MATE BOŽIĆ PIŠE O SVOM OTKRIĆU: Grb Hrvatske ne predstavlja šahovnicu nego tvrđavu i simbolizira sintagmu o predziđu kršćanstva

Fotogalerija (29)

Kao koautor studije 'Nastanak hrvatskih grbova: Podrijetlo, povijest i simbolika od 13. do 16. stoljeća', uz dr. sc. Stjepana Ćosića, koja je publicirana krajem prošle godine u novom broju časopisa Gordogan (br. 35-36, zima-jesen 2017.), nastojat ću čitateljima Dalmatinskog portala ukratko predstaviti najnovije historiografske spoznaje o simbolici i povijesnoj pozadini nastanka cijelog niza zemaljskih grbova, od kojih su neki tijekom povijesti 'prerasli' i u nacionalne simbole. Riječ je o šahiranom grbu Hrvatske, popularno (i ujedno pogrešno) zvanoj 'šahovnici', zatim današnjim grbovima Dalmacije i Slavonije te nekadašnjem grbu Bosne i Hercegovine, koji je kao takav bio službeno korišten tijekom razdoblja austro-ugarske vladavine od 1878. do 1918. godine. Također ću izložiti genezu nastanka nekih drugih grbova koji su se u prošlosti pripisivali Bosni te srednjovjekovnom 'Slovinju', odnosno zapadnopanonskom području današnje Hrvatske. Ujedno ću razjasniti 'dilemu' o prvenstvu crvenog/srebrnog početnog polja hrvatskog šahiranog grba te odgovoriti na pitanje značenja 'leopardovih' (zapravo lavljih) glava na grbu Dalmacije i 'iznenadne' pojave kune na grbu Kraljevine Slavonije krajem 15. stoljeća, odnosno ukazati na srednjovjekovne hrvatsko-dalmatinske heraldičke korijene pojave ruke s mačem (ili sabljom) kao jednog od novovjekovnih znamenja, danas općepoznatog kao 'bosanski grb'.

Prije svega, treba istaknuti kako su spomenuti zemaljski grbovi nastajali na različite načine. Neki su se od njih (poput današnjeg grba Dalmacije te nekadašnjeg grba Bosne i Hercegovine) izvorno razvili od heraldičkih znamenja koja su koristili vladajući magnati i velikaši te su tek sekundarno 'postali' zemaljski grbovi, dok su drugi (poput grbova Hrvatske i Slavonije) bili u određenom povijesnom trenutku jednostavno konstruirani kao 'zemaljski grbovi' i to u okviru svojevrsnog interesnog dogovora između aktualnih vladara i plemićkih zajednica kojima su ta znamenja zapravo i bila prvenstveno dodijeljena. Osim toga, neki od navedenih grbova nastali su 'zaslugom' srednjovjekovnih heraldičara, odnosno proizvoljno su ih oblikovali sami sastavljači pojedinih grbovnika, dok ih vladari uglavnom nikada nisu niti koristili kao 'službene' grbove svojih zemalja. U tu skupinu spadaju neki od grbova koji su pripisivani Bosni te prepoznatljivo heraldičko znamenje srednjovjekovnog 'Slovinja' - tri lovačka psa/hrta u trku.

Lavlji lik u hodu s isplaženim jezikom predstavlja simbol Arpadovića

Najstariji, odnosno najranije formirani grb u navedenom nizu je današnji grb Dalmacije, tj. tri 'leopardove' glave na plavom polju. Naime, spomenuto heraldičko znamenje izvorno potječe još iz sredine 13. stoljeća kada su krajevima od Sutle i Drave na sjeveru do Jadranskog mora i rijeke Neretve na jugu autonomno upravljali hrvatski hercezi, inače gotovo redovito sinovi ili mlađa braća ugarsko-hrvatskih kraljeva iz dinastije Arpadovića. Treba istaknuti kako 'leopardova' glava u okviru heraldičke terminologije zapravo predstavlja glavu lava koja je likovno prikazana frontalno - 'en face', što znači da je zapravo riječ o prikazu lavlje glave. Upravo je lik lava s isplaženim jezikom (poput heraldičkih glava 'leoparda' u grbu Dalmacije) bio još od kraja 12. stoljeća jedan od dva prepoznatljiva simbola loze Arpadovića, kao što je vidljivo primjerice na novcu kralja Bele III. (1172. - 1196.) - drugi je bio dvostruki križ, kojeg je i danas moguće uočiti na grbu Republike Mađarske. Inače, prikaz lava, kojeg je u okvire ugarsko-hrvatskog kraljevskog znakovlja uveo upravo Bela III., potječe iz bizantske simbolike, a predstavljao je moć, snagu, vrhovnu vlast i pravdu, kao i neke specifične karakteristike povezane s kršćanstvom. Zato je lik te 'kraljevske' životinje s frontalno prikazanom glavom i isplaženim jezikom bio osobito korišten u mnogim vladarskim grbovima, uključujući i heraldičko znamenje dinastije Plantagenet - koje ujedno predstavlja i današnji grb Engleske. 

