Ljudi su ljudi i mogu se naći u različitim problemima, ali u takvim situacijama moramo prvenstveno gledati interes djeteta.’
Jedan od izazova s kojima se udomitelji često susreću jest odnos s biološkim roditeljima. Djeca koja su izdvojena iz obitelji i dalje često imaju kontakt s roditeljima, a udomitelji su dio tog procesa.
‘To može biti zahtjevno. Neki biološki roditelji nisu suradljivi pa mogu biti veliki izazov. To je izazov nama kao stručnjacima, a pogotovo udomiteljima koji moraju komunicirati s njima, pa čak i biti prisutni na susretima. Mnogi ljudi nikada nisu imali kontakt s osobama koje imaju problem ovisnosti ili ozbiljne psihičke bolesti, a onda se odjednom nađu u takvoj situaciji’, kaže Marčac Srdarević.
Psihologinja Radić Brajnov dodaje da udomitelji moraju slijediti sudske odluke što može biti zahtjevno i za njih i za dijete.
‘Susreti mogu biti različite učestalosti i trajanja te mogu biti izazovni no pravo je djeteta da održava susrete sa članovima biološke obitelji jer vidimo koliko to njima znači za zdrav razvoj njihovog identiteta’, objašnjavaju. Zbog toga udomitelji nisu potpuno samostalni u odgoju djeteta, što brojne odvlači od odluke da otvore svoj dom nekome kome je to potrebno.
‘Za razliku od posvojitelja, udomitelji nisu samostalni u skrbi za dijete. Za sva veća pitanja kao naši suradnici obraćaju se stručnjacima ili sudu koji donose značajnije odluke vezane za skrb o djetetu’, otvoreno govore stručnjakinje.
Kako udomiteljstvo izgleda u svakodnevnom životu možda najbolje pokazuje priča jedne udomiteljice iz Splita s kojom smo razgovarali. Odluka u njihovoj obitelji da će udomiti dijete nije došla preko noći. Već su imali kćer kada su počeli razmišljati mogu li još jednom djetetu pružiti dom.
‘Znali smo koliko djece zapravo čeka obitelj i odlučili smo se na taj korak. Motiv je bio jednostavan, željeli smo nekome pomoći. Ali prije nego što smo krenuli, čuli smo razne priče i mitove. Ljudi često govore da ti dijete mogu uzeti u bilo kojem trenutku ili da roditelji mogu samo nazvati i dijete mora otići. To jednostavno nije tako. Postoji postupak i jasna pravila, ali o tome se jako malo govori’, priča nam udomiteljica.
U njihov dom dječak je došao kao beba, sa svega dvadeset dana života. Obitelj je, kako kaže, već bila poznata centru pa je dijete nakon poroda izmješteno iz obitelji. Nekoliko dana proveo je u domu dok se nije riješila papirologija, a zatim je došao u njihov stan.
‘Iskreno, prilagodba djeteta bila je najmanji problem i to je za nas bio najljepši dio cijele priče. Kao udomitelj nemaš roditeljska prava, ali imaš privilegiju da si s tim djetetom svaki dan. Ono je tvoje dijete i razina ljubavi je potpuno ista kao prema biološkom djetetu’, priča.
U njihovoj kući otvoreno se govori o djetetovu porijeklu, biološkim roditeljima i razlozima zbog kojih je došao u njihovu obitelj.
‘To je važno za njegov razvoj. On se i dalje viđa s roditeljima, trenutačno dva puta tjedno. To zna biti zahtjevno za organizaciju jer ta dva dana u tjednu zapravo ništa drugo ne planiramo, ali važno nam je da zna tko su mu roditelji i zašto je s nama’, kaže naša sugovornica.
Dječak sada ima tri godine, a obitelj je u međuvremenu započela postupak posvojenja. Danas čekaju završetak postupka posvojenja kako bi i formalno potvrdili ono što u njihovoj kući već odavno vrijedi: da je dječak dio njihove obitelji. No put od udomiteljstva do posvojenja često je dug. Zato oni koji razmišljaju o udomiteljstvu prije svega trebaju razbiti brojne mitove i predrasude o takvom privremenom obliku skrbi.
‘Događa se češće da djeca ostaju u udomiteljskoj obitelji nego da se vraćaju roditeljima’, objašnjava Marčac Srdarević.
