Hajduk je u nedjelju navečer objavio priopćenje u kojem su javnost obavijestili kako je Marko Livaja napustio pripreme kluba u Sloveniji. Do toga je došlo jer je dio momčadi, poslije team-buildinga i gledanja hrvatske reprezentacije, odlučio otići popiti piće. Kako smo već izvijestili, nije to dugo trajalo, ali su u klubu doznali za isto, što pogotovo sportski direktor Robert Graf nije dobro primio. Sutradan na treningu je Gonzalo Garcia odlučio kazniti taj dio igrača trkačkim treningom, što nije najbolje sjelo Marku Livaji. Ušao je u verbalni delikt s Garciom i Grafom, a bilo je to toliko žestoko da su isti odlučili kako Livaja mora napustiti pripreme te kako će dobiti slobodne papire. No, žestina tog sukoba odala je dojam da se tu radi o nečemu većem od jedne kazne, o neslaganju koje je između njih tinjalo već mjesecima.
Nije trebalo dugo da se oko ove situacije, kao i oko svake druge problematike povezane s Hajdukom, stvori navijački rascjep. Jedni tako misle da se ovako ne treba ponašati prema igraču koji je klub u posljednjih nekoliko godina digao na noge i bio njegov simbol, dok drugi smatraju da je kazna opravdana te da se kapetan ne može tako ponašati. Nema tog navijača Hajduka koji o ovom događaju nema mišljenje, a podjele koje su proizašle iz ove, nazovimo ju, gluposti, sigurno će obilježiti naredni period kluba i atmosfere oko njega.
'Nama heroj generacije'
Oko Hajduka uvijek se lome koplja i ovaj heterogeni navijački puk rijetko je oko koje teme ili osobe ujedinjen. Ali da budemo realni, od posljednje titule prvaka do 2021. godine navijači ni nisu imali osobu dovoljno snažnu da ih u potpunosti ujedini. To je razdoblje podrazumijevalo, u znatno radikalnijoj mjeri nego u posljednjih pet godina, redovite promjene i slabiju kvalitetu igračkog i upravljačkog kadra. Niti jedna osoba nije imala dovoljno dug i kvalitetan mandat u klubu da se navijači uz nju mogu emocionalno vezati i koja je zadovoljila stroge parametre koji su uvriježeni na ovom podneblju.
U takvu konstelaciju došao je Marko Livaja, igrač koji je u Splitu ostao dovoljno dugo da se navijači uz njega mogu vezati, a koji je svojim igrama zadovoljio čak i one najkritičnije i najpesimističnije među nama. On je bio figura koju su svi navijači poštovali i cijenili, neovisno na kojoj tribini sjedili. Bio je igrač oko kojeg se i čak ova luda i tvrdoglava zajednica mogla složiti, a koji je najbolje igračke godine dao svom najdražem klubu. Na koncu, on je bio kapetan koji je momčad predvodio na dan kada mu je preminuo otac… Dovoljno se samo prisjetiti kraja prošle sezone, kada su svi navijači Hajduka zajednički, a rijetko što radimo u takvoj sinergiji, stali u njegovu obranu i čvrsto osudili gnjusne povike s finala Kupa u Osijeku. 'Nekima izvor frustracije, nama heroj generacije', stajalo je tada u priopćenju Hajduka.
Naravno, nitko nije savršen, pa tako ni Livaja. Bilo je polemika i oko njega u nekim situacijama, ali smatram da nikome racionalnom nije sporna teza da je on igrač koji je jednog zimskog popodneva 2021. godine neočekivano stigao, pa razuvjerio sve kritičare, iz dana u dan pokazivao koliko mu Hajduk znači te, na koncu, fundamentalno promijenio krvotok kluba. I onda ovako završi? Za Hajduk, nažalost, ništa novo.
Nemojmo samo gledati sadržaj odluke, već i tko ju je donio
I sada kada imamo toliko važnu figuru u kolektivnim mislima Hajdukovog navijačkog puka, potrebno je vidjeti tko je donio odluku da se na ovakav način njega otpusti. Graf, Garcia i Bilić tu su da poduzimaju takve poteze, oni su formalno ovlašteni za upravljanje klupskim kadrom. Ali za donošenje ovako teških odluka potrebno je imati i društveni status, autoritet i značaj za zajednicu kako bi se ti potezi percipirali s većom dozom legitimiteta… A ne znam može li itko reći da oni to u ovom trenutku imaju.