Slijedeći dotadašnju heraldičku praksu Arpadovića i hrvatski su hercezi, kao članovi iste kraljevske kuće, vjerojatno od 1260-ih na svojim osobnim grbovima službeno koristili upravo lavlje prikaze, ali u njihovom pojednostavljenom, reduciranom obliku - kao lavlju glavu s isplaženim jezikom prikazanu frontalno - heraldički 'leopardovu' glavu. Takva 'leopardova' glava je primjerice vidljiva na pečatu hercega Bele (1260.-1269.), inače sina kralja Bele IV. Od druge polovice 13. stoljeća grb hrvatskog hercega nalazimo i u inozemnim izvorima, na primjer francuskim i engleskim grbovnicima, ali su u njima zlatne leopardove glave sa crvenim isplaženim jezicima uglavnom prikazivane u svom antropomorfnom obliku, dakle kao tri ljudske (ženske ili muške) glave na plavom polju. Ta vrlo zanimljiva pojava nije neuobičajena u okviru heraldičke prakse, budući da se na sličan antropomorfni način često prikazuju i drugi heraldički likovi poput sunca i mjeseca. Tri okrunjene leopardove glave nalaze se i na kamenom grbu hrvatskog hercega iz sredine 14. stoljeća, inače pronađenom u kraljevskoj utvrdi Ostrovici - a taj se grb sve do sada pogrešno smatrao najstarijim prikazom današnjeg dalmatinskog znamenja. 

Sljedeća faza u preoblikovanju grba s tri leopardove glave uslijedila je početkom 15. stoljeća kada to znamenje postaje jedan od kraljevskih grbova zemalja Žigmunda Luksemburškog (1387.-1437.), točnije grbom jedinstvenog Kraljevstva Hrvatske i Dalmacije, kojim je sve do druge polovice 14. stoljeća upravljao herceg. Žigmund je pritom čak i trenutno 'prilagodio' izgled zemaljskog hrvatsko-dalmatinskog grba sukladno dinastičkom znamenju vladarske kuće Luksemburgovaca - crvenom okrunjenom lavu u propnju na srebrnom štitu s plavim gredama. Tako su Žigmundovom intervencijom leopardove glave umjesto frontalno bile prikazane profilno, dakle kao heraldički 'lavlje' i to ne više zlatno, nego srebrno - prema štitu grba Luksemburgovaca. Također, umjesto plave boje štita Žigmund je uveo crveno polje, dok je crvenu boju isplaženih jezika 'zamijenio' plavom bojom - prema boji luksemburških greda. Međutim, nakon Žigmundove smrti 1437. u službenu uporabu ponovno se vratio već ustaljeni oblik grba Kraljevstva Hrvatske i Dalmacije sa zlatnim leopardovim glavama na plavom polju, kao što je vidljivo i na primjerima iz razdoblja vladavine Matijaša Korvina (1458.-1490.). Konačno, u desetljećima nakon 1490. to se znamenje počelo isključivo odnositi na Kraljevinu Dalmaciju, budući da se u svojstvu grba Kraljevine Hrvatske istovremeno počelo koristiti jedno drugo znamenje - grb sa šahiranim poljima.  

'Tvrđava' u borbi protiv Osmanlija 

Naime, nakon Matijaševe smrti uslijedio je period dinastičkih borbi i dezintegracije jedinstvenog Hrvatsko-dalmatinskog kraljevstva. Dok je hrvatsko plemstvo južno od Gvozda nade u obranu od sve jačeg pritiska Osmanlija polagalo u Habsburgovce kao aktualne rimsko-njemačke careve, plemići 'Slovinja' (tj. buduće Kraljevine Slavonije) između Save i Drave, slijedeći vlastite interese, vjerno su stajali uz sve slabije i nemoćnije Jageloviće kao legitimno izabrane ugarsko-hrvatske kraljeve. Feudalna anarhija i podvojenost interesa plemićkih zajednica doprinijele su i katastrofalnom porazu hrvatske vojske u bitci na Krbavskom polju 9. rujna 1493. godine. Zanimljivo je kako upravo nakon tog poraza hrvatsko plemstvo južno od Gvozda tek izabranom caru Maksimilijanu I. Habsburškom šalje pismo u kojem od njega očekuje pomoć i ističe svoju mukotrpnu obrambenu ulogu 'tvrđave' u borbi protiv Osmanlija, što je izraz kojeg će hrvatski plemići od tada redovito ponavljati tražeći pomoć od zapadnih vladara. Tako se 1494. u pismu papi i rimsko-njemačkom vladaru plemstvo tadašnje Hrvatske također naziva 'kulom' i 'predziđem kršćanstva' - 'antemurale Christianitatis'. 

