Krajem mjeseca veljače, u okviru ovogodišnjih splitskih Tripundanskih svečanosti, u Pomorskom muzeju u Splitu imao samo čast i priliku održati izlaganje 'Heraldička baština Bokokotorskog grbovnika iz 18. stoljeća'.
Suorganizatori ovog događaja bili su Hrvatski pomorski muzej kao domaćin, zatim splitska podružnica Hrvatske matice iseljenika te Hrvatska bratovština 'Bokeljska mornarica 809' Split – udruga koja prvenstveno okuplja splitsku zajednicu Bokelja vjernu tradicijama te drevne bratovštine kotorskih pomoraca. Navedeno izlaganje heraldičke tematike ujedno je bilo i završni dio programa manifestacije 'Dani Boke u Splitu' (3. veljače – 26. veljače 2026.), kojom se nastojalo podsjetiti te iznova osvijestiti hrvatsku javnost o značenju, vrijednosti i važnosti prostora Boke kotorske u povijesti i kulturi hrvatskog naroda uopće.
Prepoznatljivi hrvatski nacionalni simbol (šahirana polja) sadržan u okviru znakovlja bokeljskih civilnih i političkih udruga: 'Hrvatsko građansko društvo Crne Gore – Kotor' osnovano 2001. godine (lijevo), 'Hrvatska građanska inicijativa' (sredina); 'Hrvatski glasnik' – glasilo Hrvata Crne Gore, naslovnica časopisa srpanj/kolovoz 2015. godine.
Naime, kada je riječ o prisutnosti hrvatskog naroda u Boki kotorskoj – od Herceg-Novog do Budve – na što se nadovezuju i Hrvati na području Bara – u prvom se redu ističu njihove tradicije i tisućljetni običaji te snažna ukorijenjenost u prostoru gdje obitavaju još od ranoga srednjeg vijeka. Upravo zahvaljujući tome i unatoč svojoj malobrojnosti tamošnja hrvatska nacionalna zajednica opstaje sve do danas, o čemu svjedoči primjerice aktivno djelovanje civilnih i političkih udruženja kao što su: 'Hrvatsko građansko društvo Crne Gore – Kotor' te 'Hrvatska građanska inicijativa' iz Tivta.
Fotografija članova društva 'Hrvatski soko' iz Budve 1914. godine s istaknutim šahiranim grbom Kraljevine Hrvatske kao nacionalnim obilježjem.
Pritom treba naglasiti kako se broj Hrvata u stanovništvu Bokokotorskog zaljeva u posljednjih gotovo osam desetljeća značajno smanjio apsolutno i relativno. Tako je 1948. godine na području današnjih općina Herceg-Novi, Kotor, Tivat i Budva (tadašnji srezovi Kotorski i Hercegnovski) žitelja hrvatske nacionalnosti bilo 22,48 % (7 583), dok je prema zadnjem popisu 2023. njihov udio smanjen tek na 4,03 % (3 922). S druge strane, Hrvata na području općine Bar 2011. godine bilo je 121, a prema zadnjem popisu (iz 2023.) znatno više – 266!
Udio stanovništva hrvatske nacionalnosti na području južnog dijela Crne Gore prema popisu stanovništva iz 1953. (najveći udio Hrvata zabilježen je u općinama Kotor i Tivat); Sastav stanovništva Boke kotorske prema nacionalnoj pripadnosti početkom 21. stoljeća (popis iz 2003.).
Upravo na području Boke kotorske krajem IV. stoljeća (395. godine) pukla je granica između Zapadnog i Istočnog Rimskog Carstva (kasniji Bizant) koja se sjevernije nastavljala na rijeku Drinu, a potom Srijem te Dunav.
Nekoliko stoljeća kasnije, nakon burnog perioda 'seoba naroda' – kada su ovi krajevi postali plijen Germana, Avara i Slavena, točnije oko 950. godine, bizantski car Porfirogenet bilježi da su zapadno od Kotora u zaleđu smješteni Travunjani, a u primorju Konavljani, koji se kasnije više ne pojavljuju u povijesnim izvorima. Istočno od Kotora nalazila se kneževina Duklja s istoimenim glavnim gradom (nekadašnjom rimskom Docleom/grčki Diokleia), čiji će katolički vladari sredinom XI. stoljeća od rimskih papa steći i kraljevsku titulu.
