Zvjezdan Ružić će splitskim koncertom 26. rujna, u Malom amfiteatru, otvoriti veliku hrvatsku turneju, predstavljajući publici svoj osobni glazbeni svijet i projekt A Storm in a Teacup. Splitsku publiku pamti po koncertu iz 2020. godine, neposredno prije lockdowna, kada su se, kaže, on i publika 'smijali od srca'. Zato je upravo Split odabrao kao početnu točku turneje. Očekuje večer posebne energije, ali prije svega susret u kojemu neće biti važno samo što će odsvirati, nego i što će svatko iz dvorane u toj glazbi pronaći za sebe.
Uoči koncerta razgovarali smo o albumu A Storm in a Teacup, njegovim unutarnjim olujama, vjeri, autentičnosti, životnim prekretnicama, odnosu s publikom i onome što se događa između tonova – u prostoru koji Ružić smatra najvažnijim: između redaka.
Vašu glazbu teško je staviti u jednu ladicu. Kada biste morali opisati vlastiti glazbeni svijet bez ijedne glazbene etikete, kako biste ga opisali?
- Moj svijet je prepun boja. Ima u njemu i tame i sivila, boli i svakakvih emocija, ali ipak najviše ima onih najsjajnijih, lepršavih boja, punih nade, ljubavi, zanosa, vjere u život, u Boga, u dobro... u ljude. Poprilično je to ogoljen svijet, u kojem možeš biti svoj, a pritom biti prihvaćen, a ne osuđen. Jer život je za mene sve ono što nije zapisano, ono što pronađeš između redaka, u skrivenim ulicama, u spontanim susretima, u zagrljaju, u utjesi, u teškim trenucima, u boli... Jer, to je život. Takav je upravo i moj svijet. Za njega živim. Takva je i moja glazba, ona je samo refleksija moje duše.
U vašim projektima često se pojavljuju film, slika, atmosfera i priča. Kada skladate, vidite li najprije glazbu ili neku sliku, scenu, osjećaj koji tek onda pretvarate u zvuk?
- Sve kreće od osjećaja. Od slike u glavi, emocije... Mada, sve što sam ikad skladao došlo je iz stvarnih životnih situacija. Album A Storm in a Teacup ima čak 33 skladbe. Često me pitaju je li neka od njih nastala inspirirana pričom iz mog života. A odgovor je da su sve tako nastale. Svaka skladba na albumu dočarava dio tog puta koji sam prošao i proživio.
A Storm in a Teacup vrlo je osoban projekt. Zašto ste upravo kroz glazbu odlučili ispričati tu priču?
- Jer sam se umorio od bježanja od sebe, od skrivanja toliko dijelova sebe, nekih potisnutih rana, strahova, trauma... Kroz život u Londonu spoznao sam koliko je sve nebitno i koliko se svijet brzo kreće. A ono bitno, zapravo najbitnije pitanje jest: hodam li ovim svijetom doista autentično, kako me Bog stvorio, ili se skrivam iza raznih 'maski' ne bih li me svijet lakše prihvatio i manje osudio?
Ovaj album priča je o mojoj oluji, naravno – emocionalnoj, onoj koju svijet ne vidi. Ionako te svi pitaju kako si, a rijetke doista zanima kako si zapravo iznutra. To su one oluje koje vodimo unutar svoja četiri zida, daleko od mreža, publike i društva. Za njih zna pokoji član obitelji. Najčešće ostanu skrivene. Ipak, A Storm in a Teacup za mene je bio svojevrsni proces zalječenja, pomirenja sa svime što je dosad bilo i nije bilo. Pobjeda ovog albuma upravo je u tome što sam se prvi put ogolio baš do kraja pred svijetom, spreman na bilo kakve reakcije. Svjestan sam da je jedino važno da čitavim srcem živim svoj život. To je toliko laka rečenica za izgovoriti, a toliko težak most za doista prijeći.
Kažete da je to svojevrsni unutarnji film. Što je bila prva scena tog filma koju ste čuli u glavi?
- Nakon nekoliko godina potpune tišine i oluja koje sam vodio iznutra, odlučio sam se preseliti u London s tadašnjom djevojkom. Imao sam osjećaj da ću baš tamo dobiti odgovore za svoj put. Nakon nekoliko mjeseci života u tom magičnom gradu, na jednom od treninga u teretani, trener Lanre; inače totalno filmski lik, mršavi crnac pun energije i života, ponavljao nam je: 'Nemojte sada stati, samo nastavite dalje. Koliko god vam se ovaj uspon činio nemogućim za proći, možda vas baš iza njega očekuje sve ono za čime godinama žudite. Just Keep Moving'.
