Autor viralnog Spomenara otkriva koliko je zapravo rada iza jedne AI scene, kako su njegova osobna sjećanja postala platno za rekonstrukciju prošlosti i što misli da će ljudi za pedeset godina pamtiti o vremenu u kojem živimo
Sjećate li se spomenara? Onih malih dnevnika u koje smo se kao djeca potpisivali, ukrašavali ih šarenim bojicama, naljepnicama i krasopisom ispisanim pjesmicama, čuvajući u njima ono što nismo htjeli zaboraviti. Filmski redatelj i umjetnik Filip Filković, poznatiji kao Philatz, danas radi nešto slično, samo bez bojica i naljepnica. Njegov alat je umjetna inteligencija, a stranice koje ispunjava su kadrovi, precizno režirani po sjećanju na neka prošla vremena. Ono što je nekad bilo lijepljenje slika i pisanje pjesmica u bilježnicu, kod njega postaje rekonstrukcija izgubljenih dana koja se gradi do najmanjih detalja poput uzorka na stolnjaku ili tonaliteta stare VHS trake.
Ovaj projekt je zaživio na društvenim mrežama, i nimalo slučajno, zaista se i zove Spomenar. Tim više, ime mu pristaje i u onome što se ne vidi na prvi pogled jer nedugo nakon objave, video prestaje biti samo redateljev. Gledatelji u komentarima dopisuju vlastite verzije istog ljeta, iste kuhinje, istog kvarta, pa dnevnik s vremenom postaje kolektivan, baš kao i pravi spomenar koji je kružio po klupama. Oduševljenje potvrđuju i brojke: Filkovića samo na Instagramu prati 217 tisuća ljudi, a broj pregleda svih objavljenih Spomenara na svim korištenim društvenim mrežama kreće se oko 200 milijuna. Ipak, redatelj tvrdi da mu nijedna od tih brojki ne znači toliko koliko poziv nepoznate osobe koja mu preko telefona povjeri osobnu uspomenu.
Upravo tada Spomenar postaje više od eksperimenta s novom tehnologijom. Iza nostalgičnih prizora stoji autor koji već dvadesetak godina razmišlja kroz sliku, kadar, zvuk i atmosferu počevši od kratkih filmova i spotova do uspješne HRT-ove serije Dulum zemlje. S Filipom smo razgovarali o umjetničkom identitetu i procesu stvaranja u vremenu AI-ja, snazi nostalgije i kolektivnog sjećanja, o tome zašto zvuk ponekad govori više od slike, ali i zašto ga je kopiranje vlastitog koncepta navelo da ugasi prvotno pokrenuti serijal. Dotaknuli smo se i njegovih osobnih sjećanja, budućih planova za ovaj projekt, strahova koje AI budi među kreativcima, ali i moguće cijene njezinog prekomjernog korištenja.
Prije nego krenemo dalje, odakle dolazi nadimak Philatz i kako je postao dio Vašeg umjetničkog identiteta?
– Nadimak dolazi od 'Filac', naime tako su zvali mojeg oca i tako i danas zovu mojeg brata. To je obiteljsko, nešto što nosim od doma. 'Philatz' sam napisao još u srednjoj školi jer je to bio duh vremena: onaj rani online žargon, warez scena, ta estetika pisanja imena s 'ph' i 'z'. Više je to bio tinejdžerski hir nego neka odluka, ali ostalo je i zadržalo se te je s vremenom preraslo u nešto pod čime radim. Zapravo mi se sviđa što u sebi naziv ima i obiteljsku prošlost i taj digitalni početak jer je to otprilike i ono čime se bavim.
Vaši videi su oduševili širu javnost i dokazali da AI može biti vrijedan alat u dobrim rukama. Kako je sve počelo, odakle se 'rodila ideja'?
– Sve je počelo još otkada sam kao klinac eksperimentirao s tehnologijom, od Amige i nekih prvih skica do prvih verzija Paint Shop Pro i Photoshopa u kojima sam na svojim analognim fotografijama maknuo ljude koji su bili višak ili popravio neki kadar. Danas, kad su alati postali dovoljno dobri, prvo što sam htio provjeriti nije bilo 'što sve ovo može', nego može li dočarati nešto što već postoji u mojoj glavi – specifičan miris, svjetlo, popodne. Konkretno, vezano uz projekt Spomenar, napravio sam jedan takav prizor za sebe, iz čiste znatiželje, a kad sam ga pogledao, imao sam onaj osjećaj kao kad nađeš staru fotografiju za koju nisi znao da postoji. To me uvjerilo da tu ima nečega. Objavio sam, i reakcije su bile puno jače nego što sam očekivao, očito nisam bio jedini kojem je to falilo. Sve što nam trenutno AI nudi je za mene kao da otkrijete da imate još jedan kat u svojoj kući i odjednom imate ono ushićenje: 'Čekaj, možemo ići i tu isto?!'
