Zov domovine, pomoć svome narodu i voljenoj državi u borbi za slobodu, samo su neki od razloga zašto se mladost pridružila 4. gardijskoj brigadi i krenula u Domovinski rat. Uoči 35. obljetnice osnutka legendarne brigade, u znak zahvale za obranu i slobodu organizirana je tribina 'Hrvatska te zove' u dvorani Dominikanskog samostana.
Početaka, ratnoga puta i prijatelja koji su pali za slobodu prisjetili su se osnivači, zapovjednici, prijatelji i vojnici 4. brigade Zvonko Asanović, Renato Mikelić, Nediljko Grubišić, Duje Vlastelica, Anita Jakovčev, Grgo Jelavić Mitrović, Miljenko Modrić Miki, Ivan Mršić, Slaven Zdilar. Iz publike su se uključivali i drugi pripadnici i prijatelji Četvrte gardijske brigade Hrvatske vojske.
O počecima je govorio Vlastelica, uključio se i Ivan Matas koji je u vrijeme formiranja brigade bio šef odjela za mobilizaciju u Splitu. Hrvatska je još bila u sastavu SFRJ-a, nije bila još priznata i trebalo je naći način kako formirati svoju vojsku.
'Ja sam imao u nadležnosti 24 općine. Svi sekretari obrane su bili iz vlasti HDZ-a jer je došlo do promjene. Nama je rečeno da se ne rješavamo Srba davanjem otkaza, jer ne bi bilo dobro za nas. Napravili smo sistematizaciju i popunjavali našim ljudima', prisjetio se Matas.
Svi su govornici istaknuli i kako se vjerovalo da do rata neće doći, ali stvarnost ih je demantirala. Zanimljivo, kako je primijetio Zdilar, trenutačno na dužnosti zapovjednika Hrvatskog vojnog učilišta 'dr. Franjo Tuđman', svima su uglavnom najupečatljivije 1991. i početak 1992.
- Svi imamo emociju prema tom dobu jer su to naša prva iskustva, prve pobjede, zanos i energija da ih zaustavimo. Mi smo tu zaustavili i u tome pobijedili, što je dovelo do priznanja Hrvatske - obrazložio je. Istaknuo je i kako smo ostvarili i sve političke ciljeve, poput ulaska u EU i NATO - kazao je.
Mikelić je opisao kako je postao izvidnik i o ulozi koju su imali u to doba. I dalje je djelatna vojna osoba, a ratni put je počeo u Resniku. Bio je sportaš, ragbijaš Nade i kao takvog su prepoznali njegove sposobnosti gađanja, ali i poznavanje toponima.
S posebnim pijetetom pričao je Mikelić, kao i svi govornici o Andriji Matijašu Pauku, čija je udovica Nada došla poslušati suprugove ratne drugove. Izvidnici su bili iznimno bitni, jer su se na temelju njihovih informacija donosile odluke.Prva postrojba koja je došla u Kruševo je bila Mikulićeva, a zanimljivo kao sigurna kuća za uspostavljanje tajnih kontakata bila im je ona Rene Sinovčića.
O obrani južnog bojišta pričali su Ivan Damjanović i Nediljko Grubišić.
- Ja sam pobjegao iz JNA. Kad je bio napad na Kupres, naša jedinica je trebala ići tamo. Netko tko je bio pametan, odlučio je da bi bilo tragično premjestiti naše vojnike iz doline Neretve na Kupres. Pokazalo se ispravnim, Kupres je pao 10. travnja, a mi smo bili u pripravnosti u školi Gradac. U dolini Neretve je vladalo beznađe, očekivao se pad. Došao nam je general Luka Đanko i rekao da nas je zamolio general Bobetko da napravimo sve za spasiti. Odigrali smo ključnu ulogu u bitci na Stolovima. U 4. brigadi se malo zna o ovoj akciji, ali tada smo praktički spasili dolinu Neretve. Dali smo vremena drugim postrojbama da se organiziraju - opisivao je Damjanović koji se borio rame uz rame s bratom blizancem.
Grubišić, koji je bio od početka rata na dubrovačkom području, izdvojio je 1991. godinu ključnom, kada su neprijatelja zaustavili na svim prilazima Dubrovniku.
Miljenko Modrić Miki je izdvojio domoljubni zov, dragovoljac 4. brigade je bio 'pješadija od prvog do posljednjeg dana'.
- Najteže su pogibije prijatelja, ali jedan od težih trenutaka bili su mi pad Vukovara i Škabrnje. U nama je rastao dišpet, tako smo se i davali, cilin srcen i bićem. Nije bilo kalkulacija. Vjera u Boga u tadašnje vodstvo i želja hrvatskog naroda nas je vodila - osvrnuo se na najteže momente.
Jelavić Mitrović je izdvojio kako nije dvojio priključenju 4. gardijskoj brigadi čim je shvatio da se treba spremati za rat zbog velikosrpske politike.
- Najsretniji dio u ratovanju bio mi je kad smo međunarodno priznati kao država, a najgori pad Škabrnje, Vukovara i dva ranjavanja - naveo je.
Zvonko Asanović, brigadir u miru, pripadnik 4. gardijske brigade od ustrojavanja, prisjetio se i obiteljskih trenutaka u Jugoslaviji, koji su odredili njegov put.
- Moj dida Josip Asanović, zarobljen je u Dicmu 1945. Mjesec dana je bio u zatvoru na Katalinića brigu, a nakon gubi mu se svaki trag. Moj otac je 1960. bježao preko granice da ne služi JNA, ali Talijani su ga isporučili nazad. Nakon zatvora, odslužio je vojsku. Rođak mi je 1971. nalivao terasu, razvio zastavu, a onda je pobjegao u Ameriku. I njemu se izgubio svaki trag. Kad došla 1991., naravno da sam išao u rat - ispričao je.
S puno osjećaja nabrojio je poginule suborce, izvidnike diverzante i pozvao da se sjećamo svih branitelja.
Ivan Mršić je imao kratku, ali jasnu poruku.
- Budimo ponosni na ono što smo stvorili - poručio je.
Za kraj smo ostavili ratnu novinarku Anitu Jakovčev koja je pričala o ulozi medija i važnosti slanja istine u svijet.
- Većina inozemnih novinara je dolazila s gotovim tekstovima, morali smo im pokazati što se događa - opisala je.
S medijima je s bosanske strane ušla u oslobođeni Knin.
- Sa strane Bosne i Hercegovine i Hrvatske je tuklo isto hrvatsko srce. Želim se sjetiti svih koje nisu s nama, majki koje su izgubile sinove i onih koje su odgojile sinove da ljube Hrvatsku - kazala je.
Pozvala je da se od vrtića usađuje djeci ljubav prema domovini i da se upoznaje s hrvatskom žrtvom.
- Jako mi je žao što su neki bili anemični u vrijeme rata, a sada nisu više i predstavljaju Hrvatsku. Neki od nas ovdje bi je predstavljali bolje - ustvrdila je Jakovčev.
Okupljanje suboraca je organizirala Matica hrvatska, Dragovoljačko-braniteljska udruga Stina pradidova i Družba hrvatskih povjesničara dr. Rudolf Horvat koja je i pokrenula seriju tribina diljem Hrvatske pod nazivom 'Hrvatske te zove'. Tribinu je moderirala novinarka i predsjednica Ogranka Matice hrvatske u Splitu Snježana Šetka.
