Hrvatica, Šveđanin i priča iz aviona

Fotogalerija (7)

U uvodu u moju kolumnu čitali ste o tome kako i zašto sam uopće završila u Švedskoj i čime sam ostala potpuno iznenađena ovdje, a danas bih vam željela ispričati malo više o ovom 'zašto' da si malo osvijetlim dan. Preskočit ću danas dio sa studiranjem i dotaknuti se onog meni emocionalnijeg, a vama vjerojatno zanimljivijeg - ljubavne priče iz aviona.

Podne je, a ja sjedim u polumraku s upaljenim svim svjetlima u stanu. Pada kiša i to već ne znam koji dan zaredom, izgleda da mi se obilo o glavu ono kad sam u prethodnom tekstu rekla da smo svi šokirani sunčanim danima. Ne da nisu sunčani nego sunce nisam vidjela već sigurno više od tjedan dana pa sam zaključila da je možda ovo dobra prilika da malo osvijetlim ovu kolumnu svojom pričom koju meni dragi ljudi vole nazivati bajkom, filmom ili nečim trećim, a ja kao glavni akter te storije ionako teško vjerujem da mi je ovaj dio života odigran po tom scenariju. 

Can't sleep?

Najveća misterija većine čitatelja moje prve kolumne je jedan od dva razloga zašto sam tu gdje jesam i zašto vam uopće pišem ovu kolumnu - Šveđanin, moja bolja (kako kad) polovica. Kako, gdje, odakle nas dvoje u istoj priči koja je sve samo ne klasična? Ili je možda bolje da se prisjetim kako sam ga ja upoznala?

Početak proljeća, moja obitelj i ja, brucošica modnog dizajna, krećemo u novu obiteljsku avanturu - putujemo u Aziju. Dva leta, jedan kratak do Zuricha i onda punih 11 sati do Maldiva bez presjedanja. U Zurichu se ukrcavamo na avion, 300+ putnika, već je 10 navečer i svi smo umorni, a istodobno uzbuđeni i čekamo da se fino smjestimo. Već je dobar dio putnika ušao u avion kad smo mi došli na red, ušli i pronašli svoje sjedalo. Jedne se stvari kristalno čisto sjećam, a to su bile cipele nekog momka koji je sjedio kraj mene preko puta prolaza. Profesionalna deformacija, to je prvo što vidim na nekom. 

Prvih par sati prošlo je sasvim uobičajeno i napokon su se pogasila svjetla i svi su polako tonuli u san. Meni je to bila nemoguća misija, bila sam u totalnom deliriju zbog putovanja i naspavala se čekajući ukrcaj na ovaj let. Sreća za mene, izgleda da je postojao netko u avionu tko je uspio primijetiti jednu jedinu osobu koja nije zaspala - Šveđanin. Gledam ga preko puta tog prolaza, gleda on mene. Znate onaj neugodan, ali simpatičan trenutak kad znate da se gledate, ali se pravite da to ne radite? Zatvaram oči jer umirem od neugode, ponovno pogledam prema njemu, a on drži mobitel na kojem je natipkano: 'Can't sleep? :)'. Prvi oblik komunikacije sukladan 21. stoljeću, a ja sam bila izvan sebe. Idućih mi se par sati malo teže prisjetiti, bio je polumrak, baš kao i sada, neka njegova kovrčava kosa, plave oči, izgleda jako mlad, puno mlađi od mene i pričamo na engleskom o svemu i svačemu, njegov engleski teče, a moj zapinje, ali izgurali smo tako dobrih 5-6 sati. Danas mi je to u magli, sjećam se zagrljaja prije mog izlaska iz aviona i razmjene kontakata. Taj dan je početak transformacije termina 'Šveđanin' u 'moj Šveđanin'.

