Da je Dioklecijan zna da će mu jednoga dana u podrumima svirat Coldplay, možda bi bija malo pažljiviji kad ih je zida. Možda bi reka majstorima:
— Ajde, ljudi, nemojte mi baš svaku stinu nakrivo. Ko zna šta će se ovde događat za iljadu i sedamsto godina.
A majstor bi ga pogleda, obrisao čelo i reka:
— Care, aj ti lipo vladaj, a nas pusti da zidamo.
I tako je Dioklecijan napravija palaču.
Nije zna za turiste.
Nije zna za selfie-stick.
Nije zna za Airbnb.
A bogami nije zna ni za Chrisa Martina.
Ali Split je takav grad.
U njega nešto sagradiš za jednu namjenu, a on ti kroz stoljeća sam odluči čemu će služit.
Peristil postane dnevni boravak grada.
Podrumi postanu ulica.
Carske odaje završe među kafićima, konobama i apartmanima.
A onda jednog petka, 28. kolovoza, u Dioklecijanove podrume dođe — Coldplay.
Dobro, neće baš doć Chris Martin.
Nemojmo sad pretjerivat.
Ali doći će njegove pjesme.
I jedan klavir.
I jedan Splićanin kojem očito nije bilo dovoljno da samo dirigira, nego je odlučija spojit rimskog cara, britanski bend i koncertnu večer usrid Podruma.
Bepo s Kamena (Josip Terze olitiga umjetnički Giuseppe Terza).
Jer kad si iz Splita, normalno je da ti u jednom trenutku padne napamet:
— A šta da napravimo Coldplay ispod Dioklecijana?
I onda to stvarno napraviš.
Split gore, neki drugi svit dole
Gore će bit kolovoz.
Riva puna.
Konobari će trčat.
Netko će se svađat di će parkirat.
Netko će u sedam navečer tek krenit na plažu jer je 'sad taman'.
Netko će se već četvrti put toga dana žalit da je grad pun turista, a pet minuta kasnije će jednog od njih pitat:
— A odakle ste?
Jer Split bez kontradikcije nije Split.
A samo nekoliko metara ispod svega toga — tišina.
Kamen.
Klavir.
I prve note pjesme Clocks.
E sad, ima nešto u tome.
Pjesma o vremenu, a sviraš je ispod grada u kojem zidovi gledaju ljude kako dolaze i odlaze već sedamnaest stoljeća.
Ako je to slučajnost, onda je dobra slučajnost.
Dioklecijan i Viva La Vida
A tek kad krene Viva La Vida.
I used to rule the world...
E moj care.
Da ti je to čut.
Čovik koji je stvarno vlada jednim dobrim komadom tadašnjeg svita danas ima palaču kroz koju dnevno prođe više ljudi nego što je vjerojatno ikad pustija u nju dok je bija živ.
I onda mu u podrumima svira pjesma o kraljevima, moći, prolaznosti i vremenu.
Split ima čudan smisao za humor.
Trebalo mu je samo nekih iljadu i sedamsto godina da poantu servira.
A Bepo je, izgleda, samo odlučija malo pomoć dramaturgiji.
A onda — Fix You
Postoje pjesme koje uđu u modu.
I postoje pjesme koje nekako ostanu ljudima.
Fix You je jedna od tih.
Sluša si je kad ti je bilo dobro.
Sluša si je kad nije.
Čuo si je na radiju, u autu, na stadionu, na nečijem vjenčanju, možda u tri ujutro kad nisi baš zna šta radiš sa životom.
Ali u Dioklecijanovim podrumima?
Tu je vjerojatno još nisi čuo.
Za klavirom će biti Kamile Zaveckaite, koja će poznate Coldplay pjesme ostavit bez svega onoga što ih inače okružuje.
Nema benda.
Nema pedeset reflektora.
Nema stadiona.
Nema sto tisuća ljudi koji drže mobitele u zraku.
Ostane melodija.
A kad melodija ostane sama, onda nema puno varanja.