Što je sve potrebno kako biste pomoću AI-ja napravili tako uvjerljive i vizualno točne videe – koliko je tu ručnog rada, a koliko prepuštate samom alatu?
– Sve je ručni rad, samo kroz AI. Ja to kontroliram maksimalno, pristupam tome kao da režiram nešto igrano. Znači, prije nego išta generiram, znam kakav mi kadar treba, koje je doba dana, kakvo svjetlo, kako se kamera kreće, što je u drugom planu. AI nije autor nego je odjel, kao što imaš scenografiju, kostimografiju i rasvjetu. Zato od stotinu stvari koje dobijem prođe možda jedna, a i ona ide dalje na doradu, montažu, boju, zvuk. Ljudi misle da napišeš rečenicu i dobiješ kompletan video. Napišeš rečenicu i dobiješ nešto što nije to, a onda tek počne posao.
Prije par godina ste pokrenuli i projekt Mali Zagreb u sklopu kojeg ste na neočekivanim mjestima postavili minijaturne instalacije koje su prikazivale izloge obrtničkih radnji koje više ne postoje, a poslije ste i minijature retro vizura stavljali u staklenke. U čemu trenutno više uživate, tom fizičkom kreativnom radu ili onom virtualnom i zašto?
– Ne doživljavam to kao dvije potpuno različite stvari jer je motiv isti, samo je drugi materijal. I kod Malog Zagreba i kod Spomenara radi se o tome da nešto što je nestalo vratiš na trenutak u vidno polje. Fizički rad ima jednu vrstu zadovoljstva koju digitalno nikad neće imati: postoji predmet, možeš ga uzeti u ruku, netko na ulici naleti na njega slučajno. Ta slučajnost susreta mi je bila najdraži dio. Virtualno je brže i dopire dalje, ali je i prolaznije, proskrolaš i ode. Trenutno više radim digitalno jer mi otvara razmjere koje rukom ne mogu postići, ali ruke me svrbe, sigurno ću se vratiti nečemu opipljivom. Prošla sezona Malog Zagreba je trajala jako kratko, a financirao sam je samostalno, no već preko noći sve minijature su pokradene s ulica.
Dogodi li se nekad da AI krene u sasvim drugom smjeru od onoga što ste prvotno zamislili, primjerice, kao kad nekima kod uređivanja fotografija AI zamijeni lice ili detalje? Kako tada ispravljate takve situacije?
– Zapravo, ne. Proces koji koristim je iznimno precizan i dobivam točno ono što sam zamislio, AI ne odluta sam od sebe. Jedina greška u tom lancu sam potencijalno ja: ako ne znam točno što želim, onda 'pecam', tražim, i tek tada dobiješ nešto što nije to. Međutim, to nije greška alata, nego greška režije. Isto je i na klasičnom setu, ako ne znaš zašto si došao snimati taj kadar, ni najbolja ekipa ti ga neće spasiti. Zato najveći dio posla odradim prije nego išta generiram jer dok znam koje je doba dana, kakvo je svjetlo, gdje je kamera i što je u drugom planu, rezultat je predvidiv. Ne ispravljam AI, nego se vraćam korak unatrag i preciziram vlastitu namjeru.
Videa često prikazuju Zagreb i primorje 80-ih i 90-ih, no ipak prizivaju to jedno univerzalno iskustvo koje se moglo proživjeti bilo gdje neovisno o mjestu. Čime objašnjavate tu snagu nostalgije, zašto ljudi danas toliko žude za tim povratkom u prošlost?
