MATE BOŽIĆ PIŠE O SVOM OTKRIĆU: Kuna u grbu Slavonije bila je - lav

Fotogalerija (13)

Uz šahirani grb Hrvatske tijekom posljednjeg desetljeća 15. stoljeća formiran je i grb novovjekovne Kraljevine Slavonije, pri čemu su oba znamenja konstruirana kao 'zemaljski grbovi' u okviru svojevrsnog interesnog dogovora između aktualnih vladara i plemićkih zajednica kojima su ta znamenja i bila prvenstveno dodijeljena. Međutim, za razliku od hrvatskog grba u čijem su procesu nastanka odlučujuću ulogu, uz hrvatsko plemstvo, imali Habsburgovci - kao pretendenti na hrvatsko prijestolje, grb Slavonije su iznjedrili tada aktualni ugarsko-hrvatski vladari Jagelovići, točnije kralj Vladislav II. Jagelović (1490.-1516.) i to u dogovoru sa slavonskim plemićima. Dok vladarska grbovnica u slučaju hrvatskog grba nije sačuvana (ako je ikada i postojala), sadržaj grbovnice kralja Vladislava slavonskom plemstvu dobro je poznat. Tako je Vladislav 8. prosinca 1496. na molbu izaslanika 'plemstva slavonskoga kraljevstva' (Universitatis Nobilium Regni nostri Sclavonie) grbovnicom novostvorenoj Kraljevini Slavoniji potvrdio i obnovio njeno 'staro' znamenje kune koja korača između dvije rijeke te mu još 'dodao' šestokraku 'Marsovu zvijezdu' kao simbol 'velikog junaštva' slavonskih plemića, koje su oni iskazivali svojom vjernošću kralju u borbama sa sve opasnijim Osmanlijama.

Porez zvan - kunovina

Treba istaknuti kako je u grbovnici opisano navodno 'staro' znamenje kune između dvije rijeke sa slavonskog grba u svojoj osnovi bilo posve novo. Naime, lik kune se nikada do tada u hrvatskim krajevima nije pojavljivao niti kao zemaljski znamen, niti kao simbol ugarsko-hrvatskih vladara, niti je bio prisutan u grbovima značajnijih velikaša. Zapravo, lik kune se u heraldičkoj praksi koristio vrlo rijetko, za razliku od drugih životinja poput lava, orla, psa ili medvjeda. Specifičan razlog zašto se na grbu Slavonije krajem 15. stoljeća našao upravo lik kune jednim dijelom se odnosi na činjenicu kako se prvenstveno na slavonskom prostoru između Save i Drave, ali i u nekim drugim susjednim krajevima, još od ranog Srednjeg vijeka porez izvorno plaćao kožama kune te se zato i nazivao kunovinom ili 'marturinom', što je opet izvedeno iz pojma 'martes' (kako se kuna nazivala na srednjovjekovnom latinskom jeziku). Iz te uporabne funkcije kunskih kožica, odnosno kune tijekom ranosrednjovjekovnog razdoblja razvio se i naziv za valutu koja je u Hrvatskoj bila u uporabi sredinom 20. stoljeća, odnosno od 30. svibnja 1994. godine i u Republici Hrvatskoj - hrvatska kuna.

Međutim, u kasnijim stoljećima navedeni porez se više nije plaćao kunskim kožicama nego novcem, točnije hrvatskim frizaticima i slavonskim banovcima na kojima je bio utisnut lik lava u hodu - stari simbol kraljeva i hercega iz loze Arpadovića, o čemu je već bilo riječi u prethodnom članku. Budući da se na prostoru između Drave i Save porez zvan 'kunovina' plaćao upravo novcem na kojem je bio vidljiv lik lava u hodu, tamošnje pučanstvo je i sam taj lavlji lik s vremenom počelo smatrati 'kunom', pa vjerojatno i sam novac nazivati imenom spomenute životinje. Naime, prikazi lava su do srednjovjekovne Europe, odnosno hrvatskih krajeva stigli putem utjecaja maloazijskog bizantskog kulturnog kruga gdje su lavovi bili dobro poznati, za razliku od europskih zemalja u kojima odavno nisu niti postojali te je svaki prikaz lava pučanstvu bio dalek i nepoznat. Uz plaćanje poreza zvanog 'kunovina' i to je također bio jedan od razloga zašto je lav, simbol hercega Arpadovića utisnut na njihovom novcu koji se koristio od Drave do Jadranskog mora, a prvenstveno između Save i Drave, bio pučki tumačen kao lik kune. Tako je izraz 'kuna' naposljetku bio primijenjen kao naziv za hrvatski novac, kojeg uostalom koristimo i danas, iako je zapravo riječ o lavu.