Te riječi 'Keep Moving' odzvanjale su mi do kraja treninga, ali i kasnije u svlačionici. Upravo tamo krenula mi je 'svirati' melodija u glavi. Čuo sam čitavu temu, detalje skladbe. Znao sam, došla je inspiracija. Nakon toliko godina! Trčao sam koliko god sam brzo mogao do našeg stana u Kensingtonu, samo da ne izgubim taj trenutak. Ušao sam u stan, uključio 'airplane mode' na telefonu, upalio snimač i krenuo svirati. Zapravo, ruke su same svirale, kao da se portal s neba otvorio, ne mogu niti znam to drugačije opisati. Bio je to dar od Boga.
Skladbe su jedna za drugom dolazile, a ja sam ih samo prenosio na klavir. Cijeli album nastao je u jednom popodnevu. Toliko veliki dar sam dobio toga dana. O njemu svjedočim jer znam da je kroz cijeli nastanak albuma djelovala snažna božanska sila. Ona me vodila, zaštitila i dala mi snage.
A 'Keep Moving' bila je prva skladba koja je tog popodneva u Londonu nastala. Zato je i prva na albumu.
U projektu Piano Reflections klavir više nije samo instrument, nego svojevrsni pripovjedač. Što vam klavir omogućuje reći što vam nijedan drugi instrument ne bi mogao?
- Klavir je glas moje duše. Pomaže mi izgovoriti sve ono što ja ne znam ili ne mogu staviti u riječi, a što u srcu osjećam. A upravo emocija, ona najiskrenija, ogoljena... To je ono što nastojim dati svojoj publici kroz svaki koncert. Moj klavir nije sredstvo kojim dočaravam virtuoznost ili vještinu. Baš suprotno. Ne sviram da bi me drugi slušali, već da bismo zajedno uplovili u moj paralelni svijet, u neko drugo stanje, u drugi prostor gdje nestaju sva pravila i ograničenja, gdje se gasi racio, glava, a otvara se srce.
Koliko u vašoj glazbi postoji plan, a koliko trenutka? Drugim riječima, koliko Zvjezdan koji izlazi na pozornicu zna što će se dogoditi, a koliko toga nastaje tek pred publikom?
- Naravno da se uvijek pripremam za koncert jer mi je stalo da u svakom susretu s publikom dam čitavog sebe. Ali, iskreno, vrlo rijetko moj koncert izgleda kao priprema ili generalna proba. Svaka večer, svaka dvorana, novi je dan. Drugačija je atmosfera u prostoru. Ja nisam isti. Kao što sam već rekao, važno mi je biti svoj. Zato mi nema smisla u danu kada sam možda nježniji, sjetniji ili ranjiviji forsirati neku drugu energiju. Uvijek se prepuštam trenutku i glazbi, da ona mene vodi, a ne ja nju. Jer moj me razum može odvesti svuda, ali srce, odnosno glazba, uvijek će me odvesti u onu najčišću istinu. Srcu više vjerujem nego svojoj glavi.
Zato je svaki moj koncert drugačiji, iako, naravno, postoje skladbe koje imaju svoju temu i aranžman. Dah je drugačiji, pauza između tonova je drugačija, način na koji pritisnem tipku klavira je drugačiji. Snaga kojom ispričam neku skladbu, energija koja u tom trenutku pršti... To je nešto što nadilazi mene samoga. To ne vodim ja.
Vaša karijera ima vrlo različita poglavlja, od ranih nastupa i rada s različitim glazbenicima do autorskih projekata koji su danas vrlo produkcijski zahtjevni. Što se u tom putu najviše promijenilo, vaša glazba ili vi?
- Kako se ja mijenjam iznutra, tako se mijenja i moja glazba. Bilo je tu puno poglavlja jer je moj put doista krenuo od nule, iz malog mjesta, skromne obitelji, financijskih neprilika i drugih okolnosti. Ali u svakom tom poglavlju, bilo da je to bilo sviranje harmonike na brodu za turiste sa samo deset godina, sviranje prvog vjenčanja s trinaest godina, sviranje u najvećim orkestrima sa samo osamnaest ili velike turneje u Kini, gdje je u dvoranama bilo po nekoliko tisuća ljudi koji su došli čuti moju glazbu, bio sam potpuno svoj. Uvijek sam slijedio trag glazbe. I mislim da je upravo to ono što se nije promijenilo.
Postoji li album ili projekt nakon kojeg ste shvatili: 'E, sad sam napokon napravio nešto što je potpuno moje'?
- Moram priznati da sam od svog albuma prvijenca The Knightingale Cabaret, koji sam izdao 2015. godine, pa sve do danas uvijek imao taj osjećaj. Uvijek sam stvarao zvuk koji sam čuo u glavi, vođen tim osjećajem. Zanemarivao sam pravila, kršio ih i zaobilazio samo kako bih došao do te slike koja je postojala u mojoj glavi. Nikad se nisam bojao biti drugačiji.
