Split je za Anu Radišić mnogo više od nove adrese projekta 'Novi horizonti'. Uoči dvodnevnog programa 14. i 15. listopada govori o ocu, djedu i obiteljskim vezama s Dalmacijom, ali i o vlastitoj iskri, sportu i odluci da nakon televizije krene graditi svoj projekt.
Kako ste rekli, Split za vas nije samo još jedna postaja Novih horizonata jer je zapravo vaš otac rođen ovdje. Koliko je Split zapravo prisutan u vašoj osobnoj priči i kakve vas uspomene vežu uz grad?
- Jako je prisutan. Ja jesam rođena i odrasla na Kvarneru, ali moji korijeni pripadaju Dalmaciji. Tata je Splićanin, obitelj Radišić vezana je uz Kaštel Kambelovac i otok Vis, mama mi je iz okolice Šibenika i zato je ovaj kraj za mene od djetinjstva bio puno više od mjesta na koje dolazimo ljeti. Tu su obiteljski stolovi, more, temperament u kojem sam odgajana, glasni razgovori koji su se vodili, i dan-danas se vode, srcem. Posebno mjesto u svemu tome ima moj pokojni djed Zvonimir, uz kojeg me vežu neke od najljepših uspomena i koji je bio razlog brojnih naših dolazaka u Dalmaciju. Zato sam već rekla da u Split s 'Novim horizontima' ne dolazim kao u nepoznat grad. Na neki način dolazim doma, samo iz drugog smjera.
Kažete da Split ima posebno mjesto u vašem srcu. Što ste od tog 'splitskog' naslijedili od oca – temperament, tvrdoglavost, humor, možda baš taj čuveni dišpet?
- Gotovo sve. I od tate i od mame, jer oboje su Dalmatinci. A Rijeka i Kvarner bili su presudni u mom odrastanju i formiranju tog istog karaktera. Tako da sam, rekla bih, dobila zanimljivu kombinaciju svega. Još sam prije puno godina rekla da sam 'povukla sve dalmatinsko' i mislim da se to s godinama samo još jasnije vidi.
Temperament sigurno. Glasnoću također. Direktnost, emociju, potrebu da stvari radim punim srcem i taj dišpet zbog kojeg mi je jako teško prihvatiti 'ne može' kao konačan odgovor. A tvrdoglavost ćemo ipak nazvati upornošću. Ljepše zvuči.
Splićani vole reći da kod njih ništa ne prolazi 'na lipe oči' i da publiku treba osvojiti. Imate li zbog toga posebnu tremu pred Novim horizontima u Splitu?
- Zapravo mi se sviđa ideja publike koju ne možeš osvojiti formom, scenografijom ili lijepom najavom. Na kraju moraš donijeti sadržaj. Mora biti iskreno, mora imati energiju i ljudi moraju osjetiti da ono što radimo ima razlog. Split će ti vrlo brzo pokazati što misli. I to poštujem. U Opatiji sam imala jednu drugu vrstu emocije jer je to bio prvi korak i moj rodni kraj. U Splitu osjećam neku mješavinu osobnog pripadanja i profesionalnog izazova. A malo treme uvijek treba postojati. Nakon svih ovih godina pred kamerama i publikom, zabrinula bih se kada je više uopće ne bih osjećala.
Tema splitskog izdanja je 'Iskra koja pokreće sve'. Kad pogledate vlastiti put, od televizije i voditeljskog posla do vlastitog podcasta i poduzetništva, što je bila vaša iskra zbog koje ste odlučili krenuti svojim putem?
- Kod mene iskra nije bila jedan trenutak nakon kojeg sam se sljedeće jutro probudila i promijenila život. Mislim da sam prema ovome sazrijevala godinama. Televizija me izgradila i dala mi ogromno iskustvo. Prošla sam različite redakcije, formate, voditeljske i uredničke uloge i prirodno je došao trenutak u kojem sam osjetila da želim napraviti nešto svoje. Vodio me unutarnji osjećaj da sam spremna napraviti nešto za što više nemam unaprijed postavljen okvir. Možda je zato moja iskra zapravo intuicija. Puno puta nisam imala dokaz da će nešto uspjeti, ali sam vrlo jasno osjećala da trebam pokušati. I dosad mi je taj unutarnji osjećaj bio prilično dobar suradnik.
U Split dovodite više od 20 ljudi vrlo različitih životnih i profesionalnih priča. Što ste tražili kod gostiju? Uspjeh ili prije svega priču o tome što je do tog uspjeha dovelo?