– Mislim da ljudi zapravo ne žude za osamdesetima ni za devedesetima, već žude za stanjem u kojem su tada bili. Žude za dosadom koja nije bila problem nego luksuz, za popodnevom koje traje, za time da nisi bio dostupan. Zato ti videi funkcioniraju i vani, i kod ljudi koji nikad nisu vidjeli Jadran ili Zagreb u tom periodu, jednostavno prepoznaju vlastito djetinjstvo, samo u tuđoj scenografiji. Danas je sve ubrzano i sve je zabilježeno, a paradoksalno nam se čini da manje pamtimo. Nostalgija je, po meni, blaga verzija tuge za time koliko smo bili prisutni u vlastitom danu.
Videa o ljetima iz djetinjstva postigli su veliki uspjeh i doživjeli više epizoda. Pratite li uopće te brojke aktivno ili tek naknadno saznate koliko je neki video 'eksplodirao'? Koja dobna skupina najviše reagira?
– Prvi dan-dva gledam, priznajem, naprosto čovjek je znatiželjan. Ipak, ne mogu reći da vodim neku veliku statistiku ni da ciljam brojku jer bi mi to počelo determinirati što radim, a to je najbrži način da stvar postane mrtva. Obično shvatim da je nešto 'eksplodiralo' tek kad mi počnu javljati ljudi koji inače ne komentiraju – random useri, poznanici, stari prijatelji, netko iz druge branše. To mi je bolji pokazatelj od bilo kojeg grafa. Što se tiče dobi, reagiraju svi podjednako i to me možda i najviše iznenadilo, ali ono što je stvarno neočekivano je da me ljudi znaju nazvati telefonom. Neočekivano je kada te nazove netko koga ne poznaješ, ispriča ti svoje iskustvo i zahvali na videu koji je vidio na profilu. Znate koliko je danas teško podignuti slušalicu i nazvati nekog bliskog, a kamoli nepoznatog čovjeka? Netko je zbog par minuta videa napravio taj korak. Brojke ti kažu koliko je ljudi nešto vidjelo ali taj poziv ti kaže da je nekoga stvarno dotaklo. I to je jedina mjera koja me zanima.
Pamtite li neki komentar, uživo ili online, koji Vas je dirnuo ili oduševio, možda i izvan Hrvatske?
– Ima nekoliko njih koji nisu komentar nego telefonski pozivi. Primjerice, nazvala me gospođa u godinama, baka, nakon što je vidjela jedan moj video koji ju je vratio u vrijeme dok je njezin suprug još bio živ i dok su prijateljice bile uz nju. Razgovarali smo dvadesetak minuta, o životu, o vremenu koje više nije tu, o ljudima kojih više nema. Bilo je i suza i emocija, ali i vrlo konkretnog, smislenog razgovora. Vrlo interesantno iskustvo. Zvala me osoba koju ne poznajem, da mi ispriča nešto najosobnije što ima. To je za mene puno više od bilo koje brojke. I to se desilo više puta. Ono što me općenito najviše dirne su poruke ljudi koji kažu da su video pustili roditelju ili baki i da su onda zajedno pričali cijelu večer. To znači da video nije kraj, nego povod, netko je zbog njega postavio pitanje koje inače nikad ne bi. Iznenadila me i količina reakcija izvana, od ljudi s druge strane svijeta koji s ovim prostorom nemaju nikakve veze, a pišu da su vidjeli svoje djetinjstvo. Tu shvatiš da lokalno i univerzalno nisu suprotnosti, što si
precizniji u detalju, to više ljudi prepozna nešto svoje.
Kako birate koje detalje, zvukove, predmete, prizore uključiti da bi taj osjećaj bio prepoznatljiv i onima koji to razdoblje nikad nisu imali priliku proživjeti? Je li ih teško tako autentično prikazati?
– Pravilo mi je da ne idem na ono najočitije. Ako staviš sve prepoznatljive rekvizite odjednom, dobiješ katalog, a ne sjećanje. Sjećanje je selektivno i nelogično, pamtiš uzorak na kuhinjskom stolu, ne pamtiš cijelu kuhinju. Zato tražim jedan ili dva detalja koji nose cijeli kadar, a ostalo držim mekim i neodređenim, jer tako i inače pamtimo. Nekada je i pamćenje iskrivljeno pa je i to dio Spomenara koji uklopim unutra. Kao eksperiment, ponekad stavim nešto nelogično da vidim hoće li publika primijetiti i da, komentiraju to. Zvuk je pritom pola posla, možda i više – cvrčci, radio iz susjedne sobe, motor u daljini, pipa koja kaplje. Vizual može biti otprilike točan i proći, ali ako zvuk nije točan, ništa ne vjeruješ.
