NEDJELJNA ĆAKULA Nada Šurjak: Danas u vijestima praktički gledamo crnu kroniku, a mene su urednici učili kako tražiti lijepe ljudske priče

Nakon više od četiri desetljeća provedenih na Hrvatskoj radioteleviziji jedno od njezinih najprepoznatljivijih lica Nada Šurjak otišla je u zasluženu mirovinu. Za početak smo provjerili kako provodi prve mjesece bez mikrofona...

- Otišla sam u mirovinu prije ljeta, odmarala sam se kao da je još jedan u nizu godišnjih odmora. Bila sam na Hvaru, kupala se, bavila obitelji i nisam puno promišljala o mirovini. Dani su mi bili ispunjeni, ali znam da će nakon ovoga doći do kreativne krize i zova iznutra da sjednem i napišem nešto.

Imate li što već u planu?

- Ne mogu bez novinarstva pa sam odlučila otvoriti svoj blog koji će biti moj novi vid kreativnog izražavanja u mirovini. Radni naziv je 'Pogled iznutra', a pisat ću o stvarima koje nisam stigla kao novinar. Nažalost, danas te tjeraju urednici i situacija u kojoj se puno stvari događa na površinskoj razini. Tako da novinar postaje registrator zbivanja. 

Kome će biti namijenjen blog?

- Blog ću pisati prvenstveno za sebe i one koje ću zaintrigirati svojim temama. Skupljala sam svoja promišljanja i tamo ću podijeliti dojmove, situacije u kojima sam se nalazila, ljude koje sam susretala, zašto su neki od njih došli baš tada u moj život... Mislim da toga danas ljudima nedostaje, nečeg što će ih od vanjske slike svijeta, koja je vrlo varljiva, vratiti prema unutra. Svaki čovjek unutar sebe ima puno toga lijepoga za reći i pokazati. Uvjerila sam se sama puno puta, kada mi je bilo teško, da ljudi u sebi imaju puno dubine i plemenitosti koju ne očekujemo. Pisat ću upravo o tim iskustvima i čemu nas to uči. Znam da to neće čitati puno ljudi, ali onaj tko treba pročitat će. Voljela bih da te riječi dođu do nekoga, otvore mu neka nova vrata, a onda će sve imati svrhu i smisao.

Čini se kako nakon 41 godinu novinarstva niste umorni...

- Osjećam se dobro, poletno, unatoč zdravstvenoj situaciji jednog člana moje obitelji. Prije bih na te situacije očajavala, danas mogu suosjećati, a ne potonuti. Osjećaj pomaganja i davanja u konačnici samo nama koristi jer nas puni nekom energijom radosti. 

Koliko se novinarstvo promijenilo u odnosu na Vaše početke?

- Jako puno. Mentori su mi bili Ivo Boko i Frane Jurić, učili su me kako tražiti lijepe ljudske priče. Danas se s takvim pričama izrugujemo. U prvim kontakt emisijama, kada su se ljudi počeli javljati u eter, tražili smo pozitivne priče i kao da smo se natjecali tko će uredniku dostaviti pozitivniju. Urednici su nas učili da će takve priče poticati druge na slične radnje. Uvijek sam se trudila upravo takve donijeti u svojim reportažama. Smjernica novinarstvu je da ne zaboravimo na dobro, da pišemo o nečemu što potiče i ljudima otvara perspektivu. 

Danas je u medijima drugačija tematika...

- Danas kada otvorimo vijesti defacto gledamo crnu kroniku. U filmovima i serijama su teme ubojstava, bolesti, kriminala, a takvim sadržajem zaboravljamo na odgovornost medija. Mi krojimo javno mijenje, psihu ljudi i odgovornost medija je velika u tome. Urednici s tim oružjem jako loše danas barataju. U konačnici bi uređivačku politiku trebalo promišljenije raditi.

Koliko Vas je to smetalo dok ste radili?

- Najviše me smetalo posljednjih godina rada, imala sam osjećaj da se u mojoj kući, ali i drugima, vrlo malo i nitko bavi cjelinom poruke koju mi kao mediji šaljemo. Kada sam počinjala svoju karijeru Mladen Mateljan je bio zakon u televiziji, on bi meni takvu bukvicu održao o kvaliteti kadra. Tražio je ljepotu slike uz, naravno, dobar tekst. Kada sam odlazila s televizije standard je postao da je nešto tehnički minimalno ispravno i da se može emitirati. Iza svega bi trebao stajati čovjekov um, snimatelj bi u trenutku snimanja trebao imati ideju što slikom želi kazati. Današnji snimatelji, ispričavam se izuzetcima, to nemaju.

Što Vas je najviše ispunjavalo u poslu?

- Punina moje duše bili su dokumentarci, napravila sam ih osam. Po prirodi naše programske sheme bili su prikazivani na našim drugim programima, nikada nisu bili u udarnim terminima. Ali vidjeli su ih oni koji su trebali, puno ljudi mi kaže da će me po njima pamtiti.

Koji Vam je posebno drag i zbog čega?