Kuna - 'zvijere divlje i ratoborno, kao i sam bog rata Mars'

Potvrdu o tome da je prikaz lava Arpadovića, kojeg nalazimo na herceškom novcu od kraja 12. do druge polovice 14. stoljeća, doista bio preoblikovan upravo u lik kune kakav je opisan u grbovnici Kraljevini Slavoniji 1496. godine, nalazimo u sljedećim kraljevim riječima tada upućenim slavonskom plemstvu: '... a u gornjem polju je jedna zvijezda, koju hoćemo nazvati Martovom zvijezdom zbog neprekidnih ratova što ih vodi rečena kraljevina Slavonija i njezini žitelji...'. Tako je kralj Vladislav šesterokraku zvijezdu, smještenu iznad kune u grbu dodijeljenom Kraljevini Slavoniji, u svojoj grbovnici izričito nazvao Marsovom zvijezdom. Pritom povezivanje 'Martove' zvijezde (odnosno imena rimskog boga Marsa) s kunom, predstavlja igru riječima budući da se kuna na srednjovjekovnom latinskom nazivala 'martes'. Tako je, primjerice, prema riječima povjesničara Vjekoslava Klaića humanist i prirodoslovac Ulisse Aldrovandi (1522.-1605.) smatrao da su sva talijanska, španjolska, francuska i germanska imena za kunu (marta, marturo, marder, mardre) potekla od latinskog martes, a to posljednje ime da je postalo tako, što je 'rečeno zvijere divlje i ratoborno, kao i sam bog rata Mars'. Zanimljivo je kako zvijezdu istog šesterokrakog oblika nalazimo iznad lika lava u hodu i na hrvatskim frizaticima još od kraja 12. stoljeća, dok je na slavonskim banovcima jedna takva zvijezda bila iznad, a druga ispod spomenutog lavljeg lika. 

Odgovor na pitanje zašto je slavonsko plemstvo za svoj simbol izabralo upravo lik lava u hodu zajedno sa šesterokrakom zvijezdom iznad lavljeg lika, a koji je zapravo krajem 15. stoljeća protumačen kao lik 'kune' iznad koje se nalazi 'zvijezda boga Marsa', krije se zapravo u nastojanju slavonske plemićke zajednice da im kralj Vladislav potvrdi povlastice i privilegije 'Kraljevine Slavonije', odnosno da zapadnopanonske krajeve između Drave i Save uzdigne na rang kraljevine. Naime, još je na slavonskim banovcima, kovanim od sredine 13. do druge polovice 14. stoljeća, uz lik lava u hodu bila vidljiva jedna istaknuta 'kraljevska' titulacija ('MONETA REGIS P(ro) SCLAVONIA' - 'kraljevski novac za Slavoniju' ili skraćeno 'REX SCLAVONIE' - 'kralj Slavonije'), pa su slavonski plemići uporabom tog lika lava-kune s tobožnjeg 'starog' znamenja, a zapravo novca, uz navedeni pripadajući mu 'kraljevski' naslov nastojali u potpunosti heraldički i državnopravno definirati područje kojim su kao zasebna plemićka zajednica već odavno stvarno upravljali i tako mu konačno kraljevom grbovnicom priskrbiti status Kraljevine Slavonije. Da se grb kojeg je kralj Vladislav potvrdio slavonskom plemstvu doista odnosi na zapadnopanonske krajeve između Save i Drave svjedoči još jedan detalj iz spomenute grbovnice. Naime, za kunu koja korača sam kralj navodi kako je smještena 'u polju optočenom dvjema rijekama' tj. upravo Savom na jugu i Dravom na sjeveru.