Istina, tada mi je podosta značilo mišljenje struke, to neću lagati. Putem se to mijenjalo jer su i ljudi iz struke samo ljudi, pa lako postanu subjektivni. Nekome zasmeta jer si ostvario neki uspjeh ili održao veliki koncert, nekome jer ga nisi pozvao na suradnju... Ljudi smo. Ali ono što ostaje jesu djela. A ja mogu mirno leći znajući da sam dao sve što sam mogao u svaki od svojih autorskih albuma. Svaki volim, svaki mi je drag i svaki od njih predstavlja jednu važnu epizodu mog životnog putovanja i svega što sam u tom trenutku prolazio.
Imate iza sebe nagrade i priznanja, ali čini se da vas one nisu zaustavile u traženju novih formi. Je li vam priznanje publike danas važnije od stručnog priznanja?
- Naravno da je lijepo dobiti nagradu i priznanje za svoj rad. Svaka od tih nagrada itekako mi znači i zahvalan sam za svaku od njih. Ali danas, iskreno da vam kažem, najveća mi je nagrada kada vidim toliko nepoznatih lica u publici, ljude koji su me prepoznali, prepoznali moju dušu. Ljude kojima moja glazba nešto znači, koji uz nju osjećaju nešto više, dovoljno vrijedno da dođu na koncert i iskuse ga uživo sa mnom. Naravno da su i struka i publika subjektivni, ali u tom slučaju radije biram onu subjektivnost koja dolazi iz srca, koja srcem promatra i osluškuje. A to je publika.
Kakav odnos želite imati s publikom? Želite li da vas ljudi promatraju kao izvođača ili želite da na koncertu na neki način postanu dio priče koju stvarate?
- Odavno ne sviram kako bih nekoga fascinirao. Niti dolazim na pozornicu kao netko kome se treba diviti. Nije to moj svijet. Za klavir uvijek sjedam kao dječak, jednako radoznao baš kao i nekada davno, možda čak i još radoznaliji sada. Neovisno o tome je li u dvorani 500 ili nekoliko tisuća ljudi, za mene je isto. Mora biti iskreno, mora biti sto posto čisto. Publici dajem sebe u tom trenutku, kao njihov prijatelj. Jer oni su prijatelji moje glazbe, a time i moji prijatelji.
Ta povezanost u dvorani, u toj tišini u kojoj nas glazba sve vodi, a mi joj se zajedno radujemo... To je ono što mi je važno. Ja im, kroz svoj klavir, dajem dar da im prenesem te slike, a oni u tim bojama i emocijama pronalaze nešto za sebe i svoj život.
Veliku hrvatsku turneju otvarate u Splitu. Što za vas znači krenuti na put upravo iz grada u kojem velik dio publike još nije imao priliku upoznati vaš rad?
- U Splitu sam imao jedan predivan koncert taman pred onaj ružni lockdown 2020. godine. Splitska publika toliko me je toplo i otvorena srca tada dočekala, u prepunoj dvorani. Inače, a ovo ne pišem iz nekog dodvoravanja, baš taj koncert imao je posebnu vibru. Možda je bilo i do mene jer sam bio toliko dobro raspoložen, za sviranje i za priču između skladbi. Ali te smo se večeri Splićani i ja smijali od srca. Zato sam odabrao upravo Split za početak ove velike turneje. Uz vjeru, a baš snažno to osjećam, da će taj koncert biti posebna vibracija i energija s kojom ću poletjeti dalje, u druge gradove turneje.
Ako netko iz Splita nikada nije čuo niti jednu vašu skladbu, koju biste mu jednu stvar rekli prije nego što odluči doći na koncert?
- Mislim da sam sve ono važno već ispričao. Oni koji u srcu osjete da te večeri trebaju biti sa mnom, vjerujem da će i bez mog nagovaranja doći. A ja im se svima jako veselim!
I možda najvažnije: što biste voljeli da se dogodi u glavi i osjećaju čovjeka koji 26. rujna izađe iz Malog amfiteatra nakon vašeg koncerta?
- A Storm in a Teacup film je mog života. Ali ono što želim, čemu se uvijek nadam, jest da publika kroz moju glazbu doživi film svoga, a ne moga života. Volio bih da s mog koncerta odu bogatiji za neke emocije koje još nisu otkrili ili za one boje svoga srca koje su putem kroz život potisnuli. To se već događalo nakon premijere u Velikoj dvorani Lisinski u Zagrebu i na Velikoj ljetnoj pozornici u Opatiji. Publika je bila u transu, u nekoj vrsti šoka... Nestvarne su to scene koje ja niti mogu niti znam opisati. Ali nije cilj mog koncerta aplauz za mene. Cilj je ona tišina u kojoj će mi netko iz publike nakon koncerta samo pogledom, bez riječi, možda zagrljajem, sve reći.
Opet ponavljam, barem u mom svijetu, najljepše je ono između redaka, neizrečeno. Ono što se ne može staviti u riječi, ali zauvijek nosiš kroz život, nešto što ti je dalo nadu, vjeru, snagu za dalje, inspiraciju ili ti otvorilo neke nove horizonte. To je ono što želim pružiti svojoj publici 26. rujna u Splitu. Za time žudim, za to se molim.