Zanimljivo je kako vjerojatno krajem XII. stoljeća sve te političke oblasti, zajedno sa zapadnijom Humskom i Neretvanskom kneževinom, jedan neimenovani kroničar iz Bara (u historiografiji poznat kao pop Dukljanin) naziva Crvenom Hrvatskom.
Šire područje Boke kotorske u antičko doba (nakon podjele Zapadnog i Istočnog dijela Rimskog Carstva) i tijekom ranog srednjeg vijeka, kada su na tom području uspostavljene kneževine Travunja i Duklja (primorski gradovi poput Kotora, Rose, Budve i Bara bili su tada dijelom Bizantskog Carstva, jednako kao i Dubrovnik, Split, Zadar te sjevernojadranski otoci).
Pritom Dukljanin područje Crvene Hrvatske (Neretva, Hum, Travunja, Duklja, tj. primorje od Omiša do Drača) naziva i Gornjom Dalmacijom, za razliku od Donje Dalmacije kojoj odgovara teritorij Bijele Hrvatske od rijeke Cetine do granica Istre. Podatci Dukljanina i drugih srednjovjekovnih kroničara (primjerice: nastavljača Ivana Skilice, Zonare, Mihajla Devolskog, Nicifora Brijenija) govore u prilog zaključku kako se u ovim krajevima tijekom XI. i XII. stoljeća u određenoj mjeri također širilo i oblikovalo hrvatsko ime (usporedno s raznim drugim etničkim nazivima), dok sam pojam Crvene Hrvatske ('Croatia Rubea') možda svoj izvor ima u povijesnoj župi Crmnici ili Crvnici.
Faksimilni pretisak vatikanskog rukopisa tzv. Ljetopisa popa Dukljanina, srednjovjekovne kronike koju je prema nekima napisao Grgur Barski iz Zadra, dukljansko-barski biskup (1172. - 1196.), koji je surađivao sa splitskim nadbiskupom Rajnerijem (Arnirom) i nastojao svoju biskupiju podignuti na stupanj nadbiskupije i metropolije; Područje župe Crmnice (Crvnice) uz Skadarsko jezero – mogući izvor naziva kojeg je koristio pop Dukljanin, ali i neki drugi kasniji kroničari.
Ta je drevna i bogata župa bila smještena između Bara i Skadarskog jezera, a u njoj su dukljanski vladari gradili svoje dvore i samostane. Tako bi povijesni izvori uz Hrvate Bijele – s jezgrom u današnjim Kotarima u zaleđu Biograda ('Bijelog grada'), od XI./XII. stoljeća bilježili i Hrvate Crvene tj. Dukljane – s jezgrom uz južne obale Skadarskog jezera (župa Crmnica ili Crvnica). Naposljetku, još je između dva svjetska rata nesretno stradali hrvatski povjesničar Milan Šufflay (1879.-1931.) povezivao Crvenu Hrvatsku s nazivom župe Crmnice. No, bez obzira na podrijetlo naziva 'Crvena Hrvatska' može se zaključiti kako povijesna osvjedočenost hrvatskog imena na prostorima današnje Crne Gore nedvojbeno seže sve do perioda ranosrednjovjekovnih kneževina Travunje i Duklje, a i danas se zadržala upravo na prostoru između Herceg-Novog, Kotora, Budve i Bara, tj. širem prostoru Boke kotorske.
Položajna karta Boke kotorske s razgranatim nizom zaljeva (Hercegnovski zaljev, Morinjski zaljev, Risanski zaljev, Tivatski zaljev, Kotorski zaljev) i isto područje prikazano na bakrorezu iz XVII. stoljeća (Hrvatski državni arhiv).
Opisani hrvatski identitet navedenog prostora, odnosno spomen Crvene Hrvatske nije bio zaboravljen ni u kasnijim stoljećima (primjerice u kronikama i djelima: A. Dandola, M. Orbinija, J. Lukarevića, J. Rastića, S. M. Crijevića), pa i kada je (od 1186. do oko 1360. godine) bio pod vlašću srpskih vladara Nemanjića. U to vrijeme Kotor (umjesto dotadašnjeg Risna) prerasta u najvažnije trgovačko-prometno čvorište cjelokupnog zaljeva, koji će upravo po tom gradu ponijeti svoje današnje ime.