Hrvojev novac kovao se u Splitu

Za razliku od novovjekovnih grbova Hrvatske i Slavonije koji su kao zemaljski grbovi u određenom povijesnom trenutku bili konstruirani interesnim dogovorom vladajućih dinastija i pojedinih plemićkih zajednica, nekadašnji zemaljski grb Bosne i Hercegovine, koji je u službenoj uporabi bio od 1878. do 1918. godine, svoje porijeklo duguje jednom velikaškom heraldičkom znamenju, naime, grbu bosanskog feudalca Hrvoja Vukčića Hrvatinića (o. 1350.-1416.), koji je od 1403. nosio naslov 'potkralj Dalmacije i Hrvatske', a iste godine je bio imenovan i hercegom grada Splita te su mu u posjed bili predani otoci Brač, Hvar i Korčula. Hrvojev grb na kojem dominira ruka u crvenom koja drži mač (kako je zabilježeno na ilustracijama 'Hrvojeva misala' nastalog za potrebe splitske crkve sv. Mihovila) može se uočiti i na Hrvojevom novcu kojeg je taj splitski herceg od 1403. do 1413. kovao upravo u Splitu. Naime, obje varijante njegova grba vidljivog na herceškom novcu također uključuju ruku koja zamahuje mačem, dok je s druge strane neizostavno bio utisnut lik sv. Dujma, kao nebeskog zaštitnika grada Splita. 

Međutim, motiv s Hrvojeva grba - ruka u crvenom koja drži mač, po prvi put je bio korištenu okviru jednog zemaljskog grba već u prvoj polovici 15. stoljeća i to na stranicama 'Kronike Sabora u Konstanci' koju je sastavio njemački heraldičar Ulrich von Richental. Riječ je o znamenju ruke u crvenom koja drži mač okrenut naopako na zlatnom (tj. žutom) polju. U samoj Kronici to se znamenje opisuje kao grb 'kraljevine Hrvatske', odnosno 'Dalmacije'. Pritom treba istaknuti kako taj grb nikada nije bio u službenoj uporabi niti kao grb Hrvatske niti kao grb Dalmacije, a vjerojatno ga je osmislio i proizvoljno oblikovao te na Hrvatsku odnosno Dalmaciju primijenio sam Richental. Iako u svojoj osnovi predstavlja domišljanje Richentalov izbor Hrvojeva grba kao zemaljskog grba Hrvatske/Dalmacije je u svakom slučaju logičan te je točno odražavao povijesne okolnosti. Naime, Hrvoje je od 1391. do 1415. godine presudno utjecao na prilike u hrvatsko-dalmatinskoj banovini, kao i u susjednom Bosanskom kraljevstvu, te se se titulirao 'potkraljem Dalmacije i Hrvatske'. Osim toga, Urlichovo heraldičarsko povezivanje Hrvojeva grba upravo s Hrvatskom vjerojatno dijelom leži u homonimiji, tj. sličnosti imena 'Hrvoje' i pojma 'Hrvatska'. Zanimljivo je istaknuti kako je Hrvojev znamen ruke s mačem u 'Kronici' prikazan obrnuto, tj. umjesto s mačem okrenutim prema gore Richental ga prikazuje s mačem okrenutim prema dolje. Razlog takvog 'naopakog' prikazivanja leži u činjenici da je Hrvoje umro 1415., dok se ekumenski Crkveni sabor u Konstanci održavao od 1414. do 1418. godine. Prema načelima zapadne heraldike obrnuto prikazivanje nekog znamena zapravo znači da je korisnik grba umro. Prema tome, Hrvoje je, u vrijeme kada se održavao Sabor u Konstanci, već bio mrtav, ali ga je europska javnost, zahvaljujući njegovom ugledu i utjecaju, još uvijek smatrala 'kraljem' Hrvatske odnosno Dalmacije.

