KOLUMNA KATE MIJIĆ: Što kad riječi 'Spasi me' nitko ne čuje?

Svi oni koji su prošli bilo koju vrstu nasilja znaju samo jedno, nitko ih ne može spasiti osim njih samih. Nažalost, to je jedina istina. Društvo ne staje na stranu žrtve, kao ni službe koje bi trebale. Ne znam zašto oni dobivaju plaću? Nikada mi to neće biti jasno. Žrtva se žrtvuje u svakom pogledu, i na svakoj adresi na koju se obrati doživjet će samo poniženje. Žalosno je da se to događa u dvadeset i prvom stoljeću. Trebali bismo biti moderno i pravedno društvo, a iza te lijepe fasade krije se toliko toga trulog da zdrav um to ne može ni pojmiti. 

S nasiljem se susrećemo na svakom koraku, i u raznim oblicima. Tuku se žene, djeca, starci, životinje… Nasilju nema kraja. A tko je nasilnik? Čovjek! Biće koje ima razum, ali se neki s njim ne znaju služiti. Može li se čovjekom nazvati onaj tko udari ženu, osakati životinju, zanemari one o kojima bi se trebao brinuti? Ne, nije to čovjek. To je zvijer, i gore od toga. Muškarac nikada neće dignuti ruku na ženu, to je opće poznato. Čine to kukavice, slabići, jer se ti isti nikada neće potući sa sebi ravnima. Oni biraju žrtve, i to one koje se ne mogu braniti. I što je najgore, prolaze nekažnjeno. Postali smo imuni na tuđu bol, patnju, na vapaje koje ne želimo čuti. Kad jedno biće vrišti 'spasi me' nitko ga ne čuje. Jedna nevolja nikada ne dolazi sama. Iz osobnog iskustva znam da će neki pomoći jednom, dva puta, ali to nije trajno rješenje. Preostaje nam samo da se pobrinemo sami za sebe na bilo koji način. Nitko ne želi biti žrtva. A tko nas pita što mi želimo? Nitko. Nasilniku se uvijek daje nova šansa, a žrtvi? Ona traži šansu da preživi, a život uz nasilnika daje joj minimalne šanse. Tko udari jednom, opet će. Udarci će postajati sve jači i sve učestaliji. Žrtva čeka trenutak kada će jedan od tih udaraca biti onaj koji će presuditi. Nije li to strašno? Da, strašno je. Strašnije ne može biti. I sama sam prošla sve oblike nasilja, i znam sve faze kroz koje žrtva prolazi. Bilo je dana kad sam mislila da je smrt raj prema životu kojeg vodim, bilo je dana kada sam samo željela nestati, ali… Biti bez posla, imati djecu, i pokušati nešto poduzeti, to je bilo ravno čudu. Kako i na koji način? Nikako. To je jednini odgovor. Ali se pomiriti s tim da budem žrtva, nije mi padalo na pamet. Stan mi nitko nije htio iznajmiti, jer imam djecu i ne radim. Preostalo mi je samo da gledam kako mi se urušava život, a ništa se ne može poduzeti. Ipak, ja nisam od onih koji samo gledaju. Trebale su mi godine, ali sam postigla ono što sam željela. Kad ti je jedini izbor da budeš jaka, onda si jaka. Kad imaš cilj, onda taj cilj jedino i vidiš. A cilj mi je bio da moja djeca neće imati život kakav sam ja imala, i neće. Cilj mi je bio da nikada više ne osjetim udarac, i neću. To sam obećanje dala sebi, i jedino što znam je da ću ga i održati. Nisu me rodili da me netko tuče, niti sam rodila da mi netko zlostavlja djecu. Život kroz koji sam prošla želim zaboraviti, ali um ne zaboravlja. Srce je osjetljivo na svaku vrstu nasilja. Zašto se moraju održavati prosvjedi protiv nasilja? Treba li društvu takav podsjetnik? Nije li dovoljna crna statistika, i sve one žrtve čiji se glas ne može čuti, jer im je nečija ruka presudila? Žrtvu ćemo lako prepoznati ako ne okrenemo glavu od nje, ali to svi čine. To se njih ne tiče. Ne bi se oni htjeli miješati. Kad se dogodi ono najgore, svi se čude. A postoji toliko znakova koji ukazuju da se događa nasilje, postoji cijeli niz koji je tako očit. Žrtva sam nekad bila ja, danas možeš biti Ti, sutra netko drugi. Nitko nam ne daje nikakvu garanciju da se to neće dogoditi. 

Sve dok se pred nasiljem zatvaraju oči, ono će se širiti. Treba ga rigorozno kažnjavati, i osuditi u svakom pogledu. Kad se nasilnika pusti bez kazne, kažnjava se žrtva. 

Sve što ja mogu reći je: 'Spasila sam se'. Spasila sam se sama, kao što to pokušavaju sve ostale žrtve. Jadna je država u kojoj se nasilje ne kažnjava. 

Nije mi problem raditi dva posla kad znam da ću doći kući i uživati u miru. Ništa mi nije problem, jer sad imam sve ono što sam oduvijek željela. Ja sam bila jedina koja je vjerovala u čuda, ali su se čuda ostvarila uz pomoć nekoliko poslova koje sam radila. Sad mi život obilno daje sve ono što mi je prije bilo uskraćeno, i hvala mu na tome. 

Ne odustajte nikada. Ne miriti se a tim da budete žrtva. Izborite se za sebe, jer uvijek postoji način. 

Moj glas 'protiv nasilja' uvijek će se čuti.