Oči u oči dvije godine kasnije

Prošle su dvije godine tijekom kojih se dogodilo samo to da smo često pričali i zapravo nikad nismo prekinuli kontakt. Mislim da smo oboje znali o čemu se tu radi i zašto održavamo taj kontakt, ali jednostavno nije bilo vrijeme za poduzimanje koraka. Njegov 'backpacking' u Aziji u trajanju od četiri mjeseca tijekom kojih se uopće nismo čuli bilo je prekretnica koja je rezultirala njegovim dolaskom u Hrvatsku - nakon točno dvije godine, na datum. 

Nikad nisam bila nervoznija, čekala sam na Plesu, na aerodromu koji je od tog dana bio i ostao simbol naših rastanaka koje sam mrzila, i tražila ga pogledom ne znajući hoću li ga uopće prepoznati. Prepoznati nekog kog sam uživo gledala punih šest sati prije dvije godine i nikad kasnije sjedeći u polumračnom avionu. Smiješno, ali očito je to bilo dovoljno. 

Trenutak kada se našao ispred mene i zagrlio me isto kao pred dvije godine u avionu je nemoguće opisati, od šoka, sreće, nevjerice do nekog čudnog olakšanja. Mislim da su ljudi u mom životu bili potpuno uvjereni da nisam normalna zbog cijelog tog scenarija koji je bio u tijeku. Proveli smo jako sramežljivih pet dana, pa nekoliko tjedana kasnije opet par dana, pa opet i opet i to ljeto sam bila u Švedskoj, on na Jadranu, pa opet ja u Švedskoj i nekako je već došla jesen i tu se počinje preklapati onaj dio moje prethodne priče o odluci o preseljenju. Nakon malo više od pola godine. Znam, vjerojatno potpuno suludo, to sam sve samo ne ja, ali odjednom sam bila i to!

Tih 18 mjeseci dalo mi je do znanja što znači daljina i koliko očajno može biti, ali sve u svemu sasvim je izvedivo i moguće. Nikad si nisam postavila pitanje mogu li ja to i je li vrijedno toga, jednostavno mi je sve imalo smisla i postojao je postavljen cilj kojeg smo se oboje držali 'ko pijan plota'. Mladost, ludost valjda. I zaljubljenost, ha, ha.

Princ na sivom konju

Nakon što dovršim ovu priču, sjest ću na autobus i za sat vremena vjerojatno ovo čitati njemu i objašnjavati mu zašto uopće pišem ovaj tekst. Pa zašto? 

Ja sam jedna od onih koja je kao klinka sanjala o princu na sivom konju (ti su mi oduvijek ljepši od bijelih) i uvijek sam bila uvjerena, kao što sam i dan danas, da svaki lonac ima poklopac. Možda ne danas, možda ne sutra, ali jednom. Uopće nije bitno kada ni gdje. Da mi je netko rekao prije par godina da ću danas živjeti u Švedskoj dijelom jer me ljubav ovdje dovukla nasmijala bih mu se u lice jer 'to se događa samo u filmovima'. Danas znam toliko ljudi koji su u tim filmovima, masu parova i prijatelja koji imaju fenomenalne ljubavne priče jer ništa nije nemoguće i sve je izvedivo ako postoji želja da se izvede. Mogla sam naći mali milijun razloga zašto se ne upuštati u sve to, ali zašto da? 

Odlučila sam si dati priliku i ostaviti tu svoju glavu i pustiti osjećaje naprijed, nekako sam si vjerovala i nisam se previše pitala jer za to nije bilo potrebe. Njegov odgovor da sve ima svoje vrijeme i da se trebam opustiti i pustiti stvari da se dogode držale su me kao ničije prije. 

Znam da ovo nije rubrika za savjetovanje, ali teško mi je završiti ovo javljanje, a da svima ne poručim da ljubav nema granica. Najveći klišej i najveća istina! Danas ljubav, sutra Švedska, a dalje prazne stranice koje jedva čekam ispuniti. Volite se, pazite i mazite, a oni koji na to još uvijek čekaju - uživajte u iščekivanju i sjetite se - svaki lonac nađe svoj poklopac!