U to je li ova odluka ispravna ili ne neću ulaziti zato što ne znam. Ne zna nitko, vrijeme će pokazati, a sada samo možemo nagađati. Međutim, ono što je sigurno je da su se sva trojica, a naročito Graf, postavili poprilično riskantno i autoritativno, ne imajući pritom iza sebe rezultate i pedigre na kojima se ovakve odluke mogu temeljiti. Prisjetimo se samo situacije koja se prošlog ljeta dogodila u najvećem nam rivalu, Dinamu. Zvonimir Boban odlučio je napraviti veliku čistku, a Bruno Petković, koji je među navijačima bio omiljen (Ne koliko Livaja, ali situacija je u jednoj mjeri slična), dobio je slobodne papire. To je sigurno bila teška odluka, ali donijela ju je osoba koja Dinamovim navijačima predstavlja vođu, koja u toj zajednici ima značaj, iza čijih odluka ljudi mogu stati s potpunim povjerenjem. Zato odluka o kraju suradnje s Petkovićem u Zagrebu nije bila toliko problematična koliko će ovdje biti odluka o Livaji. Boban ima legitimitet, a upravljački i stručni kadar Hajduka nema ga niti u približnoj mjeri. Da ga imaju, ova odluka bi se puno lakše probavila i ne bi dovela do ovako čvrstog rascjepa u mišljenjima.
Do čega nas ova konstatacija vodi? Pa do toga da će prvi potencijalni neuspjeh biti popraćen znatno većim valom negative nego što bi bio da se ovakva odluka nije donijela. On će biti gledan kroz prizmu odlaska Livaje i načina na koji se to dogodilo, a uz to su navijači ionako već poprilično isfrustrirani stanjem u kojem se klub nalazi. Pođe li sve ponovno nizbrdo, sva ta otpisana imena, a naročito protjerivanje Livaje, prestaju biti ‘hrabre’ odluke i postaju gotov, opravdan temelj na kojem će mnogi, i to s pravom, sagraditi svoju kritiku. Tada se ništa od ovoga više neće moći braniti pričom o disciplini, hijerarhiji i principima. A ako Hajduk nakon ovoga bude bolji i, nadajmo se, ostvari toliko dugo iščekivani rezultat, ostaje žal što se igrač koji ga je podigao na noge, koji mu je dao toliko emocije, zdravlja i snage protjerao na ovaj način i što neće biti dio toga. I to samo zbog svačije tvrdoglavosti i beskompromisnosti.
Sitnica koja to nikada nije bila
Ako odbacimo svu patetiku i posložimo sve navijačke barjake na stranu, ostaje nam goli, gotovo bizaran kostur događaja: skupina umornih profesionalaca otišla je nakon team-buildinga popiti piće i još se malo podružiti. Nije to bilo tko zna što, nije bila tučnjava, nije bio skandal. Bila je to, u najrealnijoj mogućoj interpretaciji, nedisciplina kakvu je nogometna povijest vidjela tisuću puta i kakvu su pametni klubovi rješavali jednim razgovorom u četiri oka i pogledom koji poručuje 'znamo, ali da se više ne ponovi'. Umjesto toga dobili smo kaznu trčanjem, dobili smo prkos igrača koji tu kaznu nije htio odraditi, dobili smo eskalaciju, povišene tonove i, na kraju, protjerivanje. Stvorio se požar od jedne šibice. Ali ta je šibica, budimo iskreni, zapalila ono što se jedva čekalo zapaliti. Ovo piće, kazna trčanjem i protjerivanje zapravo su tek kulminacija mjesecima nataloženih napetosti između Livaje i klupske strukture, napetosti koja se mogla riješiti, ali koja je iz dva potencijalna razloga puštena da raste i koja je na koncu dovela do ovakvog epiloga.
