Zatvorena bioplinska postrojenja

U Hrvatskoj danas postoji infrastruktura o kojoj se govori rijetko, oprezno i gotovo s nelagodom. To nisu projekti u najavi niti ambiciozne strategije ispisane po prezentacijama i akcijskim planovima, nego konkretna, izgrađena bioplinska postrojenja koja više ne rade.

Ta postrojenja ne proizvode energiju, ne zatvaraju materijalne tokove i ne sudjeluju u kružnoj ekonomiji, ali i dalje nose troškove, zauzimaju prostor i ostaju trajni podsjetnik na to kako izgleda zelena tranzicija bez kontinuiteta. Njihova sudbina nije rezultat tehničkog neuspjeha niti promašene tehnologije. Naprotiv, piše Poslovni dnevnik.

U velikoj većini slučajeva riječ je o postrojenjima koja su bila ispravno projektirana, operativno stabilna i vođena ljudima koji su razumjeli proces. Ono što je izostalo nije znanje ni kapital, nego sposobnost sustava da dugoročno upravlja složenim infrastrukturnim projektima koji ne stanu u jedan sektor, jednu dozvolu ili jedan poticajni model. Upravo zato zatvorena bioplinska postrojenja danas su jedna od najtiših, ali i najskupljih lekcija hrvatske energetske politike.

Bioplinsko postrojenje nije klasična elektrana. Ono nije linearni sustav u kojem postoji jedan ulaz i jedan izlaz. Bioplinsko postrojenje procesni je objekt u kojem se isprepliću energetski i materijalni tokovi. Kada govorimo o materijalnim tokovima, govorimo o vrlo konkretnim stvarima: o ulazu organske tvari kroz gnojovku, stajski gnoj, silaže i nusproizvode prehrambene industrije; o biološkoj razgradnji te tvari kroz složene faze anaerobne digestije te o izlazu u obliku digestata, stabilizirane organske tvari bogate hranjivima. Digestat nije otpad, nego nositelj dušika, fosfora, kalija i organske tvari. Upravo taj povrat hranjiva u tlo čini bioplin temeljno različitim od ostalih oblika proizvodnje energije iz obnovljivih izvora.

Više pročitajte ovdje.