Piše: Krunoslav Čičko, predsjednik Regionalne udruge kozara i ovčara RUKA
U zemlji janjetine s ražnja i jaretine ispod peke čovjek bi očekivao da je put od pašnjaka do tanjura odavno riješen. Imamo tradiciju, imamo kupce, imamo recepte. Još samo trebamo omogućiti onima koji uzgajaju životinje da od toga mogu živjeti.
Tu nam recept malo zapinje.
Kupili ste janje ili jare kod nekoga na selu. Znate čovjeka, vidjeli ste stado, dogovorili cijenu. Domaće, od poznatog uzgajivača. Reklo bi se, sve kako treba.
Samo, ako je životinja zaklana na gospodarstvu 'za vlastite potrebe', meso je namijenjeno kućanstvu uzgajivača. Vaš nedjeljni ručak ne ulazi u njegove vlastite potrebe, koliko god se dobro poznavali.
Takvo je klanje ograničeno na ukupno deset ovaca i koza godišnje po objektu, a meso se ne smije prodavati. Za zakonitu prodaju, na gospodarstvu ili drugdje, treba ispuniti propisane uvjete, uključujući klanje u odobrenoj klaonici i veterinarski pregled.
I tu, između vašeg ručka i njegova pašnjaka, počinje potraga za klaonicom.
Prema iskustvima naše udruge, uslužno klanje u mnogim sredinama nije dostupno. Treba pronaći klaonicu koja prima ovce i koze, prihvaća malu količinu i ima slobodan termin. Zatim platiti prijevoz, klanje i povrat ohlađenog mesa.
Popis klaonica pritom pomaže otprilike kao popis restorana gladnom čovjeku: lijepo je znati da postoje, ali treba provjeriti radi li kuhinja.
Može uzgajivač izgraditi i vlastitu klaonicu. Na papiru vrlo poduzetno. U stvarnosti, malo gospodarstvo teško može financirati cijeli pogon da bi susjed zakonito kupio domaću jaretinu.
Naš je ministar, čini se, odlučio biti veći katolik od pape pa postavlja zahtjeve kojih se ne bi posramile ni mnogo bogatije države. Samo što bi uz takve zahtjeve dobro došli i uvjeti u kojima ih naši mali uzgajivači mogu ispuniti. Propis smo dobili. Za ostalo se, valjda, treba snaći.
Zato tražimo dostupno uslužno klanje, zajednička rješenja i jasne, izvedive uvjete za male objekte i prodaju cijelih ohlađenih trupova. Uz pregled, hlađenje, sljedivost i uredno zbrinjavanje ostataka. To su konkretni poslovi o kojima se može dogovoriti.
I nadzor treba pratiti meso cijelim putem, do mesnice, trgovine i restorana. Ako na jelovniku piše 'domaće', trebalo bi se moći ustanoviti i kod koga je to doma.
Dok se o svemu tome dopisujemo, stiže nova janjad i jarad. Njihovu hranidbu nitko ne može odgoditi do sljedećeg sastanka.
Kupci s pravom žele domaću hranu. Ali za nju mora ostati netko tko će ustati, nahraniti stado i uspjeti prodati ono što je uzgojio.
Inače ćemo jednog dana uz uvoznu janjetinu posluživati priču o tome kako smo nekad imali svoju.
Priča će, naravno, biti domaća.