Poznati svetci i blaženici Katoličke crkve iz Boke kotorske koja se ujedno naziva i 'zaljev hrvatskih svetaca': Gracija Kotorski ili Gracija iz Mula (Muo u Boki kotorskoj, 1438. – 1508.); Ozana Kotorska (Releze u okolici Podgorice, 1493. – Kotor, 1565.); Sveti Leopold Bogdan Mandić (Herceg Novi, 1866. – Padova, 1942.). Katolička crkva je na području ranosrednjovjekovne Travunje i Duklje (uključujući i cjelokupnu Boku kotorsku) bila dominantna vjerska organizacija sve do XIII. stoljeća kada jača utjecaj srpskopravoslavne crkve te se na tom području osnivaju pravoslavne episkopije.Tijekom druge polovice XIV. stoljeća nad Kotorom i njegovom okolicom izmjenjivale su se različite vlasti: zetske vladarske kuće Balšića, ugarsko-hrvatske države (1371.–1384.), kao i Bosanskog Kraljevstva pod Kotromanićima (1384.–1391.), dok je u razdoblju od 1391. do 1420. Kotor nekoliko desetljeća uživao i period samostalnosti. Naposljetku, grad Kotor s južnim dijelom Boke kotorske od 1420. godine postupno postaje dijelom prekojadranskih stečevina Mletačke Republike, kojima se od 1423. pridružuje područje Paštrovića (između Budve i Bara), te od 1442. godine i grad Budva.
Grbovi vladarskih obitelji Kotromanića i Nemanjića koji su Kotorom i njegovom okolicom vladali tijekom srednjovjekovlja prikazani u Bokokotorskom grbovniku na početku niza heraldičkih znamenja velikaških i plemićkih obitelji koji predstavlja preris Grbovnika Korjenić-Neorića.Nakon što se Kotor 1420. godine predao vlasti Mletačke Republike, počevši od sredine XV. stoljeća osobitu opasnost za bokokotorsko područje predstavljali su osmanlijski upadi i osvajanja, što se nastavilo tijekom cijelog XVI. i XVII. stoljeća. Tek tijekom Morejskog rata (1684.–1699.) dolazi do mletačke kopnene i pomorske vojne akcije koja je naposljetku dovela do oslobađanja sjeverozapadne obale od Risna (1684.) do Kotora (1687.) te cjelovitim pripajanjem današnje Boke kotorske mletačkim južnojadranskim posjedima. Upravo u ovom povijesnom razdoblju zahvaljujući svojim iznimnim doprinosima u okviru vojne službe Mletačkoj Republici za vrijeme Kandijskog i Morejskog rata, gradovi Perast, Prčanj i Dobrota oslobađaju se od upravne jurisdikcije grada Kotora.
Današnji izgled rukopisa s početka XVIII. stoljeća koji sadrži opisanu zbirku bokeljskih grbova, a u zadarsku knjižnicu je uvršten 1927. godine zahvaljujući oporučnoj odredbi zaslužnog hrvatskog pravnika Vladimira Pappafave (1850.-1927.).Ta okolnost, uz trajni prestanak ratnih sukoba kao i stvaranje preduvjeta za slobodnu plovidbu južnim dijelom Jadranskog mora, omogućilo je nagli gospodarski uspon navedenih mjesta. U tom je trenutku teritorijalna 'reconquista' za bokokotorske rodove omogućila i onu simboličku ili ideološku. Tako je tijekom prvih desetljeća XVIII. stoljeća na području Boke kotorske nastao bokeljski heraldički zbornik, točnije jedna u nizu brojnih kopija glasovitog prvog hrvatskog grbovnika Korjenić-Neorića iz 1595. godine. Riječ je o inačici koja se od ostalih izdvaja po vrlo velikom broju dodanih heraldičkih znamenja domaćih rodova u odnosu na druge do danas sačuvane varijante spomenute zbirke grbova. Stoga se to heraldičko djelo s pravom može nazvati Bokokotorskim grbovnikom.