Sve okolnosti ukazuju kako je upravo tada na Maksimilijanovom dvoru bio konačno oblikovan šahirani grb Kraljevine Hrvatske, koji u okviru svoje simbolike sadrži upravo prikaz tvrđave ili zida/predziđa. Pritom je izvorni prikaz tvrđave/zida kao simbola onodobne Hrvatske izložene neprestanim napadima Osmanlija bio heraldički preoblikovan u šahirana polja postupkom likovne redukcije i stilizacije, tako da se zidni raster konačno 'pretvorio' u šahiranu plohu s pravilnim kvadratima. Prvi takav poznati prikaz, s crveno-srebrnim naizmjeničnim kvadratima, nastao je najkasnije upravo 1494. godine, a nalazi se na jednoj fresci samostana u tirolskom Bolzanu, te je nešto stariji od mnogo poznatijeg fresko-prikaza, sa srebrno-crvenim naizmjeničnim kvadratima, iz tirolskog Innsbrucka (1495.).

Na izvorno habsburško podrijetlo nastanka grba Kraljevine Hrvatske ukazuje i primjena heraldičkog metala (srebro=bijela boja) odnosno heraldičke boje (crvena) šahiranih polja, budući da su upravo crvena i srebrna (bijela) bile tradicionalne boje Habsburgovaca kao austrijskih nadvojvoda. Tako je konačno nastao habsburški pretenzijski grb Kraljevine Hrvatske: štit sa crveno-srebrnim/srebrno-crvenim šahiranim poljima kao stiliziranim simboličnim prikazom 'predziđa kršćanstva' pod zaštitom vladarske kuće Habsburgovaca.

Prvo polje - crveno ili srebrno?

S obzirom na 'vječnu dilemu' o prvenstvu crvenog ili srebrnog (bijelog) početnog polja hrvatskog grba treba istaknuti kako je u nizu najranije zabilježenih prikaza tog znamenja nastalih od 1493./1494. do 1527. prvo polje gotovo uvijek bilo srebrno, dakle bijelo, uključujući i prve zabilježene prikaze u europskim grbovnicima, primjerice u zbirci grbova Jörga Rügena koja je nastala oko 1498 godine. Jednu od iznimki predstavlja već navedeni, dosada najstariji sačuvani, fresko-prikaz iz Bolzana u Tirolu, s crvenim početnim poljem. Međutim, kod obje varijante najstarijih prikaza hrvatskog šahiranog grba u prvom redu, tj. glavi štita redovito se može uočiti paran broj polja, što znači da početni red naizmjeničnih kvadrata izvorno nikada nije završavao s istim metalom (ili bojom) kojima je i počinjao. Tako je vizualno do izražaja više dolazila izvorna nazubljenost tvrđavnog/obrambenog zida simboliziranog šahiranim poljima, a ne likovna simetrija prikazanih boja. Međutim, u okviru razvoja heraldičke prakse tijekom kasnijih stoljeća sve se više težilo postizanju oku ugodne simetrije, te umjesto parnog broja polja u glavi štita sve redovitije nalazimo neparan broj polja, što zapravo znači da je sada početni red završavao s istim metalom (ili bojom) kojima je i počinjao. Time je ujedno više do izražaja dolazila dominantnost početnog crvenog ili početnog srebrnog (bijelog) polja s obzirom na grb u cjelini. 

Treba imati na umu kako je, prema heraldičkim pravilima oblikovanja grbova koja su bila strogo primijenjivana u periodu do kraja 15. stoljeća, u slučaju šahiranih grbova početno polje bilo redovito predstavljeno metalom, tj. bilo je zlatno (žute boje) ili srebrno (bijele boje), dok je potom slijedilo obojano polje (crveno, plavo, zeleno, crno), što je i u skladu s prevladavajućim načinom prikaza hrvatskog grba krajem 15. i početkom 16. stoljeća. Međutim, od 16. stoljeća nadalje heraldička pravila više nisu bila tako strogo primijenjivana te nije čudno što se u heraldičkoj praksi također počela redovito koristiti i druga varijanta tj. prikaz istog grba s početnim crvenim poljem. Ukratko, 'dilema' o tome koje polje 'zaslužuje' isključivo prvenstvo u slučaju hrvatskog šahiranog grba predstavlja lažnu dvojbu budući da se i jedna i druga varijanta još od kraja 15. stoljeća koristila gotovo podjednako. Iza svake od tih varijanti stoje duga stoljeća uporabe, što znači da se njihov nastanak i korištenje nipošto ne mogu vezivati isključivo uz najnovije razdoblje hrvatske povijesti, tj. sredinu ili drugu polovicu 20. stoljeća.