Koliko je u tim prizorima Vašeg osobnog djetinjstva i sjećanja, a koliko rekonstrukcija tuđih priča i kolektivnog pamćenja? Gdje se informirate o svim pojedinostima?
– Polazište je gotovo uvijek moje, bez toga ne bih znao je li nešto pogođeno ili nije. Međutim, čim to objaviš, prestaje biti tvoje: ljudi u komentarima dopisuju vlastite verzije. Tako se to prelilo u kolektivno pamćenje. Za pojedinosti kopam po starim fotografijama, razmjenjujem s prijateljima, obiteljskim albumima, arhivima, razglednicama, katalozima, starim reklamama, TV snimkama. I pitam ljude. Netko se uvijek sjeti detalja kojeg se ti ne bi sjetio ni za sto godina. Nekako se ovo sve kuhalo već neko vrijeme jer imam notes prepun bilješki i to vodim već godinama.
Kad biste mogli na jedan dan stvarno ući u neki od svojih Spomenar videa i proživjeti tu scenu, koju biste odabrali i zašto?
– Zanimljivo je da to ne bi bila nijedna scena koju sam napravio, nego jedna koju nikad nisam. Iz nekog razloga sam s mamom i tatom zajedno u kinu bio svega dva puta u životu. Jednom na Forrest Gumpu, drugi put na Petom elementu. Samo s tatom sam gledao još Waterworld. To je to, tri odlaska u kino kojih se sjećam. Da mogu, otišao bih s njima taj treći put zajedno. Ne zbog filma, nego zbog toga kako je to izgledalo: nas troje u mraku, u istom prostoru, dva sata bez ijedne obveze. To bi mi puno značilo. I baš zato tu scenu nikad nisam rekonstruirao. Sve ostalo mogu, ali mislim da bi mi to bilo emotivno preteško. Neke stvari radije ostavim u sjećanju nego da ih gledam kako se vrte na ekranu.
Prije Spomenara ste radili i serijal The Postcard (Razglednica) o hrvatskim povijesnim ličnostima poput Dore Pejačević, braće Seljan, Ivana Vučetića. Planirate li se vratiti ovom serijalu? Koga biste sljedećeg voljeli prikazati?
– Taj sam serijal pokrenuo u kolovozu 2025. Bio je to jedan vrlo pitak, wesandersonovski inspiriran koncept, na jednostavan, a vizualno fascinantan način ispričati povijesnu priču. Napravio sam dvadeset videa, od kojih sam objavio dvanaest. I onda sam primijetio da je jedan strani profil u potpunosti preuzeo koncept, ne samo ideju, nego i glas koji sam napravio putem AI-ja. Zatim se pojavio još jedan takav profil, pa još jedan. Iskreno, tada sam izgubio interes. I danas mi je zanimljivo analizirati zašto sam tada izgubio interes jer racionalno gledano nisam ništa izgubio, moji videi su i dalje bili tu, i dalje su bili funkcionalni u smislu teme i koncepta. No kad vidiš da nešto što si smislio odjednom postoji u pet verzija, prestaje ti biti tvoje, a meni je motivacija uvijek bila u tome da radim nešto što ne postoji, nešto što mogu graditi kao vlastiti svijet. U trenutku kad to postane žanr koji svatko može reproducirati, ja u tome više nemam što tražiti. Nije to bila ljutnja, nego jednostavno gašenje interesa, kao kad ti prostorija u kojoj si radio odjednom postane prolazna. Tako da sam se okrenuo prema nečemu što se ne da tako lako preslikati, a to je bio Spomenar. On ne stoji na formatu nego na iskustvu i na sjećanju, a to netko ne može kopirati, koliko god dobro pogodio vizualni stil. Serijal mi je ostao nedovršen u glavi i ne isključujem povratak, ali ako mu se vratim, vratit ću se s nečim što je korak dalje, a ne s istim što je već pojedeno.
Možete li otkriti barem djelić onoga što pripremate pratiteljima za ovu sezonu? Pripremate li možda i neke potpuno nove serijale?
– Mogu reći da se Spomenar grana u više smjerova. Uvodim i videe koji pokrivaju devedesete i dvijetisućite, dakle idem dalje od razdoblja s kojim sam počeo. Svaki će biti jasno označen po periodu, tako da se lakše prati i da ljudi mogu ići izravno na 'svoje' godine, jer nostalgija je vrlo precizna stvar, razlika od pet godina zna biti razlika između dva potpuno različita djetinjstva. Uz to se priprema i jedan interaktivni projekt u Zagrebu o kojem još ne mogu pričati.