- Moj prvi putopisni serijal bio je 'Put k Swamiju'. Proputovali smo Indiju i mjesec dana tamo stanovali, razgovarala sam sa Sai Babom koji me se jako dojmio i koji mi je zapravo cijeli život inspiracija. Drugi serijal 'Putovanje duše' bio je posvećen posebnim hodočašćima. Posebna priča je nastala u Španjolskoj kod Edite Majić o kojoj sam napravila tri nastavka. U dokumentarnim filmovima govorila sam o drugačijim duhovnim običajima i tradiciji, a moj cilj je bio poručiti ljudima da je u duhovnosti svaki put drugačiji, ali vodi do istog izvora. Napravila sam film 'Božja olovka' o Vesni Krmpotić, koja je moj književni idol, koja kaže da je Bog prevelik da bi se odazivao samo na jedno ime. Kad ljudi to shvate onda neće više biti ratova niti potrebe za tolerancijom jer će znati da su dio jednoga. Svi putevi se svode da je najistinskije mjerilo života unutar nas. Ne treba tražiti daleko, putujemo cijeli život tražeći, ali na kraju su svi odgovori u nama.

Imate li ideju za neki novi dokumentarac?

- Imam puno ideja, a pomoći će mi nećak Matej Sunara, koji radi na Laudato televiziji. Čini se kako smo genetski zadojeni sličnim mislima i već smo napravili neke korake. Prva ideja nam je otići kod Edite. Od trenutka kad sam prvi put na Dnevniku HRT-a vidjela da je otišla u samostan nešto je tako zaigralo u meni. Pratila sam sve njezine faze, prvi dio vječnog zavjeta pa zadnji, onda dolazak tri sestre Mladineo iz Splita. Sada je Edita otišla u pustinjake i to je tako rijetko. Oni znaju ići u skupinama, ali ne znam postoji li uopće u svijetu još jedan primjer žene redovnice koja je otišla sama. To je tako fascinantno i kopka me pa se nadam da ćemo nas dvoje nekako put Španjolske, pa dalje korak po korak. Veseli me ponovni susret s njom, jako često razmišljam o Editi, imam jednu njezinu sličicu preko koje s njom razgovaram. Ima drugih ideja i zamisli, nadam se da će biti vremena da ih realiziram. Sve je na temu međureligijske solidarnosti, širine duhovnog puta...

Sjećate li se trenutka kada ste odlučili krenuti u novinarstvo?

- Oduvijek sam željela pisati, a još kao dijete pisala sam za 'Modru lastu'. Moj profesor Nikolorić uvijek je bio impresioniran kako sam nešto napisala. Znala sam da ću se time baviti, na koji način tada nisam još osjećala. Kada je došlo vrijeme izbora fakulteta roditelji nisu imali mogućnosti poslati me u Zagreb na žurnalistiku. Otišla sam tako na Ekonomski fakultet, ako nešto nisam voljela to je bila matematika i egzaktne znanosti, ali sam to ipak završila. Tražeći posao, na ulici sam susrela Nikicu Marinkovića koji me pitao 'Mala, želiš li ti raditi u novinarstvu?'. Odgovor nije dugo čekao. Otišla sam na audiciju na Radio Split, nadala sam se, ali nisam očekivala da će me primiti. To je bilo ostvarenje mog sna.

Ljudi se danas rijetko zadržavaju cijeli radni vijek na jednom poslu. Vama je to pošlo za rukom.

- Očekivala sam takav ishod jer volim taj posao. Mislim da su sretni ljudi koji u životu rade ono što vole. Mene je to ispunjavalo, naravno da je bilo i trenutaka koje bih voljela da nisam morala raditi, ali je bilo više onih lijepih. Mogla sam putovati, vidjeti puno svijeta koje ne bih imala priliku, upoznati ljude koje ne bih nikada... Kada bih se ponovno rodila opet bih izabrala novinarstvo.

Što biste rado izbrisali iz svog novinarskog staža?

- Kada je došao rat i kada je trebalo otići na mjesta na koja nisi znao što te čeka. Prekrstila bih se i kazala 'Bože sada me ti vodi'. Imala sam Mirtu koja je bila dijete, ostavila bih je kući, a nisam znala hoću li se vratiti. I tu nas je nosila ljubav prema domovini koju smo svi gledali kao nešto idealno, nešto što će nam donijeti nacionalni identitet i mjesto pod suncem. Imali smo tada pozitivnu ideju i motiv za rad.

U to vrijeme bili ste glavni urednik. Koji trenutak će te pamtiti iz tog vremena?

- Bila sam glavni urednik, vjerujte mi da nije bilo lako. Jedan od najemotivnijih trenutaka bio je prvi ulazak u Knin. Teško je opisati taj osjećaj kada ulazimo u jedan dio Hrvatske u koji godinama nismo mogli pristupiti. Našli smo razoreni grad, ali smo imali jak osjećaj slobode i na koncu nas je taj osjećaj dugo nosio. Sve dok nismo shvatili da je i nakon rata gotovo sve isto, da se svaka neslaganja rješavaju za stolom u pregovorima, a ne u ratu. Samo evolucija duha može nas promijeniti. Prvo trebamo raditi na sebi, a onda će društvo kao cjelina ići naprijed i donijeti nam iskorak. Dugo vremena treba da se zaliječe rane, mržnja i stradavanja od rata.

