PRIČA IZ PRVOG SVJETSKOG RATA: Dalmatinske pukovnije iskazale su iznimnu hrabrost u borbi protiv Talijana, radilo se o brutalnim bitkama prsa o prsa

Krajem prosinca 1918. združene oružane snage već formalno ukinute Države SHS sastavljene (uglavnom) od bivših pripadnika austro-ugarske vojske: dobrovoljaca, hrvatskih mornara i domobrana te dvije čete Slovenaca oslobodile su Međimurje od mađarske vlasti. Tako je taj najsjeverniji dio današnje Republike Hrvatske ušao u sastav novoosnovane Kraljevine SHS. Vojnom akcijom započetom u zoru 24. prosinca 1918. i uspješno okončanom nakon samo sedam sati mađarske snage su u potpunosti potisnute iz Međimurja te je taj kraj između Drave i Mure stvarno prestao biti dijelom Kraljevine Ugarske, u sastavu koje je bio još od 1861. godine. Navedene teritorijalne promjene su bile i formalno priznate odredbama mirovnog ugovora u Trianonu 1920. godine, koji se čak i danas u Mađarskoj izjednačava s nacionalnom katastrofom.

Shematski prikaz pokreta postrojbi tijekom oslobađanja Međimurja - 24. prosinca 1918. (nastao početkom II. svjetskog rata u sklopu jednog domobranskog albuma)

Budući da su jezgru postrojbi koje su sudjelovale u ovoj vojnoj akciji činili pripadnici nekadašnjeg domobranstva Trojedne Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije (službeni naziv: Kraljevsko ugarsko-hrvatsko domobranstvo) može se zaključiti kako akcija oslobađanja Međimurja ujedno predstavlja i posljednju vojnu operaciju koju su vodili hrvatski domobrani tijekom I. svjetskog rata i poraća. Zanimljivo je kako je jedan od glavnih domobranskih zapovjednika tom prilikom bio i Splićanin Tartaglia. Raspuštanje domobranstva na području Trojedne Kraljevine i Krunovine Dalmacije započelo je još tijekom studenog 1918. Osnivanjem Kraljevine SHS početkom prosinca proces demobilizacije je bio ubrzan dok je početkom iduće godine konačno određeno ukidanje domobranskih kao i ostalih pukovnija bivše austro-ugarske vojske. Ubrzo potom uslijedilo je osnivanje Splitske, Karlovačke, Zagrebačke i Petrovaradinske pješačke pukovnije u okviru novoosnovane vojske Kraljevine SHS.

Rekonstrukcija znakovlja na kapi časnika Kraljevskog ugarsko-hrvatskog domobranstva: u složenom štitu prvo polje - grb Dalmacije; drugo polje - grb Hrvatske; treće polje - grb Slavonije; dno štita - grb Rijeke

Uz Kraljevsko ugarsko-hrvatsko domobranstvo u Trojednoj Kraljevini postojalo je i domobranstvo u Dalmaciji (osnovano 1869.), koje je bilo ustrojeno prema austrijskom modelu ('Landwehr'), budući da je Dalmacija od 1867. činila tzv. austrijski dio Monarhije. Zapovjedništvo dalmatinskog domobranstva je prvo bilo u Zadru, a potom je 1910. godine bilo premješteno u Dubrovnik (XVI. zbor austro-ugarske vojske). Tijekom I. svjetskoga rata domobranske postrojbe s područja Dalmacije i Trojedne Kraljevine uglavnom su se borile na tri europska bojišta (srbijanskom - jugoistočnom, ruskom - istočnom i talijanskom - jugozapadnom). S obzirom na predratne političke odnose, sam tijek ratnih sukoba, kao i sudjelovanje hrvatskih vojnika u I. svjetskom ratu može se reći kako je upravo talijansko ili tzv. jugozapadno bojište predstavljalo odlučujuću točku prelamanja daljnje političke i teritorijalne sudbine hrvatskih zemalja, a osobito tadašnje Dalmacije.