Otkad je Spomenar postao popularan, primjećujete li da su i drugi domaći kreativci počeli eksperimentirati s AI-jem u umjetnosti? Osjećate li da ste na neki način 'otvorili vrata' toj vrsti stvaralaštva u Hrvatskoj?
– Primjećujem ali mi uglavnom to drugi govore, ja si to ne bih sam pripisao. Vrata bi se ionako otvorila, alat je tu i dostupan svima, pitanje je bilo samo tko će prvi ući. Tu i tamo do mene dođe link na nekoga tko se inspirirao mojim radom. Meni je zapravo zanimljivije promatrati nešto drugo, koliko je ova forma okupirala maštu i emociju ljudi koji je gledaju. Pratitelji mi se stalno javljaju s komentarima koji nemaju veze s tehnologijom, nego s njihovim vlastitim životom. To je za mene puno veći pomak od toga koliko je kreativaca uzelo isti alat. Ako sam nešto pokazao, onda je to da se AI-jem može napraviti nešto s emocijom, a ne samo tehnološki demo. Prva reakcija na svaki novi alat je uvijek ista: ljudi rade stvari koje izgledaju impresivno i ne znače ništa. Zanima me što se dogodi kad netko tu tehnologiju upotrijebi da ispriča nešto vrlo osobno i vrlo lokalno.
Ipak, neki umjetnici i kreativci se boje da će ih AI istisnuti iz posla. Je li to, po Vašem iskustvu i mišljenju, realan strah ili se stvari ipak razvijaju u drugom smjeru?
– Strah je realan i ne bih ga omalovažavao. Dio poslova se već mijenja i neki će nestati, to je činjenica i nije samo prognoza, no moje je iskustvo da alat ne donosi ideju. Alat pomaže u stvaranju. Ako nemaš što reći, AI će ti to vrlo brzo i vrlo uvjerljivo pokazati. Ono što se stvarno mijenja je tko sve može doći do nečega, primjerice slike jer i ljudi bez produkcije, bez budžeta odjednom mogu napraviti nešto što je prije tražilo ekipu od trideset ljudi. To je za nekoga prijetnja, a za nekoga prvi put u životu prilika. Ja bih rekao da će posla i dalje biti, ali će se manje plaćati izvedba, a više to što znaš zašto nešto radiš.
Godine 2017. ste režirali film Posljednji bunar kratki znanstvenofantastični, distopijski film čija je radnja smještena u suho hrvatsko zaleđe gdje posljednji izvor pitke vode stvara niz problema. Mnogi protivnici korištenja umjetne inteligencije tvrde da ćemo zbog njezine potrošnje resursa ostati bez pitke vode. Kako Vi gledate na to pitanje?
– Potrošnja energije i vode u podatkovnim centrima stvaran je problem i nema smisla to negirati, no AI se u toj raspravi gotovo uvijek promatra izvan konteksta. Poljoprivreda čini više od 70 posto globalnog zahvaćanja slatke vode, a globalni prosječni vodni otisak kilograma govedine procjenjuje se na oko 15.000 litara. O tome se raspravlja desetljećima, ali ne izaziva istu vrstu reakcije jer nije nova tehnologija. Svakako ne mislim da jednu potrošnju treba opravdavati drugom, već mislim da se održivost ili gleda kroz ukupnu sliku ili se ne gleda uopće. O tome uostalom ne govorim od jučer: Dulum zemlje je prva hrvatska televizijska produkcija s Green Film certifikatom za održivu proizvodnju. Pitanje održivosti se za mene nije pojavilo paralelno s umjetnom inteligencijom, a ono što me kod Posljednjeg bunara i danas zanima nije voda kao resurs, nego što se s ljudima dogodi kad nečega ponestane. To nas čeka bez obzira na to koju tehnologiju krivimo.
Režirate i dokumentarni film K67 koji dijeli zanimljive detalje i informacije o istoimenom kiosku koji je kreirao Saša Mächtig. Čini se da Vas privlače povijesne teme... Otkud potječe taj interes?