Prvi potencijalni razlog je nedostatak umijeća komunikacije. Garciji, a čini se i Grafu, komunikacija s igračima nije jača strana. Pa dovoljno je pogledati da se većine igrača odreklo ‘preko novina’, što nije najljudskiji način neovisno što im se to prije iskomuniciralo. Možda jednostavno nisu znali kako pristupiti karakteru kao što je Livaja, ali drugi potencijalni razlog doima se izglednijim. A to je da su oni jednostavno, u većoj ili manjoj mjeri, ovo priželjkivali. Nije tajna da Garcija i Livaja nisu bili najsložniji tandem, a Urugvajcu ova odluka, pretpostavljamo, odgovara. Dobio je sportskog direktora koji je odlučan i razborit i s kojim se, izgleda, slaže. To je ono što smo htjeli i što protekle dvije sezone nismo imali, ali u njihovom modus operandiju uvelike manjka proračunatosti. S ovakvim potezima igraju igru ‘visokog rizika i visoke nagrade’. Ako, daj Bože, Hajduk ove sezone bude uspješan onoliko koliko njegovi navijači to žele, neupitno će zavrijediti status koji je prije spomenut. Ali put do ispunjenja tog sna bit će jako težak te će svaki neuspjeh biti još teži za probaviti jer su se s lakoćom na ružan način riješili igrača koji je klub dugo vremena nosio na svojim leđima.
Garcia, Graf i Livaja na Bledu su odigrali našu predstavu
Garcia i Graf postupili su onako kako nalaže formalna hijerarhija, stali iza discipline i načela 'profesionalizam na prvom mjestu', i s te se pozicije nisu pomaknuli. Livaja, s druge strane, sigurno nije reagirao iz nekakva ega ni iz osjećaja da je iznad pravila. On je, čini se, jednostavno smatrao da se pretjeralo, da je kazna nesrazmjerna, pa je kao kapetan te jedan od najstarijih igrača to naglas rekao. I tu je sva tragedija: oba su razloga držala vodu iz njihove partikularne pozicije, ali nijedna strana u onom drugom nije bila spremna prepoznati ni djelić prava. Svatko je zabio svoju zastavu u svoj rov i odande na suparnika gledao kao da je objektivno, nepobitno u krivu.
A upravo tu, u toj obostranoj nepopustljivosti, možemo uočiti nešto bolno poznato. Jer zar se mi, navijači, već godinama ne odnosimo prema Hajduku na potpuno isti način? Zar svatko od nas ne zabija svoju zastavu u svoju istinu o klubu, pa onda na sve koji misle drugačije gleda kao na neprijatelje, izdajice ili naivčine? Jedni su sigurni da je klub počinio neoprostiv grijeh i da se sa simbolom tako ne postupa, drugi da pravila moraju vrijediti jednako za sve, pa i za najveće. Nitko ne sluša, svi viču. Svatko ima svoj Hajduk i svatko je spreman za taj svoj Hajduk zapaliti tuđi.
Njih trojica su, drugim riječima, na Bledu odigrali našu predstavu. Ponijeli su se jedni prema drugima točno onako kako se mi godinama odnosimo prema klubu i jedni prema drugima: beskompromisno, s onom našom istovremeno prelijepom i pogubnom tvrdoglavošću koja bi radije zapalila sve mostove nego priznala da je možda, samo možda, i druga strana imala djelić prava.
Na koncu…
Teško je napisati bilo što o ovoj temi. Neovisno smatrate li da je ovo dugoročno dobra ili loša odluka, Marko Livaja nije zaslužio ovakav kraj.
Izuzetno je tužno da su se stotine njegovih golova i nastupa, pedesetak asistencija, tisuće atraktivnih poteza, herojski povratak i ostanak u klubu te neupitna emocija na kraju sveli na ovakav epilog. I to sve zbog toga što troje, četvero ljudi nikako nije moglo pronaći zajednički jezik… Ova priča imala je sve predispozicije da na kraju završi lijepo i iskreno. Ali, eto, očito ovdje rijetko što može imati takav kraj. Glavna lica u klubu jednu su sitnicu vlastitim djelima, iz vlastitih rovova, napuhali u sudbinu. A to je, sigurno, najhajdučkija stvar na svijetu.