Područja na istočnoj obali Jadrana obećana Italiji 26. travnja 1915. – crvena linija;  talijanske pretenzije djelomično realizirane ugovorom u Rapallu 12. studenoga 1920. - zelena linija

Naime, prema odredbama tajnog Londonskog ugovora kojega su Velika Britanija, Francuska i Rusija sklopile s Italijom 26. travnja 1915. određeno je da Talijanima, u slučaju ulaska u rat na strani Antante, trebaju pripasti cijela Istra, otoci Cres i Lošinj kao i niz manjih kvarnerskih otoka te područje sjeverne i dio srednje Dalmacije sve do Rogoznice s gradovima Zadrom i Šibenikom, kao i obalno zaleđe (slijev rijeka Čikole, Krke i Butišnice te njihovih pritoka). Također Italiji su bili obećani svi dalmatinski otoci osim Raba, Velikog i Malog Drvenika, Čiova, Šolte, Brača, Jakljana i Koločepa. Istaknuti članovi budućeg Jugoslavenskog odbora (A. Trumbić, F. Supilo i I. Meštrović) ubrzo su razotkrili sadržaj ugovora i započeli žestoku kampanju protiv njegove realizacije. Od tada su članovi odbora kod sila Antante nastojali, uz osporavanje odredbi Londonskog ugovora, ostvariti i priznanje prava svih Slovenaca, Hrvata i Srba na teritorijalno ujedinjenje (uključujući osobito spomenute krajeve na Jadranu obećane Italiji) što je konačno utrlo put formiranju Kraljevine SHS nakon završetka I. svjetskog rata.

Karikatura iz perioda I. svjetskog rata koja prikazuje talijansko napuštanje dotadašnjih saveznika (Austro-Ugarske i Njemačkog Carstva) te prelazak Kraljevine Italije (posredstvom Francuske) u Antantin tabor

Ubrzo nakon sklapanja Londonskog ugovora Italija je stupila u rat te je u svibnju 1915. formirano talijansko ili tzv. jugozapadno bojište smješteno na kopnenoj granici Kraljevine Italije i Austro-Ugarske Monarhije. S obzirom na dobro poznate talijanske pretenzije prema istočnojadranskoj obali (osobito Istri i Dalmaciji) kao i himbeno napuštanje dotadašnjih saveznika te razotkriveni sadržaj Londonskog ugovora ne začuđuje izražena netrpeljivost i mržnja austro-ugarskih i talijanskih postrojbi. Tako je ostalo zabilježeno kako su međusobne borbe bile vrlo brutalne, osobito oko nekih grčevito branjenih mjesta, među kojima se osobito ističe poznata 'kota 383' (zapadno od Nove Gorice u Sloveniji). Ta je uzvisina bila smještena uz samu obrambenu liniju rijeke Soče, a uporno i požrtvovno su je branili upravo dalmatinski domobrani. Osobito su krvave bile rovovske bitke, odnosno borba prsa o prsa. Tako je, u slučajevima gdje puška nije bila od pomoći u obzir dolazilo i ručno izrađeno hladno oružje, pri čemu su postrojbe iz Dalmacije, prema podacima koje donosi Slavko Pavičić, u bliskim borbama protiv talijanskih vojnika osobito koristile buzdovane, sjekirice i topuze.

'Kota 383' (danas Pržnica) uz rijeku Soču – važna obrambena točka tzv. jugozapadnog bojišta koju su tijekom I. svjetskog rata osobito požrtvovno branili domobrani dalmatinskih pukovnija (danas u Sloveniji)

Već krajem svibnja 1915. na talijansko je bojište (na sektor od Krna do Jadranskog mora) stigao XVI. zbor austro-ugarske vojske koji je svoje zapovjedništvo od 1910. imao u Dubrovniku. Tako su se u borbu s Talijanima uključile sve dalmatinske pukovnije: 22. pukovnija zajedničke vojske 'Grof Lacy' (zapovjedništvo od 1912. u Sinju), zatim domobranske 23. i 37. pješačka pukovnija, kao i dalmatinski zemaljski strijelci ('Reitende Dalmatiner Schützen'). Dalmatinske pukovnije bile su početkom ratnih sukoba u sastavu 58. divizije, odnosno 5. austro-ugarske grupe armija vojskovođe Svetozara Boroevića, koji je jednom prilikom izjavio: 'Mi se ovdje borimo za svoje, jer kakav bi nam život bio da Talijani uzmu Istru, Dalmaciju i Goricu i liše nas naših najljepših krajeva i našeg života na moru'. U okviru borbi za mostobran kod Gorice tijekom lipnja 1915. uslijedili su osobito teški talijanski napadi na 'kotu 383' gdje su Talijani uspjeli probiti liniju obrane. Međutim, ubrzo su do iste kote stigli Dalmatinci iz II. bojne 22. pješačke pukovnije kojima je zapovijedao bojnik Stanislav Turudija, zahvaljujući čemu je spriječeno raspad obrane te je napredovanje talijanske vojske bilo zaustavljeno.