- Uspjeh može biti razlog zbog kojeg nekoga prvo primijetimo, ali meni nikada nije dovoljan razlog da nekoga pozovem na razgovor. Zanima me čovjek iza rezultata. Što je morao proći da bi do njega došao? Što ga je taj put koštao? Gdje je sumnjao? Kada je pogriješio? Tko je bio uz njega? Što je naučio kada stvari nisu išle prema planu? Goste već godinama biram intuitivno, prema njihovoj energiji, vrijednostima i onome što osjećam da njihova priča može otvoriti kod publike. Zato mi je važno da u Splitu imamo ljude iz potpuno različitih područja. Kada maknemo medalje, funkcije, karijere i javne slike, vrlo brzo shvatimo koliko smo u nekim temeljnim životnim iskustvima svi slični.
Među gostima je i nekoliko velikih imena splitskog sporta, a i vi ste se bavili sportom. Što biste iz svoje perspektive rekli, zašto Dalmacija toliko diše za sport?
- Mislim da se u Dalmaciji sport nikada ne doživljava samo kao rezultat. On je identitet, emocija, pripadnost. Pogledajte samo odnos Splita prema Hajduku. To nikada nije bilo pitanje samo devedeset minuta utakmice. Možda nisam odrasla u Splitu, ali jesam uz taj mentalitet, a istodobno sam cijelo djetinjstvo provela u sportu. Košarka me odgojila. Trenirala sam dva puta dnevno, išla u sportsku gimnaziju i vrlo rano naučila što znače disciplina, momčad, pobjeda, poraz i ponovno pojavljivanje na treningu dan nakon jednog i drugog. Iz tog razloga jako dobro razumijem zašto su sportske priče toliko snažne. Medalja je samo posljednja fotografija. Mene puno više zanima sve ono što se događalo prije nje i ono što dolazi poslije. A Dalmacija tu emociju sporta živi vrlo glasno i vrlo iskreno.
Vaš je profesionalni život dugo bio vezan uz klasične medije, a danas sami gradite svoj sadržaj, birate goste i razvijate vlastiti projekt. Je li vam ta sloboda važnija od sigurnosti koju pruža velika televizijska kuća?
- Danas jest, ali ne bih jedno postavljala protiv drugoga. Veliki televizijski sustav dao mi je školu koju nisam mogla dobiti nigdje drugdje. Naučio me disciplini, rokovima, produkciji, odgovornosti, radu u timu i poštovanju prema publici. Bez svega toga vjerojatno danas ne bih znala voditi vlastiti projekt. Ali sloboda koju danas imam za mene ima ogromnu vrijednost. Mogu odlučiti s kim želim raditi i graditi svoje priče. S kim razgovarati, koliko dugo, kojim putem razgovor može otići. Mogu razvijati ideju bez pitanja uklapa li se u unaprijed zadani format. Naravno, cijena te slobode je odgovornost. Kada je projekt tvoj, tvoji su i rizik, neprospavane noći, financije, pogreške i odluke. Ali i osjećaj kada nešto što je nekada postojalo samo u tvojoj glavi vidiš pred sobom – također je tvoj. Ne bih se više lako odrekla toga.
Kroz podcast ste razgovarali s velikim brojem ljudi o njihovim prekretnicama, uspjesima i teškim razdobljima. Postoji li razgovor nakon kojeg ste i sami nešto promijenili u svom životu ili načinu na koji gledate uspjeh?
- Ne postoji samo jedan. Robin Sharma za mene je sigurno bio poseban susret jer sam njegove knjige čitala godinama prije nego što sam mogla i zamisliti da ću jednog dana sjediti preko puta njega i razgovarati s njim. Ali iskreno, najveće promjene nisu uvijek dolazile od najpoznatijih gostiju ili velikih rečenica. Nakon puno razgovora odlazila sam kući i postavljala sebi pitanja koja sam nekoliko sati ranije postavljala gostu. Sve te priče zajedno promijenile su moj odnos prema uspjehu. Nekada ga puno lakše vežeš uz sljedeći cilj, projekt ili potvrdu izvana. Danas mi uspjeh puno više znači mir, sloboda da radim ono u što vjerujem, ljudi koje imam uz sebe i mogućnost da u svemu što stvaram i dalje prepoznajem sebe.
Da vaš otac danas treba jednom rečenicom opisati činjenicu da projekt koji ste sami izgradili dovodite baš u njegov Split, što mislite da bi vam rekao?
- Tata nije čovjek velikih govora, ali je čovjek velikih djela. Koliko je ponosan pokazat će svojim osmijehom sjedeći u prvim redovima, a uzbuđenje ne krije već sada. Vidim ga u pogledu, zagrljaju i jednoj jednostavnoj rečenici: 'Bilo je i vrime za Split, fala ti!'.