Kojeg se novinarskog zadatka rado sjećate?

- Teško je izdvojiti jedan, ali znam da sam rasla s dokumentarcima. Tu se našao spoj mog unutarnjeg s onom temom koju sam obrađivala. Kasnije sam ta iskustva mogla dijeliti s drugima. Posebno je bilo u Španjolskoj kod Edite gdje sam doživjela svoja duboka duhovna iskustva. Kada smo došli kod nje, shvatili smo da ne možemo ući u samostan niti s njom razgovarati. Nitko ništa nije želio govoriti, a ja sam bila užasnuta kako ću se vratiti na televiziju bez materijala. Doživjela sam unutarnju katarzu, plakala sam kao malo dijete, govoreći 'Bože, molim otvori mi neki put'. U tom trenutku sam imala svoj duboki doživljaj. Pod tim dojmom sam se vratila u Hrvatsku, ušla sam u knjižnicu i ruka mi je posegnula za knjigom, otvorila sam je i na prvoj stranici spominjali su se anđeli. Potom okrenem zadnju stranicu na kojoj je pisalo 'U trenutku kada se vaše želje i namjere poklope s potrebama svijeta, tad će te čuti krila anđela'. Tad sam shvatila da je namjera da snimim nešto bila potreba svijeta. U svijetu je sve usklađeno, nema slučajnosti, stalno nam se daju znakovi pored puta, što je napisao i sam Andrić u svojoj knjizi, samo treba držati otvoreno srce. Netko nas vodi s razlogom gdje nas vodi. Upravo ću na svom blogu ljude pripremati na to, valjda sam zato i trebala otići iz jednog medija u drugi.

Zato je na televiziji ostala Vaša kćer Mirta. Je li od malena pokazivala interes prema novinarstvu?

- To bi Edo Pezzi mogao potvrditi, trčala je oko njegovog stola i vikala kako će biti sportska novinarka. Ona je s pet godina znala sve tadašnje sastave Ajaxa, Milana, Hajduka i drugih klubova. S putovanja sam joj donosila dresove i šalove, što je sasvim neobično za jednu curicu. Ona jedino, ali ono istinski, u sportu uživa. Pokušavala je izvještavati o drugim temama, ali ništa joj ne leži kao sport. Njoj treba taj sportski adrenalin, dok ja za ništa na svijetu ne bih ušla u onu sportsku arenu pred 30 tisuća ljudi koji urliču, a njoj je to ispunjenje.

U čemu je bolja od Vas?

- U reporterskom dijelu. Posebice u javljanjima uživo Mirti nema premca. Bolja sam u pisanoj riječi, ali Mirta je reporter, oni koji hoće priznati, kojem je dovoljno kazati rečenicu i ona će iz toga suvislo uživo govoriti dvije minute. Nikada nije imala tremu, ako je gleda više od dvoje ljudi ona je bila na svome. Ne kao majci, već kao nekome tko je profesionalno radio taj posao dugo godina, bude mi žao da nije više iskorištena i u prilici da pokaže svoj kapacitet. Često joj ljudi kažu da je rođena na krivom mjestu.

A unučica Chiara?

- Oduvijek smo povezane i emotivno slične. Zahvalna sam životu što mi je poslao Chiaru sada kada imam više slobodnog vremena jer to s Mirtom nije bilo tako. Odgajale su je bake, a Chiaru ne prepuštam nikome. Ona ima brzinu i energiju očevu, Đovani je bio poznati nogometaš koji je mogao cijelu noć tulumariti, a sutra napraviti trening kao nitko drugi. Mislim da bi mogla biti dobar sportaš pa smo je upisali na tenis. Geni su geni. Ove godine je krenula u školu i obožava zadatke koje su pred njom. Matematiku ne voli, ali zato voli sve gdje treba pisati. Teško je govoriti što će biti, ali u svakom slučaju ćemo je podržati što god ona odlučila.

Koja je Vaša poruka za kraj ovog razgovora?

- Uvijek se oduševim kada vidim mladost kako njeguje svoj unutarnji i vanjski svijet. Mladost brzo prođe. Tužna sam kada vidim mladost koja izađe vanka kako bi se napila i samo tako primila neki doživljaj, a život je tako lijep i bez toga. Duša treba proći tako složeni put od amebe do složene stanice kao što je čovjek. Budimo sretni što smo rođeni kao ljudi, a mnogi hodaju nesretni jer su zatvorili oči i ne vide što sve mogu. U mladosti, kada ste puni energije, shvatite da ste najljepši, nemojte ići na plastične operacije kako bi bili sretni. Imate snagu kojom možete promijeniti svoj život pa i svijet. Kada bi mladi ljudi shvatili to na vrijeme postali bi majstori svojih života. Život je onda fantastičan jer možeš postati što želiš. Pitajte se što želite u svom životu, imajte plan i idite prema tome. Život je čarolija, čudesan je i kao otvorena knjiga je iz koje možete svakodnevno učiti.