Kolorirani bakrorez (autor Vincenzo Maria Coronelli) nastao oko 1690. godine s prikazom područja Boke kotorske koje se do XII. stoljeća nazivalo Sinus Rhisonicus ili Risanski zaljev – prema gradu Risnu, dotadašnjem središtu cjelokupnog područja (Zbirka zemljovida i atlasa Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu).Za nastanak ovog grbovnika ključna je bila godina 1719. – kada je djelo ovjerovljeno u Veneciji, upravo nakon završetka Drugog morejskog rata (1714.-1718.), poznatog i kao Mali rat ili Sinjski rat. Tada je i teritorijalno zaokružen prostor današnje Boke kotorske u potpunosti oslobođen od Osmanlija, naravno u okvirima tadašnje gospodarice Jadrana - Mletačke Republike, uključujući pritom: Herceg-Novi, Risan, Dobrotu, Kotor, Prčanj, Tivat te naravno Budvu, dok su se mletački posjedi prema jugu nastavljali sve do nadomak Bara, uključujući i područje Paštrovića.
Djelomično kolorirani bakrorez (autor Lodovico Furlanetto) nastao 1785. godine s prikazom od Osmanlija oslobođenog područja Boke kotorske, a tada u sastavu Mletačke Republike (Zbirka zemljovida i atlasa Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu).Sam Bokokotorski grbovnik iz 1719. predstavlja jednu inačicu grbovnika Korjenić-Neorića iz 1595., a kao što je i prvi hrvatski grbovnik s kraja XVI. st. nastao s ciljem navodne 'potvrde', a zapravo stjecanja budućih prava i privilegija određenih dubrovačko-slanskih rodova u kontekstu predviđenog oslobađanja balkanskog zaleđa od Osmanlija – pritom se pozivajući na drevne srednjovjekovne državno-pravne odnose koji su prethodili osmanlijskoj vlasti – tako je i Bokokotorski grbovnik s početka XVIII. stoljeća nastao s istom namjerom, kombinirajući povijesno zabilježena heraldička znamenja stvarnih i priznatih feudalnih rodova s grbovima onih obitelji koje su to tek željele ili imale namjeru postati. Stoga, ukoliko bi grbovnik Korjenić-Neorića nazvali u historiografskom smislu heraldičkom kopijom, Bokokotorski grbovnik bi bio svojevrsna 'kopija kopije'.
Usporedni prikazi ilustracija iz uvodnog dijela Bokokotorskog grbovnika te Grbovnika Korjenić-Neorića s kraja XVI. stoljeća (lik svetog Jeronima), kao i slavenskih ratnika iz 'Ilirije' i s 'Germanskog mora' iz Orbinijeva djela 'Il Regno degli Slavi' (1601.).
U njemu je moguće uočiti grbove obitelji i rodova koji potječu iz cijelog niza gradova i mjesta Bokokotorskog zaljeva, uključujući i susjedno područje Paštrovića, a koji su se, nakon završne faze oslobađanja tih hrvatskih krajeva od Osmanlija, ovim grbovnikom nastojali predstaviti mletačkim vlastima kao stoljetni nositelji drevnih plemićkih privilegija. Konačni cilj nastanka te heraldičke zbirke bi prema tome bila prezentacija plemstva i stjecanje odgovarajućih povlastica u okviru struktura Mletačke Republike i to u krugu onih stanovnika Boke koji su se smatrali osobito zaslužnima što su ti krajevi naposljetku biti oslobođeni vlasti Osmanlija.