Od Hrvatske preko Dalmacije, sve do Bosne i zemlje 'Barbarije'

Isto znamenje, kao grbovničarski odnosno neslužbeni zemaljski grb Hrvatske ili Dalmacije nalazimo u cijelom nizu njemačkih grbovnika koji su nastajali tijekom 15. stoljeća. Pritom se već od druge polovice 15. stoljeća prikaz mača (ili bodeža) na tom grbu pretvara u sablju krivošiju što nije bilo neuobičajeno u heraldičkoj praksi (sličan primjer je vidljiv na grbu Kalabrije), a očito je bilo povezano s aktualnim osmanlijskim osvajanjima, odnosno borbom protiv Turaka. Tako se primjerice, u svojstvu grba 'Dalmacije', znamenje ruke s mačem upravo u obliku orijentalizirane sablje krivošije može uočiti u stuttgartskom rukopisu 'Kronike' iz 60-ih godina 15. stoljeća. Međutim, u nešto ranije nastalom grbovniku 'Donaueschinger' kao grb atribuiran 'Hrvatskoj' pojavljuje se znamen s rukom koja drži bodež (kratki mač). Isti znamen, također kao grb 'Hrvatske' i to u izvornom obliku ruke s mačem nalazimo u grbovniku 'Ortenburg', odnosno u zbirci grbova Hansa Haggenberga. U obliku varijante s bodežom isti je grb atribuiran Dalmaciji u Grünenbergovu grbovniku, odnosno u njegovom djelu o hodočašću u Jeruzalem. Međutim, u grbovniku 'Miltenberg' isto znamenje nije atribuirano ni Hrvatskoj niti Dalmaciji, nego zemlji pod nazivom 'Barbarija', dok je u grbovniku 'Wernigeroder' grb s rukom koja drži orijentalnu sablju ponovno pripisano 'Dalmaciji'.

Krajem 15. stoljeća, paralelno s nastankom šahiranog grba Kraljevine Hrvatske, u okviru vladarske heraldičke prakse Habsburgovaca pojavljuje se također i zemaljski grb s rukom koja drži sablju. Pritomsu Habsburgovci to znamenje počeli pripisivati Bosni (tada najvećim dijelom pod vlašću Osmanlija), a ne više Hrvatskoj ili Dalmaciji kao što je bio slučaj u nizu njemačkih grbovnika tijekom 15. stoljeća. Habsburška reatribucija grba s rukom koja drži sablju, od Hrvatske/Dalmacije na Bosnu, s ciljem povezivanja svih tih krajeva u zajedničkom otporu Osmanlijama, uključivala je i bitnu 'ratničku' izmjenu toga znamenja koja se kasnije ustalila. Naime, za razliku od starijih varijanti toga motiva sa sabljom, bodežom i mačem okrenutim prema dolje (osim u slučaju najstarijih Hrvojevih grbova), kod grbova Bosne koji se javljaju u Maksimilijanovo doba, sablja krivošija (koju drži ruka u crvenom rukavu na zlatnom polju) je bila okrenuta isključivo prema gore. Opisani grb Bosne potom u nizu primjera redovito nalazimo prikazan zajedno s grbom Dalmacije (tri leopardove glave) i grbom Hrvatske (šahirana polja), osobito u okviru habsburške heraldičke prakse. Zanimljivo je kako će isto znamenje kao grb Bosanskoga kraljevstva, početkom 16. stoljeća prihvatiti i ugarsko-hrvatski vladari Jagelovići, preuzevši ga od Habsburgovaca, dok će kao grb 'Primorja' (kako je predstavljen u prvom hrvatskom grbovniku Korjenić-Neorića iz 1595.) imati još kompleksnije referencije u okviru 'ilirske heraldike' od kraja 16. pa sve do 19. stoljeća.