– Film K67 još uvijek dovršavam. To mi je do sada najosobniji projekt jer sam u njemu i protagonist, dakle nema one udobne distance iza kamere. Fascinira me taj dizajn, ali još više odnos ljudi prema tom kiosku, objektu koji je nekoć bio posvuda oko nas. Mislim da tu leži i odgovor na pitanje zašto me povijesne teme privlače. Mene ne zanima povijest kao niz datuma i velikih događaja, nego ono što nam se dogodilo ispred nosa, a da to nitko nije zabilježio. K67 je za to savršen primjer – predmet koji su svi svakodnevno koristili, pored kojeg su svi prolazili i kasnije gotovo nitko nije napravio fotografije kioska jer je nešto staro i odbačeno. Slikaš se pored njega, slučajno, u drugom planu, i onda ga jednog dana nema, a ostao je samo u tim slučajnim kadrovima. To me zanima – kako nešto može istovremeno biti sveprisutno i nevidljivo.
Mi vrlo dobro čuvamo ono što smo unaprijed proglasili važnim, spomenike, katedrale, dokumente. S druge strane, ono što nam je stvarno činilo dan, ono banalno i svakodnevno, to sistematski gubimo jer u trenutku kad je tu čini se preobično da bi se pamtilo. Vrijednost mu poraste točno u sekundi kad nestane. Zato mislim da je K67 dosta više od nostalgije za jugoslavenskim dizajnom. To je priča o tome kako se jedna ideja da dizajn može biti dostupan, demokratičan, isti za svakoga, spustila do ulice i tamo živjela svoj vlastiti život, van svake namjere autora. Ljudi su ga koristili kako su htjeli, prilagođavali ga, u njemu su radili, u njemu su se skrivali. To ga je učinilo našim, a takve stvari ne možeš rekonstruirati iz arhiva, možeš ih rekonstruirati samo iz ljudi.
Redatelj ste i HRT-ove serije Dulum zemlje koja se emitira još od 2020., a trenutno privodite kraju snimanje pete sezone čime je emisija prerasla u desetke ispričanih priča o ljudima koji su se ‘vratili zemlji’. Što Vas nakon toliko epizoda i dalje tjera da se vraćate na teren?
– Ljudi i krajevi. Zvuči kao fraza, ali nakon toliko snimanja to je jedini odgovor koji stoji. Svaka je ta priča zapravo priča o riziku – netko je ostavio siguran posao i otišao raditi nešto što ga može uništiti, i to bez ikakve garancije. To me uvijek iznova zanima. To je i priča o ljubavi i strasti, a toga je sve manje. Osim toga, teren je jedini pošten korektiv za nekoga tko puno vremena provodi za ekranom: dođeš na njivu i vrlo brzo shvatiš gdje su ti proporcije. I mislim da je važno da se te priče snimaju jer se o selu kod nas obično govori ili s podsmijehom ili sažaljenjem, a rijetko kao o nečemu što ima budućnost. Na seljake se još uvijek zna gledati kao na ljude nižeg staleža, a stvarnost koju susrećem na terenu potpuno je drukčija. To su često iznimno sposobni, marljivi i poduzetni ljudi koji žive puno ispunjenije nego što ih gradska predodžba zamišlja. Jednostavno uživam u tom folkloru i prikazivanju stvarnosti.
Radili ste spotove s brojnim poznatim glazbenicima poput Massima i Gibonnija... Kako danas gledate na to kako se ta forma promijenila i u kojem smjeru ide vizualni jezik glazbe?
– Tada je spot za mene bio događaj. Snimao se na filmsku vrpcu, kasnije HD, zatim 4K, pa smo opet eksperimentirali s analognim... Spot je imao premijeru, gledao se od početka do kraja i pamtio se godinama. Danas je spot jedan od dvadeset sadržaja koji prate pjesmu i mora funkcionirati u devet sekundi, na vertikalnom ekranu, bez tona. To je golema razlika u načinu razmišljanja i ne bih rekao da je nužno lošija, samo je druga disciplina. Ono što se izgubilo je strpljenje, mogućnost da kadar traje i da gledatelj čeka premda ono što se dobilo je da izvođač danas može imati snažan vizualni identitet bez velike produkcijske mašinerije iza sebe. Mislim da forma ide prema tome da spot postaje kontinuirani vizualni svijet oko izvođača, a ne pojedinačni film i tu AI, čini mi se, tek treba pokazati što može. Također, s vremenom sam shvatio da me više ne zanima raditi spot samo kao produžetak već izgrađenog identiteta izvođača. Danas mi glazba mora stvarno odgovarati i mora postojati prostor da napravim nešto autorski svoje. Zato sam i dalje otvoren za spotove, ali okolnosti se zaista moraju poklopiti.