Ili valja ili ne valja.
A Coldplay, sviđalo se to nekome ili ne, ima melodije koje vrime baš dobro podnose.
Nije Bepu prvi put da komplicira sebi život
Moglo se, naravno, napravit nešto jednostavnije.
Dvorana.
Pozornica.
Red stolica.
Odradiš koncert i ideš doma.
Ali onda to više ne bi bilo to.
Ideja iza Imperial Concerts by Maestro Terza (ovo se čita kao terca, ee) upravo je da glazba ne bude samo program koji se negdje odsvira, nego da prostor postane dio koncerta.
Da pjesma dobije drugo značenje jer je čuješ baš tu.
Među zidovima koji su preživjeli careve, ratove, države, turiste, renovacije i tko zna koliko splitskih rasprava o tome kako je 'prije sve bilo bolje'.
I zato se Dioklecijanove podrume ne pokušava pretvorit u koncertnu dvoranu.
Naprotiv.
Pusti ih da budu ono što jesu.
A onda im samo dodaš klavir.
Split ništa ne voli previše ozbiljno
Zato možda nije ni loše da ovakav koncert ne pokušava bit 'veliki kulturni događaj'.
Jer čim u Splitu nešto nazoveš velikim kulturnim događajem, već će se nać jedan za susjednim stolom koji će reć:
— Ma daj, molin te.
Bolje je jednostavno reć što jest.
Petak navečer.
Stari grad.
Podrumi.
Klavir.
Yellow. The Scientist. Clocks. Paradise. Fix You. Viva La Vida. A Sky Full of Stars.
I sat vremena u kojem Split malo manje viče.
Što je, priznat ćete, samo po sebi rijedak događaj.
A možda je baš to poanta
Imperial Concerts pokušava spojit stvari koje na papiru nemaju puno zajedničkog.
Rimskog cara i britanski bend.
Antički kamen i pop glazbu.
Turistički Split i onu tišu verziju grada koju ponekad zaboravimo da imamo.
Ali Split je oduvijek bija takav.
On nikad nije živija samo od onoga što mu je ostavljeno.
Uvik je nešto dodava.
Nešto svoje.
Rimljani su mu dali palaču.
Mlečani poneku riječ.
Austrija pokoju zgradu.
Italija poneki običaj.
A Split je sve to promiša i reka:
— Dobro je. Sad ćemo mi po svome.
Pa je tako jedan Bepo s Kamena otiša u Beč, postao dirigent, producent i ko zna šta sve još, pa se vratija s idejom da u Dioklecijanovim podrumima svira Coldplay na klaviru.
Šta ćeš.
Neki ljudi se vrate doma s magnetom za frižider.
Jedan petak koji neće bit baš običan
Neće bit Wembley.
Neće bit svjetleće narukvice.
Neće Chris Martin trčat po pozornici.
Bit će možda nešto bolje za ovaj grad.
Jedan klavir usred Podruma.
Kamile za njim.
Bepo negdje okolo, vjerojatno još pet minuta prije početka provjerava je li sve baš kako treba.
I ljudi koji će na sat vremena zaboravit da im je vruće, da nema parkinga i da sutra opet moraju nešto.
Tribute to Coldplay on Piano održat će se 28. kolovoza 2026. u Dioklecijanovim podrumima u Splitu, u sklopu programa Imperial Concerts by Maestro Terza. A karte? E, to je danas moderno. Nema više trčanja po gradu i traženja čovika 'koji zna čovika'. Ulaznice se mogu kupit preko tih novih modernih stranica, olitiga — Entrio.hr.
A Dioklecijan?
Da se kojim slučajem pojavi, vjerojatno bi prvo pita tko je organizator.
Pokazali bi mu Bepa.
Car bi ga malo odmjerija.
Pogleda klavir.
Sasluša Viva La Vida.
I onda samo reka:
— Dobro, momak. Ovo može stat.
I ostao na bis.
O ovome svemu je malo prozborija splitski Maestro Terze.
