Mario Delaš, najiskusniji igrač prve momčadi KK Ribola Kaštela, ujedno je i trener kadetske selekcije koja je pod njegovim vodstvom proteklog ljeta znatno napredovala. Evo njegovog pogleda na dugogodišnju profesionalnu igračku karijeru i na dvostruku ulogu koju danas obavlja u klubu.
Kad se danas podsjetiš svojih prvih košarkaških koraka, kako je to sve skupa počelo i kad si shvatio da bi košarka mogla postati tvoj životni poziv?
- Sve je počelo kada je brat Ante već godinu dana trenirao košarku i ja sam jedne večeri jednostavno krenuo s njim i tako nastavio. Ali uvijek mi je kao malome bilo draže igrati nogomet. Čak sam s 12 ili 13 godina razmišljao da krenem trenirati i nogomet, ali su roditelji rekli da moram odabrati jedno ili drugo, pa sam ipak ostao u košarci. Prvi put kad sam pomislio da bi mi košarka mogla postati životni poziv bilo je zapravo s 18 ili 19 godina, kada su počele stizati prve ponude iz inozemstva. Sve do tada škola mi je bila prioritet.
Bio si dio jako talentirane generacije hrvatskih košarkaša. Kako danas gledaš na to razdoblje i na uspjehe koje ste ostvarili u mlađim reprezentativnim kategorijama?
- Bilo je to jako lijepo razdoblje. Jedva smo čekali ljeto da bi se ponovno okupili. Bilo je tu dosta talenta, kao što ste rekli, ali mislim da su ti uspjesi ponajprije bili rezultat odlične atmosfere. Bili smo prava klapa, i na terenu i izvan njega. Posebno se to odnosi na reprezentacije do 18, 19 i 20 godina. Kroz ovu sadašnju ligu susrećem dosta suigrača iz tog razdoblja pa se prisjetim brojnih situacija i događaja iz tih dana, uvijek s osmijehom.
Je li osvajanje bronce uz MVP nagradu za najboljeg igrača U19 Svjetskog prvenstva najveći trenutak tvoje karijere ili bi ispred tog uspjeha stavio neki seniorski rezultat?
- Bilo je puno lijepih pobjeda u seniorskoj karijeri, ali jako je teško među profesionalcima postići takvu povezanost kakvu smo mi tada imali, tako da je to U19 Svjetsko prvenstvo vjerojatno bio moje najsretnije košarkaško razdoblje. Kako je rekao Orson Welles, počeo sam na vrhu i postupno se spuštao.
Tijekom karijere nosio si dresove poznatih europskih klubova. Gdje si se najbolje osjećao, a gdje najviše košarkaški napredovao?
- Najbolje sam se osjećao u Capo d'Orlandu, malom klubu sa Sicilije. Ondje se zaista poklopilo puno pravih karaktera, iskusnih igrača, odličnih momaka, trener koji je to sve sjajno uklopio u jednu cjelinu. A najviše sam napredovao tijekom jedne sezona u Obradoiru u Španjolskoj gdje smo imali odličnog glavnog trenera i trenera za visoke igrače. Kroz taj je klub, tijekom njihova mandata, prošlo puno igrača koji su poslije ostvarili odlične karijere.
Radio si s brojnim trenerima različitih karaktera i košarkaških filozofija. Tko je ostavio najveći trag na tebe kao igrača i ima li neki savjet koji i danas pamtiš?
- Od svakoga ponešto naučiš, teško je od toliko trenera i filozofija nekoga posebno izdvojiti. Boško Pepsi Božić mi je uvijek govorio 'Ne budi skretničar'. Toga se i danas često sjetim. Iako sam s njim proveo jako malo vremena, taj mi je savjet uvijek u sjećanju. Slavko Trninić je također bio kratko u Splitu, ali toliko toga mi je uspio prenijeti u nekoliko mjeseci da mi to sad izgleda nevjerojatno. U seniorskom stažu su to većinom neke taktičke stvari koje pokupiš. U to vrijeme nije svaki klub imao trenera za individualni razvoj kao šta je danas praksa na višoj razini europske košarke.
Dijelio si svlačionicu s brojnim poznatim košarkašima, a na parketu se susretao s velikim imenima europske košarke. Tko je najbolji igrač s kojim si igrao, a tko najteži protivnik kojeg si morao čuvati?
- Isto teško pitanje, puno je igrača teško za čuvanje kad sa 20 godina dođeš u Euroligu, na toj razini nikoga nije lako čuvati. Od onih s kojima sam igrao bar nakratko, vjerojatno je Bogdanović ispred ostalih, još kada se vratio u Cibonu imao je takvu lakoću postizanja koševa kakva se rijetko viđa.
Nakon niza godina profesionalne košarke, što je to što te motivira na treninzima i utakmicama Ribole Kaštela i kako je mlađim igračima - amaterima prenositi bogato iskustvo?
- Motivira me želja za natjecanjem, bez obzira na razinu na kojoj igram pobjeda mi donosi jednako radosti, a poraz frustraciju i želju da sljedeći put budeš bolji i pobijediš. Što se tiče suigrača, ako me nešto pitaju i ako misle da im mogu pomoći, uvijek sam tu. Ima onih koji pitaju, ali ne slušaju, a ima i onih koji ništa ne pitaju, ali čuju nešto sa strane i to pokupe. Nadam se samo da je barem poneki moj savjet ispravan.
Nedavno je za novog trenera prve momčadi Ribole Kaštela imenovan tvoj stariji brat Ante. Tijekom karijere imali ste priliku zajedno igrati, a sada ćete surađivati u različitim ulogama. Je li neobično slušati trenerske upute starijeg brata i imate li košarkaških razmišljanja koja se ne podudaraju?
- S Antom surađujem već godinu dana u mlađim kategorijama, a o košarci pričamo već 20 godina, tako da tu nema puno nepoznanica niti problema u komunikaciji. Svaki detalj pokušavam pokupiti i od njega, a naravno da se ne slažemo baš u svemu, previše je stvari u košarci da bi uvijek imali jednaka mišljenja. Ipak, mislim da nam se u većini stvari stavovi podudaraju.'
Već si drugu sezonu i trener u omladinskom pogonu Ribole Kaštela i primjetno je da taj posao radiš s posebnim guštom. Što ti se najviše sviđa prilikom učenja mladih košarkaša?
- Sviđa mi se napredak koji primijetiš, kad djeca primjene stvari na kojima inzistiraš. Vežeš se za tu djecu i drago ti je vidjeti njihov napredak.'
I za kraj, što bi današnji Mario Delaš poručio onom mladom Mariju koji je tek počinjao sanjati velike košarkaške snove?
- Dao bih mu puno malih, korisnih savjeta, ali najvažniji bi bio da uživa u svakoj utakmici, čak i u onima u kojima gubiš 20 razlike i samo čekaš da završe. Jer, sve to prođe toliko brzo, od najmlađeg igrača u ekipi do najstarijeg stigneš za tren.'