S obzirom na to koliko je AI postao dio Vašeg rada na Spomenaru, razmišljate li o tome da ga uvedete i u druge formate, ili tu ostajete pri klasičnom pristupu snimanja?
– Razmišljam, ali kao o alatu, ne kao o zamjeni. U Spomenaru je AI izuzetno koristan tamo gdje materijala jednostavno nema – za rekonstrukcije, za razdoblja bez fotografija, za vizualizaciju onoga što svjedok opisuje. Tu rješava problem koji smo prije rješavali statičnim fotografijama i glasom naratora. Usprkos tome, ono što je snimljeno na terenu u smislu dokumentarnog filma ili dokumentarne serije, pravo lice pravog čovjeka koji priča svoju priču – to nema zamjene i nikad neću ni pokušati zamijeniti. Jedino oko čega sam vrlo strog je transparentnost: gledatelj mora znati što je arhiv, a što rekonstrukcija. Bez toga se vrlo brzo dolazi do mjesta gdje nitko ničemu ne vjeruje, a to se ne smije desiti i manipulirati.
Od AI videa, preko dokumentaraca i serije, do glazbenih spotova, kako uspijevate uskladiti toliko različitih formata i projekata, i ima li nešto što biste istaknuli kao svoj najveći profesionalni izazov do sada?
– Iskreno, ne usklađujem to savršeno, nešto uvijek trpi, obično slobodno vrijeme. Ipak, pomaže mi činjenica da su svi ti formati u biti isti posao: netko ima priču, a ti trebaš odlučiti kako je ispričati. Mijenjaju se alati i budžeti, no ne mijenja se pitanje. Najveći izazov mi je uvijek bio raditi nešto s vrlo malo sredstava, a da se to na ekranu ne vidi jer publiku ne zanima tvoj budžet, i to s pravom. Pritom možda i veći izazov od svakog pojedinog projekta je ne dopustiti da se rutina uvuče u posao jer u ovom poslu rutina izgleda kao profesionalnost, a zapravo je kraj.
Kad biste danas snimali spomenar za nekoga tko će ga gledati za pedeset godina, što biste željeli da iz ovog vremena zapamti?
– Vjerojatno ne ono što bismo očekivali. Ne tehnologiju i ne velike događaje jer će njima to biti ili smiješno ili davno riješeno. Snimio bih obične stvari: kako izgleda kad cijela obitelj navečer sjedne pred televizor, kako zvuči kvart u sedam ujutro, kako izgleda kad se ljudi u kafiću stvarno gledaju u oči dok pričaju. Mislim da će im najčudnije biti upravo to koliko smo vremena provodili gledajući u ekrane, a koliko malo smo bili tamo gdje jesmo. I volio bih da zapamte da smo ipak bili sretni na male, obične načine jer to se u arhivi nikad ne vidi, a to je uglavnom ono što život i jest.
Kad gledate na sve svoje dosadašnje i buduće projekte, pomislite li ikad na to što biste Vi sami, kao kreator, htjeli da za dvadeset godina ostane iza vas, neki profesionalni spomenar?
– Pomislim, ali trudim se ne previše, jer to je vrsta razmišljanja od koje se ukoči ruka. Ako nešto ostane, volio bih da to bude osjećaj da je netko pažljivo gledao ovaj prostor i ove ljude u vrijeme kad je to bilo lako preskočiti. Ne toliko pojedini naslov, koliko to da ta cjelina – minijature, dokumentarci, film, Spomenar – čini jedan veliki arhiv nestalih stvari. I bilo bi mi sasvim dovoljno da za dvadeset godina netko nešto od toga pusti nekome mlađem i kaže: 'Evo, ovako je to bilo'. Ili još bolje, da nečiji potomak pogleda epizodu Duluma zemlje, vidi u njoj svoju majku, baku, oca ili djeda i da ga to inspirira da se i sam vrati zemlji jer to je onda arhiv koji je i uputa. Meni je to najveći kompliment koji se poslu poput ovoga može dati: da nešto što je snimljeno kako se prošlost ne bi izgubila, na kraju nekome pomogne da odluči što će sa svojom budućnošću.