Dva glavna heraldička izvora prema kojima je nastao Bokokotorski grbovnik: Orbinijevo djelo 'Kraljevstvo Slavena', koje je zbog pozivanja autora na heretičke te na srpske i bugarske pravoslavne pisce godine 1603. bilo stavljeno na Index librorum prohibitorum; Grbovnik Korjenić-Neorića iz 1595. (sastavljen dvopismeno i dvojezično - na hrvatskoj ćirilici i latinici, odnosno na hrvatskom i latinskom jeziku, kako bi mogao biti predstavljen zapadnoeuropskoj javnosti).No, u samoj strukturi djela otkriva se i utjecaj dubrovačkog pisca Mavra Orbinija (preminulog u Dubrovniku 1611.), točnije njegova djela 'Kraljevstvo Slavena' ('Il Regno degli Slavi'), objavljenoga u talijanskom Pesaru 1601. godine. Međutim, budući se 'Kraljevstvo Slavena' tada nalazilo na Indexu librorum prohibitorum tj. popisu zabranjenih knjiga u Katoličkoj crkvi, točnije službenom popisu djela koja su na bilo koji način bila u suprotnosti s vjerom, zbog čega ih je bilo zabranjeno čitati, trajno držati, tiskati i širiti, sastavljači Bokokotorskog grbovnika su svoje korištenje Orbinijeva djela prešutjeli, a njegove zapise u cijelosti jednostavno pripisali stanovitim Mihovilu Solinjaninu, navodnom autoru srednjovjekovnih kronika iz XI. stoljeća.Tako se u katalogu današnje Znanstvene knjižnice Zadar spomenuti pisac (kojeg spominje Orbini) ujedno i navodi kao autor djela: 'Mihovil Solinjanin, Arme dell’ illirico stato di Dalmatia; sign.Ms 745/28237 Ovaj rukopis napisan na 239 stranica sadrži brojne grbove Kraljevstva Slavena od 1010. godine, koje je opisao kroničar Mihovil Solinjanin (Michael Salonitanus), a ovaj prijepis datira iz 1719. godine. Njegove bilješke u svom radu koristili su kasnije povjesničari Zavorović, Lukarević, Mauro Orbini i mnogi drugi. Rukopis je dospio u Knjižnicu zahvaljujući donaciji obiteljske knjižnice Vladimira Pappafave 1927. godine.'
Puni naziv Bokokotorskog grbovnika glasi: 'Arme del Illirico di Stato di Dalmatia Intitolato Notitis Historiche descritte dal Autentico di Dno’ Michiel Salonitano sin dell’Anno 1010 nella descritione che fece del Regno di Slavi Ad laudem Dei' (desno) – pritom se sastavljači već u naslovu pozivaju na autoritet legendarnog Mihovila Solinjanina, srednjovjekovnog kroničara kojeg spominje i Orbini.Tako su sastavljači ovog grbovnika, kako bi ostvarili svoje ciljeve, posegnuli još dalje u prošlost. Naime, dok su se autori prvog hrvatskog grbovnika Korjenić-Neorića (iz 1595.) pozivali na navodni nastanak te heraldičke zbirke sredinom XIV. stoljeća, kroz naslov i priručni tekst Bokokotorskog grbovnika – naglašavanjem autoriteta legendarnog Mihovila Solinjanina – ciljalo se čak i na još starije razdoblje, točnije XI. stoljeće. Naposljetku je, kombinacijom zemaljskih i velikaških heraldičkih znamenja iz djela Mavra Orbinija (početak XVII. st.) te grbova iz armorijala Korjenić-Neorića (kraj XVI. st.) uz do tada nastale i zabilježene grbove domaćih rodova širom Boke kotorske (uz upadljivi izuzetak samog Kotora) nastao Bokokotorski grbovnik ili – s obzirom na raznorodnost podrijetla prikupljenih heraldičkih znamenja – bolje rečeno bokeljski heraldički zbornik.
Rodoslovlje i heraldičko znamenje zetske velikaške i vladarske kuće Balšića (ilustracija iz Bokokotorskog grbovnika), koja je od sredine XIV. do prve polovice XV. stoljeća gospodarila širim područjem Boke kotorske, a u nekoliko navrata bezuspješno pokušavala zavladati i samim Kotorom; Isto heraldičko znamenje u djelu Mavra Orbinija s početka XVII. stoljeća (desno).Zanimljiva je i struktura grbovnika izvornog naslova Arme dell’ illirico stato di Dalmatia (ili Grbovi ilirske (države) Dalmacije), odnosno raspored prikaza u njemu sadržanih grbova. Tako se sam uvodni dio grbovnika sastoji od grbova velikaških obitelji te zemaljskih grbova preuzetih iz djela Mavra Orbinija objavljenog 1601. godine (11 grbova – oko 4,5 % cjelokupne zbirke grbova) te potom zemaljskih grbova dijelova zamišljene Ilirije (primjerice: Slavonija, Dalmacija, Hrvatska…) preuzetih iz grbovnika Korjenić-Neorića iz 1595. godine (ukupno 9 grbova). No, usporedno s tim znamenjima uklopljeni su i pojedini izvorni grbovi bokokotorskih rodova.
