Povodom namjera da se na mjestu postojećeg splitskog olimpijskog stadiona u Poljudu sagradi novi nogometni stadion, Akademija arhitektonske umjetnosti i znanosti Hrvatske - AAUZ oglasila se priopćenjem.
Prenosimo ga u cijelosti.
‘Kada arhitektonsko djelo preraste svoju utilitarnu funkciju i postane simbol identiteta, kad uđe u kolektivno pamćenje, kad oblikuje emocionalnu topografiju grada i postane referentna točka generacija, onda više ne govorimo samo o javnoj infrastrukturi, nego o kulturnom zajedničkom dobru.
Stadion na Poljudu, arhitektonsko remek djelo akademika Borisa Magaša, upravo je to - javno i institucionalno zaštićeno nacionalno kulturno i zajedničko dobro. Taj rijetki i konsensualno strukom i javnošću prihvaćeni status to djelo nije steklo samo zato što predstavlja iznimnu arhitektonsku vrijednost, nego i zato što se promaknulo u metaforičko Mjesto, mjesto kolektivne euforije, mjesto radosti i tuge, mjesto sportskog mita i urbanog rituala, što je postalo simboličkom, identitetskom i emocionalnom infrastrukturom zajednice…
Kada arhitektonski artefakt, poput ovog stadiona, protokom vremena akumulira značenje koje nadilazi funkciju, kada postane urbani, socijalni, sportski i kulturni reper suvremenog identiteta cijele zemlje, kada se zajednica sjeća i prepoznaje u njemu, kada postane međugeneracijska spona, kada se projicira u mentalnu dimenziju kulturnog prostora, u tom trenutku on prelazi iz sfere javne imovine u sferu zajedničkog dobra.
Upravo ta činjenica predstavlja onu distinkciju koja se često ne razumije. Stadion na Poljudu javno je dobro u vlasništvu splitske urbane zajednice i njim kao javnim dobrom upravlja gradska vlast, ali, ono što on predstavlja kao simbol nacionalne kulture - to ne pripada samo Splitu, nego predstavlja zajedničko dobro cijele Hrvatske. Na kraju, to je vrijednost koju kao individualizirana kultura prinosimo na dar Europi i Svijetu. Zato ni splitske gradske vlasti niti građani Splita ne mogu autonomno odlučiti o tome smije li se stadion na Poljudu srušiti.
Stanje stadiona u Poljudu, zbog gotovo polustoljetne nebrige o njegovom održavanju ne može biti argument za njegovo rušenje. Naprotiv, to mora biti širok, glasan i odlučan poziv na društvenu odgovornost i raspravu o njegovoj održivoj budućnosti. Hrvatska praksa, nažalost, pokazuje općeniti sramotni nemar prema recentnim arhitektonskim djelima reprezentativnog značaja za hrvatsku kulturu, vidljiv na individualnoj i kolektivnoj razini javnosti, te čak specifičnim institucionalnim razinama.
Žalostan je trenutak u jednoj zajednici kada joj njezina kulturna dobra postanu teret. Tada znamo da su ta zajednica i ta kultura pokleknule. Jer, narod koji ne haje za vlastito kulturno nasljeđe i sam ga ruši, odriče se i svoje kulturne budućnost i svoje nacionalne opstojnosti.’
Priopćenje potpisuju Hildegard Auf-Franić, akademik Nikola Bašić, Bojan Bilić, Borka Bobovec, Stjepo Butijer, Borislav Doklestić, Igor Franić, Marijan Hržić, Helena Knifić-Schaps, Tito Kosty, Željko Koški, Ante Kuzmanić, akademik Andrija Mutnjaković, Ivo Pervan, Robert Plejić, Goran Rako, Ivo Rogić, Jerko Rošin, predsjednik, Branko Silađin, Karin Šerman, Ivo Šimunović, Ivica Trumbić, Idis Turato, Darovan Tušek, Ante Uglešić, te dopisni članovi Janez Koželj, Joe Ravetz, Zlatko Ugljen i Nicholas You.