STRAVIČNA ZRAKOPLOVNA NESREĆA Prije točno 50 godina na Krku poginuo je veliki hrvaski pjesnik Josip Pupačić

Veliki hrvatski pjesnik Josip Pupačić nije sa svojom obitelji uopće ni trebao biti u tom avionu. On i supruga Benka nisu uspjeli kupiti kartu za kobni let iz Londona, gdje im je par dana ranije operirana kći Rašeljka.

Ali su htjeli što prije otići u Omišalj na Krku gdje su planirali kupiti kuću. Kad je  jedna je obitelj otkazala putovanje bili su zadovoljni jer su se uspjeli ukrcati u  zrakoplov beogradskog 'Aviogenexa'.

Već isti dan bili su mrtvi. Oni i skoro svi putnici u avionu. Poginulo ih je 78. Drugu najveću avionsku nesreću u hrvatskom zračnom prostoru preživjelo je samo petero ljudi. Većina ih je umrla od gušenja ugljičnim monoksidom  ili su izgorjeli, pišu 24 sata.

Bila je nedjelja. Zrakoplov Tupoljev TU – 134 beogradskog Aviogenexa poletio je iz Londona za Omišalj na Krku.

Pilot aviona zvao se Miloš Markičević (43). Let je protekao mirno.

Problemi su započeli tek četiri kilometara prije spuštanja na krčku zračnu luku.

Nad Kvarnerom je vladalo nevrijeme s jakom kišom i jugom.

Minutu nego se srušio avion i nakon toga cijeli planuo pilot Markičević je šokirano uzviknuo:

‘Što me to zanosi u stranu? Što me to zanosi?

Nesreću su preživjeli kapetan Miloš Markičević, kopilot Stevan Mandić te inženjeri Ivan Čavajada i Viktor Tomić.

Piloti i oba inženjera uspjeli su se izvući kroz netaknuti prozor kopilota te pokušali otvoriti prednja izlazna vrata, no ona nisu popuštala. Preživjeli avio-inženjer Čavajda svojedobno je opisao užas koji je preživio: 

- Najprije sam krampom razbio staklo na vratima koja dijele pilotsku kabinu i prostor za putnike. Iz otvora je provirila jedna stjuardesa, panično vičući: 'Spašavajte nas!'. Uputio sam je da pokuša otvoriti bočna vrata. Tada još nisam znao da su i ona blokirana. Ona je otišla i više se nije vratila. Nestala je u dimu i više je nisam čuo.

Kopilot je opisao što se događalo u zadnjim sekundama nesreće:

- Brisači su jedva uspijevali ukloniti zavjesu kiše sa stakala pilotske kabine. Bilo je to na oko 200 metara visine. Poletjeli smo naviše i počeli se okretati na desnu stranu. Odmah zatim osjetio sam udarac… - opisao je kopilot Stevan Mandić što se događalo u zadnjim trenucima, piše u svojoj knjizi 'Hrvatska: 100 katastrofa u 100 godina' autor Đorđe Ličina.

Avion je naime, uletio u jako nevrijeme, a prilikom slijetanja jureći brzinom od 260 kilometara na sat, udario je krilom o pistu.

Ubrzo se zapalio, a putnici su se našli u klopci jer su se klizna vrata između kopilota i putničkog prostora zaglavila zbog deformacije gornjeg dijela trupa.  Vatra je sve progutala.

Josip Pupačić identificiran je tek 12 dana nakon nesreće.

Najprije su pokušali to napraviti pomoću zubnog kartona ali nisu uspjeli, a ni obdukcijom nisu uspjeli ustanoviti da se radi o hrvatskom pjesniku . Na kraju su ga identificirali uz pomoć rendgenskih snimaka kralježnice.

Jedini putnik koji je preživio bio je, tada 22-godišnji Zagrepčanin Ranko Sarajčić, postdiplomski student u Londonu i sin bivšeg jugoslavenskog veleposlanika Ive Sarajčića. On se uspio evakuirati provukavši se kroz otvor u teretnom prostoru u stražnjem dijelu aviona, koji je bio izvrnut prema gore. Pozvao je druge da ga slijede, no, zbog panike, nitko nije. Dvanaest minuta nakon pada vatra u kabini došla je do opreme za kisik u prednjem dijelu zrakoplova, što je izazvalo masivnu eksploziju. Poginuli putnici i stjuardese izgorjeli su u ogromnoj buktinji u kojoj su otrovani ugljičnim monoksidom.

Sarjačić se uspio provući kroz rupu u teretnom prostoru u stražnjem dijelu aviona (teretni prostor je u izvrnutom avionu bio  prema gore).  Kako je preživio ispričao je Đorđu Ličini, autoru knjige 'Hrvatska: 100 katastrofa u 100 godina', koji je tada bio novinar Vjesnika.

