Goran Antonijević: Bodulska balada

Bodulska balada

'Živi se od mora, od mriža i uza,

Brojidu se žuji od vesla, mašklina.

Crljene su oči od noći i suza,

Žujave nan ruke su tvrde ka stina...'

Bura u Bolu nije nimalo neuobičajena pojava. Zbog svoje izloženosti svim mogućim vjetrovima, najljepša bolska plaža oduvijek je zbog toga i bila popularna među ljubiteljima sportova na moru, da ne napišem vodi.

U Bolu je ovih dana burno. Lokalni mladić, dvadeset i dvije su mu godine, susreo je Zdravka Mamića, a ostalo je već povijest. O samom događaju ste pročitali ili čuli dovoljno, puno toga istinitog, ali i puno nepreciznosti, međutim krive Drine se ionako ne mogu ispraviti.

Kao primjer kako pojedini novinari rade svoj posao ću samo spomenuti pitanje jednog poznatog novinara koji je jutros upitao konobara u Bolu je li istina da je taj momak inače malo na svoju ruku i da šeta s nožem po mjestu i inače.

Pa eto, ja ću za potrebe ovog teksta napisati da je čovjek koji je napunio novinske stupce svojim činom zaposlen na koći. Ribar. Čuli ste za ta zanimanja? To je jedno od onih zanimanja od kojeg su Bračani preživljavali stoljeća na otoku, a preživljavat će i u budućnosti. 

Postoje na Braču i neki kamenoklesari, neki maslinari, vinogradari, proizvođači sira, pastiri. Svi oni koji su Brač sagradili tako lijepim da bi oni turisti koji se pojave tu par tjedana godišnje imali u čemu uživati.

Ništa sporno nema u turizmu, dapače. Bračani, a posebno Boljani su turizam prihvatili kao dodatnu vrijednost svojem življenju na škoju, ali to traje par mjeseci godišnje, i definitivno nije nešto na čemu bi se trebao i mogao temeljiti dugoročni razvoj.

Barem ne isključivo na tome. 

Iz Dinama su danas priopćili kako se ovaj napad dogodio u turističkoj Meki Hrvatske. Ljudi na otoku obožavaju kad iz Zagreba čuju takve kvalifikacije. Jer ljudi iz Zagreba, a posebno oni koji sudjeluju u kreiranju Dinamove politike, dobro znaju zašto promoviraju i štite bolski turizam.

I sad dolazimo do srži stvari, do onoga svega zbog čega je ovaj događaj s Mamićevim kupanjem u bolskom moru zapravo samo simptom.

Za prebrojati resurse bolskog turizma koji su u vlasništvu Bračana ne treba vam više od jedne ruke. Ili šake, ako ćemo biti zločesti. Situacija je to u kojoj Bračani uglavnom rade kao konobari, kuhari i kao ostala radna snaga u turizmu. U zimskim danima bave se maslinama, vinovom lozom, ribarenjem, kamenoklesarstvom i svim onim divnim i tradicionalnim zanimanjima.

A kremu kupe oni koji su do bolskih resursa došli na svakakve načine, kao i većina novokomponiranih gazda što su se u Hrvatskoj nakotili u vrijeme dok su neki ratovali, a neki se bavili privatizacijom.

Posljedica je to tajkunizacije Hrvatske, posljedica je to moralnog propadanja u kojem su sumnjivi tipovi došli do kapitala, a sad se smatraju uglednim građanima, pa se čude kad nekom lokalnome pukne film.

Da se ne lažemo, sve se to dogodilo uz prešutnu podršku lokalnih političara. Ponekad i manje prešutnu, a kako se u malim mjestima teško išta sakrije, onda je lako brzo shvatiti da pojedine likove iz lokalnog političkog života žitelji mjesta uredno nazivaju kvislinzima.

A sad se svi čude. Odakle to? Kako se to može dogoditi u tako lijepom i pitoresknom mjestu kao što je Bol? 

Jeste li razmišljali o ponosu tih Boljana, kojima nije svejedno što im četiri petine rive zimi stoji zatvoreno, dok su otvoreni samo oni lokali koje drže domaći ljudi, iako bi i njima bilo isplativije zatvoriti tijekom zime, ljeti zarade dovoljno?

Jeste li razmišljali ikad o onim ruševinama na ulazu u Bol s desne strane? Raspitajte se kako to da je cijeli taj predio (Podbarij se zove) takav kakav je. Kad se raspitate, shvatit ćete da je brački prkos možda zatomljen, ali je tu, i on je taj koji je omogućio da na tako siromašnoj zemlji opstane tako jak narod.

Na koncu, Mamić je došao morskim putem u Bol. Možda je zato i bio iznenađen dočekom. Da je došao kopnenim putem, već tamo kod skretanja za Zračnu luku, otprilike gdje pučiška općina graniči s bolskom, vidio bi dvije dobrodošlice sa slike na naslovnici.

Onu desno, službenu, koju je postavila turistička zajednica. I onu lijevo, koju je postavila jedna druga lokalna zajednica, ništa manje važna, a često i bolje organizirana od ove prve.

I onda bi možda svi ti koji misle da je Bol njihov jer su se dokopali njegovih resursa shvatili da možda i nisu baš tako dobrodošli kao što misle.