Stanislav Turudija - zapovjednik II. bojne 22. pješačke pukovnije (sa zapovjedništvom u Sinju) koji se istaknuo u borbama za 'kotu 383' na rijeci Soči tijekom I. svjetskog rata

Talijani su potom sustavno bombardirali kotu s čak oko 200 topova, dok su idući dan u napad na 'kotu 383' krenule i elitne talijanske pukovnije. Iako su talijanski vojnici požrtvovno i hrabro jurišali na uzvisinu dočekale su ih postrojbe pod zapovjedništvom bojnika Turudije, koji je dopustio otvaranje paljbe tek kad su Talijani bili neposredno pred položajima. Pritom je na padinama ostalo oko 3000 mrtvih talijanskih vojnika. Kada su Dalmatince zbog velikih gubitaka zamijenile austro-ugarske jedinice s područja današnje Rumunjske kota je tek nakratko pala u talijanske ruke. Dalmatinci iz II. bojne 22. pješačke pukovnije istaknuli su se i u borbama kod Podgore tijekom Prve bitke na Soči (lipanj-srpanj 1915.) u kojima su uspjeli odbaciti Talijane, kao i u borbama na Goričkom mostobranu (Treća bitka na Soči, listopad 1915.) pod zapovjedništvom (sada već) pukovnika Turudije. Tijekom Šeste bitke na Soči (kolovoz 1916.) ili bitke za Goricu 'bojna Turudija' je čak 16 sati zadržavala neprijatelja od proboja na rijeku Soču, očajnički pokušavajući deblokirati ostatke dalmatinskih domobrana iz 37. pukovnije. Naposljetku je pukovnik Turudija, zajedno s dijelom preživjelih pripadnika njegove bojne, bio zarobljen.

Jugozapadno (talijansko) bojište tijekom I. svjetskog rata – djelomično smješteno uz rijeku Soču,  uz koju se veže čak dvanaest velikih bitaka u kojima su sudjelovale i postrojbe iz Dalmacije

Tijekom Druge bitke na Soči (srpanj-kolovoz 1915.) na Goričkom su mostobranu vođene teške borbe, osobito na visovima kod Podgore, u kojima su sudjelovale i dalmatinske postrojbe iz 58. pješačke divizije. Talijanski napadi bili su u početku usmjereni na brdo Sabotin kod Gorice te samu Podgoru, koju su držale dalmatinske domobranske pukovnije: 23. i 37. Pukovnije su uspjele odbiti sve talijanske napade i pritom iskazale izuzetnu hrabrost, osobito 21. srpnja u teškim borbama za obranu Goričkog mostobrana. Dok je stožer 37. pukovnije bio stalno smješten u Gružu kod Dubrovnika zapovjedništvo 23. domobranske pješačke pukovnije (formirane od 79. zadarske, 80. splitske, 81. dubrovačke i 82. kotorske domobranske bojne) u pojedinim se razdobljima nalazilo u Splitu, Sinju, Zadru i naposljetku Šibeniku. Kada je u svibnju 1917. Karlo I. Habsburg-Lotrinški odlučio u počast hrabrog držanja preimenovati cijelo domobranstvo iz 'Landwehr' u 'Schützen' (tj. strijelci), ime postrojbe se promijenilo u 23. streljačku pukovniju ('Schützenregiment'). Kao i u slučaju dalmatinskih zemaljskih strijelaca, znakovlje 23. domobranske/streljačke pukovnije također je uključivalo heraldičke elemente iz grba Kraljevine Dalmacije - točnije tri zlatne okrunjene heraldički leopardove glave na plavom polju.

Značka na kapi pripadnika dalmatinske 23. streljačke pukovnije ('Schützenregiment') -  od 1893. do svibnja 1917. domobranske ('Landwehr') pukovnije; rekonstrukcija korištenog dalmatinskog grba

Nakon što su talijanske postrojbe uspjele u listopadu 1917. (Jedanaesta bitka na Soči) probiti austrougarsku liniju obrane došlo je do posljednje ili Dvanaeste bitke na Soči (tzv. bitka kraj Kobarida). U toj su operaciji kodnog imena 'Waffentreue' (Oružana vjernost) združene njemačko i austro-ugarske jedinice tijekom listopada i studenog 1917. godine u potpunosti razbile talijansku vojsku i odbacile je preko Soče, nakon čega je uslijedilo kaotično povlačenje Talijana prema rijeci Piavi i venetskoj nizini, što je slikovito opisao Ernest Hemingway na najboljim stranicama svoga romana 'Zbogom oružje'. Tada je bila oslobođena i (danas talijanska) Gorica, a među prvima su u nju ušli Dalmatinci iz 23. pukovnije. Zastrašujuće zvuči podatak kako su ukupni talijanski gubici u toj bitci iznosili oko 700 do 800 tisuća vojnika, dok su ukupni gubici austro-ugarskih i njemačkih snaga bili čak desetak puta manji. 