- Putem od Londona razgovarao sam s obitelji Pupačić, dogovarajući se kako ćemo s Krka zajedno otputovati u Zagreb. Pamtim i razgovor s jednom Njemicom koja je sjedila kraj mene i kojoj  sam ustupio svoje mjesto do prozora. Možda mi je ta okolnost i spasila život. Inače, let je protekao bez problema, sve do samog spuštanja na Krku. U isti tren kad smo dodirnuli tlo osjetio sam snažan udar i okretanje aviona na krov. Dok je avion klizio po pisti, mi smo ostali u visećem položaju, jer smo bili vezani pojasevima, svi osim jednoga putnika kojega sam vidio kako  puzi po krovu, koji je sada bio pod.

U taj čas sam čuo nekoliko Engleza kako viču da ne stvaramo paniku i da svi ostanemo na svojim mjestima. Požar je već buknuo. Ja sam sjedio u stražnjem dijelu aviona. Dim me počeo gušiti, pa sam odvezao pojas i tako se oslobodio visećeg položaja. Dolje, pri dnu, bilo je čistijeg zraka, a ja sam ga tako želio udahnuti. Već tada sam bio  primijetio otvor koji je nastao nakon što je avionu otpao rep. Međutim, otuda je kuljao gusti dim, a potom i plamen, pa sam pokušao otvoriti desna i lijeva vrata na trupu. Nije mi uspjelo. Okrenuo sam se i potrčao prema mjestu gdje sam ranije vidio otvor. Tamo je dim bio sve gušći, teško sam disao, ali sam ipak krajnjim naporom doteturao tog izlaza, iskočio kroz njega i  tako se spasio - ispričao je Ranko Sarjačić.

U sljedećim tjednima tim sa Zavoda za sudsku medicinu u Rijeci identificirane su 73 žrtve. Pet žrtava nisu uspjeli. Neidentificirane žrtve pokopane su u zajedničkoj grobnici na Krku.

Slavko Suzić u svom članku u Sušačke revije br. 74/75. piše o detaljima krčke tragedije gdje navodi da je iznad Rijeke zrakoplov ušao u područje jake kiše, turbulencije i desne bočne udare juga, te da je pojačana brzina aviona.

- Kiša je smanjila vidljivost. Na 800 metara od poletno - sletne staze, na visini od 60 metara, u zrakoplovu je odlučeno da se neće napraviti prelet već da će se zrakoplov spustiti. Zbog udara vjetra u rep zrakoplovu je smanjena brzina, a silazni je kut povećan za 10 stupnjeva. Iz izjave posade, vidljivo je, a to se navodi i u izvješću (Civil aircraft accident report 18/73), da su, zbog optičke varke, mislili kako su bliže poletno-sletnoj stazi.

Zrakoplov je udario u stazu s desnim stajnim trapom pri brzini od 260 km/h, prelomio se, zatim je desnim krilom udario u stazu zbog čega se krilo otkinulo. Nakon udara zrakoplov se i dalje kretao naprijed te se prevrnuo na leđa. Od trenutka slijetanja klizio je 700 metara po poletno-sletnoj stazi, od čega 250 m od odlomljenog gorućeg krila. Skliznuo je izvan poletno-sletne staze, te se nosom okrenuo za 180 stupnjeva. Pet minuta nakon pada na trupu nije bilo vidljivog požara, ali požar se pojavio u unutrašnjosti zrakoplova u prostoru za domaćice. Nakon osam minuta zapalilo se razliveno gorivo lijevog krila i dvije minute kasnije cijeli je zrakoplov zahvaćen požarom - objasnio je Suzić u svom članku kako je došlo do nesreće i smrti 78 ljudi.

Prema istražiteljima, najmanje 30% mrtvih pronađeno je s još uvijek vezanim pojasevima. Sam avion bio je potpuno ispravan, star samo mjesec dana. Posada je bila iskusna, odmorna i licencirana za taj tip zrakoplova.

Aerodrom na Krku imao je svu potrebnu opremu, a vremenske prilike, iako loše, bile su u granicama sigurnog leta. Na kraju je gubitak 78 života proglašen, zapravo, višom silom, spletom nesretnih okolnosti, koje su neminovno dovele pilote do pogrešaka.

Svih četvero zrakoplovaca danas, nažalost, više nije među živima, dok preživjeli putnik navodno živi u Engleskoj i nerado se sjeća ove nezaboravne tragedije.

Obitelji 44 stradala britanska putnika odlučile su ih sahraniti u zajedničkoj grobnici na krčkom groblju 3. lipnja iste godine. Nad rakom je održan zajednički anglikanski i rimokatolički obred. Jedna je putnica pokopana na židovskom groblju na riječkoj Kozali, a posmrtni ostaci 27 putnika posebnim su zrakoplovom prevezeni u London, donose 24 sata.