Također je važno znati da se djeca ne izdvajaju iz obitelji zbog siromaštva ili jednokratne pogreške roditelja. ‘Takvim roditeljima se pomaže da prevladaju probleme. Sustav roditeljima pokušava pomoći, osnažiti ih i educirati’, dodaje. Zato grijesi ili problemi obitelji iz koje je izdvojeno dijete su puno teži i dublji. A oni udomitelji koji razmišljaju o posvojenju znaju da to nije moguće sve dok roditelj nije lišen roditeljske skrbi.
‘Dok je dijete u udomiteljstvu, roditelj je i dalje zakonski skrbnik. Samo mu je oduzeto pravo da živi s djetetom’, objašnjava stručnjakinja. Tek kada sud donese odluku o lišavanju roditeljske skrbi otvara se mogućnost posvojenja.
‘Tada se roditelj briše iz rodnog lista i više nema pravni odnos s djetetom. To je vrlo ozbiljna odluka i ne smije se donositi olako. Nije stvar toga da se roditelj liši djeteta, nego da si ti tom djetetu oduzeo roditelja’, kaže Marčac Srdarević.
Psihologinja Radić Brajnov dodaje da upravo zato djeca ponekad godinama čekaju posvojenje.
‘To čekanje ima svoj pravni razlog. Zato je ključno da djeca u tom razdoblju ne budu u institucijama nego u udomiteljskim obiteljima.’ Ako se odlučite za udomiteljstvo, naše sugovornice jamče da možete očekivati podršku tima, ali i zajednice. Udomitelji se međusobno često povezuju i stvaraju vlastitu mrežu podrške.
‘Ponekad se dogodi da više braće i sestara bude smješteno u različite udomiteljske obitelji s našeg područja pa je njihova obaveza i želja da se druže kako bi djeca zajedno odrastala’, kaže Radić Brajnov.
Postoje i udruge i grupe podrške u kojima razmjenjuju iskustva i savjete. ‘Ta zajednica jako puno znači. Ljudi dijele iskustva, savjete i bodre se međusobno’, dodaje Marčac Srdarević. I djeca se, kažu, brzo povežu.
‘Vide da nisu jedina koja su udomljena. Vide da ima i drugih poput njih i to im daje osjećaj pripadnosti.’
Udomiteljstvo se ne odnosi samo na djecu. U sustavu su i odrasle osobe, stariji ljudi ili osobe s invaliditetom, no takvih je udomitelja u Dalmaciji znatno manje nego u nekim drugim dijelovima Hrvatske. Na sjeveru zemlje i u Slavoniji takav je oblik skrbi znatno razvijeniji.
‘U Slavoniji ljudi češće žive u većim kućama i imaju više prostora. Nema ni turizma pa je udomiteljstvo tamo lakše organizirati. Kod nas su stambeni uvjeti često prepreka’, kaže Marčac Srdarević.
Prisjeća se nedavnog posjeta jednoj starijoj ženi koja u malom selu u Zagori brine o dvjema ženama, sestrama svojeg pokojnog supruga, koje imaju intelektualne teškoće.
‘One žive mirno, okružene prirodom. Hrane kokoši, imaju svoju rutinu, a u brizi o njima pomažu i kćeri udomiteljice koje gotovo svakodnevno dolaze kod njih. Za njih bi smještaj u ustanovu bio kraj. Kad smo došli, stajale su sa strane i gledale nas u čudu, kao dvije djevojčice, i hihotale se’, prisjeća se psihologinja uz osmijeh.
Takvi primjeri, kažu u timu za udomiteljstvo, pokazuju koliko obiteljsko okruženje može značiti ljudima koji bi inače završili u institucijama.
Ono što udomiteljske obitelji djeci mogu pružiti na prvi pogled čini se vrlo jednostavnim, a za njih je često nedostižno: svakodnevni život u kojem netko kuha ručak, pita kako je bilo u vrtiću ili školi i navečer ostavi lagano svjetlo u sobi koja pripada samo njima ili je dijele s drugim djetetom. Pokušajte to zamisliti
Možda baš zato pitanje s početka ove priče može biti podsjetnik zašto bi se više ljudi moglo zapitati mogu li i oni nekome pružiti dom.