Godinama su zajedno pjevali, dijelili pozornice, noći uz pjesmu i jutra nakon ribarenja. Zato, kada Janes Vlašić jedan od članova Klape Ošjak govori o Oliveru Dragojeviću, ne govori o glazbenoj legendi, nego o prijatelju s kojim je odrastao, stvarao i proveo desetljeća.
Njihovo prijateljstvo počelo je još krajem šezdesetih godina, Upravo iz tog razdoblja pamti događaj vezan uz Dubrovačke trubadure, koji je kaže, najbolje pokazao koliko život zna biti nepredvidiv.
'Došao sam do pozornice i pitao ga: ‘Oli, zašto ne pjevaš?’ Rekao mi je: ‘Ne daju mi pjevat. Kažu da moj glas nije za njihov zvuk'.
Tada možda nisu ni slutili da će upravo taj glas postati jedan od najprepoznatljivijih u povijesti hrvatske glazbe.
Kasnije su zajedno proživjeli bezbroj trenutaka, a Vela Luka bila je mjesto gdje je Oliver, kaže, bio svoj.
'Volio je doći na ribu. Vela Luka bila mu je mjesto gdje će se opustiti. Ljeti gotovo nije prihvaćao koncerte'.
Ipak, kada bi ga prijatelji pozvali, rijetko bi odbio. Nerijetko bi se pojavio potpuno nenajavljeno.
'Došao bi inkognito, s kapom i bradom, stao iza pozornice da ga nitko ne primijeti. Onda bi odjednom izašao na binu i nastala bi prava eksplozija emocija'.
Prisjetio se i jednog detalja koji malo tko zna. Početkom osamdesetih Oliver je s Klapom Ošjak snimio 'A vitar puše', ali zbog tadašnjih izdavačkih pravila njegov je glas morao biti namjerno izmijenjen kako ga publika ne bi odmah prepoznala.
'Malo tko zna da je to zapravo Oliver. Glas je modificiran jer tada nije smio snimati za dvije izdavačke kuće'.
No, upravo zato što ga je poznavao izvan pozornice, danas smatra da se dio njegove ostavštine polako gubi.
'Mislim da se u svemu pomalo izgubila emocija. Oliver nije bio čovjek velikog glamura'.
Dodaje kako ga veseli što se tisuće ljudi okupljaju u Veloj Luci, ali vjeruje da bi uspomena na Olivera trebala živjeti tijekom cijele godine.
'Lako je napraviti tri ili četiri velika dana. Ali što nakon toga? Volio bih da od svibnja do rujna cijela Vela Luka diše Olivera. Da svakih desetak dana postoji nešto što podsjeća na njega'.
Govoreći o koncertima posvećenima Oliveru, ističe kako nije presudno veliko ime, nego iskrena emocija.
'Olivera treba pjevati netko tko ga osjeća. Ne treba ga imitirati, nego iskreno interpretirati'.
Zato predlaže da se izvođači podijele u tri skupine – one koji su s Oliverom dijelili pozornicu i njegovo vrijeme, mlađe glazbenike koji njegov opus izvode iskreno i bez oponašanja te talentiranu djecu koja tek otkrivaju njegovu glazbu.
'Prvi su oni koji su ga poznavali i dijelili pozornicu s njim. Drugi su mlađi koji ga ne imitiraju, nego pjevaju iz srca. Treća su kategorija djeca, jer među njima ima nevjerojatnih talenata kojima treba dati priliku'.
Uz more i ribarenje, Oliver je imao još jednu veliku strast – biljar.
'Obožavao ga je igrati, ali nije volio izgubiti', govori kroz smijeh, prisjećajući se brojnih partija koje su znale trajati do ranih jutarnjih sati.
A kada se prisjeća nestašluka iz mladosti, osmijeh mu ne silazi s lica.
'Bilo je oko pet ujutro kada smo se autom sudarili s drugim automobilom. Vrata su otpala, ali nama nije bilo ništa. Kad je vidio da dolazi milicioner, Oliver je samo rekao: Nisan ja šjor s njima. Okrenuo se i pobjegao kući', prepričava anegdotu koja i danas nasmijava njegove prijatelje.
Ipak, posljednje zajedničke uspomene teško je prepričati bez emocija.
Posljednji put kada su se vidjeli bilo je u kafiću u Veloj Luci.
'Pogledao me i rekao: Prijatelju, neću ja još dugo'.
Na trenutak je zastao. Dok je izgovarao te riječi, emocije su ga preplavile. A nije ih mogla sakriti ni jedna od naših novinarki kojoj su se, slušajući tu uspomenu, suze polako skotrljale niz obraz.
Na kraju razgovora priznao je da postoji samo jedna neostvarena želja.
'Volio bih da samo još jednom zajedno zapjevamo. A najviše bih volio da ga mogu ponovno sresti ujutro na kavi. Meni je značio puno više kao čovjek nego kao glazbenik'.
Možda upravo u toj posljednjoj rečenici stane cijeli Oliver Dragojević. Ne onaj s velikih pozornica i televizijskih prijenosa, nego čovjek koji je najviše volio more, prijatelje, pjesmu i svoju Velu Luku.
