Prostori iz djetinjstva, arhitektura urezana u sjećanje, ljudi, snovi – sve ono što se taloži negdje između proživljenog, zapamćenog i podsvjesnog Duje Grubišić zapisao je bojom i okupio u svojoj prvoj samostalnoj izložbi 'Šarene traume'.
Nakon nekoliko skupnih izložbi, Grubišić je tako konačno dobio priliku samostalno predstaviti svoj slikarski rad. A premda naziv izložbe na prvu nekome može zvučati tjeskobno, njegove 'traume' zapravo su fragmenti svojevrsnog osobnog dnevnika u kojem ono proživljeno i odsanjano ne bilježi riječima, nego likovnim jezikom.
– To je dokument svega što se meni događalo. Umjesto da to napišem klasičnim pismom, kao što se piše dnevnik, nisam imao namjeru koristiti slova, nego likovne oblike i likovne zakonitosti, najčešće kroz figuraciju – kaže nam Grubišić.
U tom se dnevniku pojavljuju osobe koje pamti, prostori koji su mu ostali urezani u sjećanje i arhitektura povezana s odrastanjem i djetinjstvom. Ne pokušava ih, međutim, ponuditi gledatelju kao preciznu kronologiju vlastitog života niti objasniti svaku sliku do posljednjeg detalja.
– Postoji jedna divna teorija koja kaže da je ono što vidimo rezultat onoga što znamo, a ono što znamo rezultat je onoga što mislimo. Tako da se ja samo sjećam nekih osoba, nekih prostora koji su završili na platnu. Tu dosta ima arhitekture koja je vezana uz moje odrastanje, uz moje djetinjstvo. To je jedan općeniti dnevnik svega proživljenog – govori.
Sjećanja se pritom miješaju sa snovima, a upravo pokušaj da ono što pripada podsvjesnom prevede u likovni jezik jedna je od niti koje povezuju izložene radove. Iza 'Šarenih trauma' tako stoji zanimanje za ono što ostaje nakon iskustva – za način na koji ga pamtimo, mijenjamo i ponovno proživljavamo.
U tekstu koji prati izložbu Grubišić svoj pristup opisuje riječima:
'Morfologijom likovnog jezika pokušavam oblikovati prizore koji su 'odsanjani'. Postavljam pitanje mogu li se isprovocirati nadolazeći snovi, mogu li ih zabilježiti određenim slikarskim elementima. To je pokušaj uobličavanja vlastite podsvijesti, kao u trenucima dok zapadamo u snove.'
Izložba obuhvaća radove u ulju na platnu, gvašu i akvarelu. I sam postav prati određenu dramaturgiju: počinje tamnijim i prigušenijim tonovima, a prema kraju se slike postupno osvjetljavaju i pune bojom. No tamnije slike ne treba nužno čitati kao prikaze depresivnih ili mračnih stanja, upozorava slikar i ilustrator Vinko Barić, koji potpisuje ‘Netraumatičan predgovor’ izložbi.
‘… Osamnaest slikarskih radova postavljeno je na zidovima tako da započinju svoju 'priču' tamnijim i prigušenijim spektrom tonova, te se taj spektar i tonalitet postepeno osvjetljavaju i obogaćuju bojom prema koncu ove likovne 'priče'. Ove 'Šarene traume' koncipirane su tako da radovi na platnu većih formata prikazuju motive prigušenog, mračnijeg i škrtijeg kolorita nanesenog impasto namazima, i ti radovi ne moraju nužno implicirati neka depresivna stanja i tamnije sfere - oni prikazuju određenu atmosferu, atmosferu duha te neka suptilnija stanja o kojima ja sad neću razglabati jer nisam ni Sigmund Freud, ni Erich Fromm, niti Antun Gustav Matoš, a bome ni Oliver Dragojević…'’, objasnio je Barić u svom predgovoru.
Grubišićev put do prve samostalne slikarske izložbe nije bio sasvim pravocrtan. Magistrirao je glumu na Umjetničkoj akademiji u Splitu, nakon čega je na UMAS-u studirao i diplomirao slikarstvo. Njegov rad ni danas nije ograničen na jednu umjetničku disciplinu, jer se uz glumu i slikarstvo bavi i performansima, glazbenim happeninzima, likovnom scenografijom te ilustracijom.
Nakon nekoliko skupnih izložbi, priliku za prvo samostalno predstavljanje ovaj Splićanin dobio je upravo u Solinu, i to na poticaj već spomenutog prijatelja Vinka Barića.
– Prijatelj sam s Vinkom. Pošto on ima veći kontakt sa Solinom nego ja, ponudio mi je da sudjelujem na Solinskom ljetu sa samostalnom izložbom. Ja sam to prihvatio objeručke – kratko i nemaštovito objašnjava Grubišić.
Na našu konstataciju da je onda Barić 'kriv' što je završio u Solinu, kratko odgovara:
– Pa je, Vinko je kriv.
A Barić kaže da je tijekom godina njihova prijateljstva pratio Grubišićev slikarski razvoj i sazrijevanje, zato nije krio koliko mu je drago što je upravo na njegovu inicijativu u Solinu organizirana Grubišićeva prva samostalna izložba.
Priča o 'Šarenim traumama' pritom otvara i šire pitanje prostora dostupnih likovnim umjetnicima. Barić upozorava da ih je u Splitu sve manje, zbog čega su umjetnici i organizatori prisiljeni tražiti alternativna mjesta za izlaganje.
– U Splitu više nema puno prostora za likovne izložbe. Imate samo dvije-tri muzejske institucije, a nestalo je i galerija– kaže.
Jedan od alternativnih prostora pronašao je u Teatrinu Gradske knjižnice Solin, za koji vjeruje da ima potencijal postati mjesto kontinuiranog predstavljanja likovnih umjetnika.
– Volio bih da bude što više ovakvih izložbi u budućnosti, koje su na jednoj likovnoj razini, da se održava kontinuitet likovne scene u Splitu, pa i u Splitsko-dalmatinskoj županiji. Nadam se da će jednog dana Teatrin postati jedna ozbiljna mala galerija gdje će se moći raditi ozbiljne izložbe – ističe Barić, a jedna od takvih izložbi splitskog akademskog slikara otvorena je upravo večeras.
Čini se da prijateljski poticaj nije završio samo organizacijom izložbe. Barić priznaje da je Grubišića tjerao na rad, možda čak malo previše.
– Ja sam ga prisiljavao da radi i sad sam ja kriv što je Duje počeo slikati malo previše. A ono najbolje što je naslikao izabrali smo za ovu izložbu – zaključuje kroz smijeh.
Tako su Grubišićeve 'Šarene traume', nakon godina rada između različitih umjetničkih disciplina i nekoliko skupnih izložbi, napokon dobile vlastiti prostor. I konačno je Grubišić dobio prostor samo za sebe i svoje traume. Svih 18 trauma redom možete razgledati Teatrinu Gradske knjižnice Solin do 25. kolovoza.
