Ivica Šurjak, legendarni kapetan zlatne Hajdukove generacije, nakon koje je u momčad stigao i Ivan Gudelj na današnjoj komemoraciji je rekao:
- Ovo je jedan baš veliki udarac. Nismo očekivali nešto ovako, pogotovo zato što smo prije neka dva-tri mjeseca čuli od njega da je bolest izliječena. Čuo sam ga u četvrtak, a u petak smo se trebali naći na Vidilici. Nazvao me, imao je dosta veseo glas i rekao mi: 'Neću doći, imam nekih privatnih poslova za obaviti'. Nakon toga me nazvao Edo Pezzi i rekao mi: 'Gudelj nije dobro'. Ja sam mu odgovorio: 'Kako nije dobro? Pa razgovarao sam jučer s njim'. Nije bilo ničega što bi moglo nagovijestiti da će se dogoditi ovakva tragedija.
Vi ste nešto stariji, Gudelj je tada tek ulazio u seniorsku momčad, kako ste ga prihvatili?
- Odmah se vidjelo da ima savršene nogometne kvalitete. Trebao je otići u Real Madrid, Miljanić ga je obožavao. Real Madrid tada nije dovodio igrače koji su samo trčali, nego one koji znaju igrati nogomet, a Gudelj je bio savršen vezni igrač. Stvarao je višak na terenu, znao je igrati prema naprijed i često je dolazio u priliku postići pogodak. Imam jedan detalj sa Svjetskog prvenstva 1982. godine. Igramo protiv Irske, a bilo je možda 43 stupnja. Nakon desetak, petnaest minuta Sušić mi dođe i kaže: 'Šuro, ja ne mogu, prevruće je'. Ja mu kažem: 'Ne mogu ni ja, ali pogledaj onoga Gudelja. On trči, sprinta gore-dolje kao da je najnormalniji dan.' Onda se vraćamo u Beograd. Ispali smo u prvom krugu, navijači su nas s punim pravom izvrijeđali jer smo igrali jako loše. I onda odjednom čujem iza sebe aplauz. Okrenem se i vidim – prolazi Gudelj. To je Ivan. Takav je bio. Poseban igrač, veliki čovjek i netko koga nije bilo moguće ne primijetiti. Njegova smrt me jako pogodila. Ovo je veliki gubitak, ne samo za Hajduk i hrvatski nogomet, nego za sve nas koji smo ga poznavali i voljeli. Otišao je jedan veliki nogometaš, ali prije svega jedan veliki čovjek.