U uvodnom dijelu Bokokotorskog grbovnika prikazani su zemaljski grbovi dijelova zamišljene 'Ilirije' (Slavonija, Dalmacija, Hrvatska…) preuzeti iz grbovnika Korjenić-Neorića iz 1595. godine, ali i Orbinijeva djela objavljenog 1601. godine: grb 'Ilirije' u grbovniku Korjenić-Neorića (lijevo) i u Bokokotorskom grbovniku (sredina); Prvi primjer sjedinjenog grba Dalmacije i Hrvatske (Bokokotorski grbovnik); Šahirani grb Hrvatske iz Bokokotorskog grbovnika nastao prema istom grbu u Orbinijevu djelu (desno).Sljedeći, glavni dio Bokokotorskog grbovnika sadrži preris grbovnika Korjenić-Neorića (koji uz zemaljske grbove izvorno sadrži 141 heraldičko znamenje velikaških i 'plemićkih' rodova). Pritom heraldička znamenja preuzeta iz grbovnika Korjenić-Neorića s kraja XVI. stoljeća čine nešto manje od dvije trećine (62-63 %) grbova u Bokokotorskom grbovniku s početka XVIII. stoljeća. Naposljetku, predstavljen je i završni dio – tj. dodatak izvornih grbova rodova sa šireg područja Boke kotorske – koji čini jednu trećinu (32 %) od ukupnog broja sadržanih grbova (238). Pritom se Bokokotorski grbovnik – u odnosu na druge kopije grbovnika Korjenić-Neorića - izdvaja svojom izvornošću (budući druge inačice ili prerisi toga grbovnika sadrže daleko manji broj dodanih izvornih odnosno umetnutih grbova).
Heraldičko znamenje obitelji Sokolović rečenih ('detto') Marasović (vjerojatno iz Kotora) u Bokokotorskom grbovniku oblikovano je prema uzoru na grb roda Sokolović iz Grbovnika Korjenić-Neorića; Grb roda Kačića koji u bokeljskom heraldičkom zborniku zauzima puno istaknutije mjesto u odnosu na njegov izvorni prikaz u grbovniku s kraja XVI. stoljeća (desno).Naposljetku, tijekom izlaganja o ovom heraldičkom djelu održanom u Pomorskom muzeju 26. veljače najavljena je i priprema tiskanog izdanja Bokokotorskog grbovnika (koji se trenutno restaurira u zagrebačkom Središnjem laboratoriju za konzervaciju i restauraciju, a inače se čuva u Znanstvenoj knjižnici Zadar) u suradnji s udruženjima bokeljskih Hrvata. Potom su uslijedila pitanja publike te kratka rasprava, a cjelokupni događaj je zaključio ravnatelj muzeja Ljubomir Radić zahvalom izlagaču i suorganizatorima (splitskoj podružnici Hrvatske matice iseljenika, koju je predstavljao Ante Ćaleta, kao i Hrvatskoj bratovštini 'Bokeljska mornarica 809' Split, koju je predstavljao Luka Perković) te iskazivanjem zainteresiranosti za predstavljanje tiskanog izdanja ovog vrijednog rukopisnog djela hrvatske heraldičke baštine.
Izlaganje 'Heraldička baština Bokokotorskog grbovnika iz 18. stoljeća' održano krajem veljače 2026. godine u prostorijama Pomorskog muzeja u Splitu, pri čemu je najavljena i priprema tiskanog izdanja Bokokotorskog grbovnika, vrijednog djela hrvatske heraldičke baštine nastalog u prvim desetljećima XVIII. stoljeća.
Emisija 'Osvrt' TV Jadran prikazana 4. ožujka 2026. sa središnjom temom razgovora o heraldičkoj baštini Bokokotorskog grbovnika.