Znakovlje na kapi pripadnika 31. lovačke bojne: crveno-srebrno šahirana polja (5x3) uz prikaz orla okrenutog udesno dok u dnu štita stoji kratica F.B.J ('Feldjäger Battalion');  prikaz grba Kraljevine Hrvatske austrijskog heraldičara Huga Gerarda Ströhla (1851.-1919.)

Uz dalmatinske postrojbe u bitkama na Soči su se istaknule i druge jedinice austro-ugarske vojske s područja današnje Hrvatske odnosno Bosne i Hercegovine. Primjerice 31. lovačka bojna XIII. zbora austro-ugarske vojske sa sjedištem u Zagrebu, koja je s istočnog (ruskog) pristigla na jugozapadno bojište tijekom Desete bitke na Soči (svibanj-lipanj 1917.). Navedena postrojba (u čijem je znakovlju moguće prepoznati šahirana polja iz grba Kraljevine Hrvatske) također je sudjelovala u ključnoj Dvanaestoj sočanskoj bitci, jednako kao i 4. pješačka bosansko-hercegovačka pukovnija (sa zapovjedništvom u Mostaru). Zanimljivo je kako su, prema svjedočanstvu S. Pavičića, BH postrojbe u blisku borbu s Talijanima najradije išle s kratkim jurišnim nožem u zubima.

Značka pripadnika 4. BH pukovnije (mostarske) s grbom koji prikazuje oklopljenu ruku sa sabljom  (od 1908. službeno heraldičko znakovlje Bosne i Hercegovine u okviru Austro-Ugarske)

Mostarska 4. BH pukovnija istaknula se tijekom Sedme bitke na Soči (rujan 1916.) kada je pretrpjela  koncentrični napad tri bojne talijanskih alpina koji su krenuli prema Malom Rombonu i položajima na susjednoj padini. Pritom je u žestokim borbama prsa u prsa bilo odbijeno više uzastopnih napada Talijana. Poginulim pripadnicima 4. BH pukovnije, kao i ostalim braniteljima Rombona posvećen je spomenik na vojnom groblju u Logu pod Mangrtom. Na detalju značke pripadnika 4. BH pukovnije moguće je primijetiti grb koji prikazuje oklopljenu ruku sa sabljom, što je od 1908. ujedno bilo i službeno heraldičko znakovlje Bosne i Hercegovine u okviru Austro-Ugarske. Sam motiv je bio preuzet s pretenzijskog habsburškog grba Bosanskog Kraljevstva (nastalog krajem XV. stoljeća), a izvorno predstavlja dio osobnog grba splitskog hercega Hrvoja Vukčića Hrvatinića (+ 1416.), koji je u njemačkim grbovnicima XV. stoljeća bio redovito pripisivan Hrvatskoj ili Dalmaciji, a tek potom Bosni.

BH grb na bojištu uz rijeku Soču (dio znakovlja 4. BH pukovnije); grb Bosne i Hrcegovine iz austro-ugarskog perioda (1908.-1918.); izvorni motiv ruke s mačem u štitu osobnog grba Hrvoja Vukčića Hrvatinića  na minijaturi 'Hrvojeva misala' nastalog za potrebe splitske crkve sv. Mihovila

Niz uglavnom neuspješnih talijanskih ofenziva na rijeci Soči od 1915. do 1917. godine bio je također jedan od razloga zašto su talijanske akcije za ostvarenjem punih teritorijalnih pretenzija na istočnojadranskoj obali po završetku I. svjetskog rata doživjele neuspjeh. Naime, iako je Italiji ugovorom u Rapallu 1920. pripao cijeli istarski poluotok, u okviru talijanskih granica ipak se nisu našli ni sjeverna/srednja Dalmacija niti većina jadranskih otoka (kako je bilo predviđeno Londonskim ugovorom), osim samog grada Zadra te otoka Cresa, Lošinja, Palagruže i Lastova. Diplomatske akcije Jugoslavenskog odbora, formiranje Države (a potom i Kraljevine) SHS - kao saveznika Antante te generalni stav SAD-a o odbacivanju svih tajno zaključenih ugovora (uključujući i Londonski ugovor iz 1915.) također su doprinijeli stvarnom krahu talijanskih iredentističkih presizanja, osobito na području Dalmacije. Ratni put hrvatskih domobrana na jugozapadnom bojištu uključujući i primjere požrtvovne obrane dalmatinskih i drugih austro-ugarskih postrojbi na pojedinim točkama obrambene linije uz rijeku Soču predstavljaju jedan od ključnih i nezaobilaznih dijelova tog tragičnog ratnog mozaika okončanog prije točno stotinu godina.