Gostujući u emisiji Americana na HRT-u, Bruno Marić je, analizirajući poraz Hrvatske od Portugala (1:2) u šesnaestini finala Svjetskog prvenstva, komentirao i ključni trenutak susreta, poništeni pogodak Joška Gvardiola za 2:2. Zgoditak braniča u 13. minuti nadoknade poništen je jer je čip u lopti registrirao dodir Igora Matanovića, dodir koji, kako je Marić naveo, nijedna od 48 kamera nije jasno pokazala. Marić je u emisiji također poručio da je odluka promijenjena na temelju signala koji je 'možda bio pokvaren' te da za tako fundamentalne odluke treba postojati jasan dokaz. Kad nema 'jasne snimke i dokaza', rekao je, to se ne smije dosuditi, pa bi stoga trebala ostati odluka suca s terena, a to bi značilo izjednačenje za Hrvatsku.
Teza koju Marić brani je čista i teško je ne složiti se s njom: ljudska odluka na terenu ima težinu, a tehnologija je smije srušiti samo uz nedvojben, vidljiv dokaz. Međutim, tu dolazimo do jednog problema, a to je da je isti taj Bruno Marić prije dvije godine, s pozicije predsjednika Sudačke komisije HNS-a, javno branio točno suprotno.
Vratimo se u veljaču 2024. i utakmicu Varaždin - Hajduk (1:1). Nakon što su u javnost procurile snimke komunikacije iz VAR sobe, Hajduk je poslao HNS-u zahtjev za očitovanjem u kojem je navedeno da VAR soba u 78. minuti nije mogla utvrditi da se Filip Uremović nalazi u zaleđu, a da je zbog toga poništen već priznati pogodak Marka Livaje za vodstvo. Prema snimci objavljenoj na Dalmatinskom portalu, može se čuti upravo to, kako suci u VAR sobi priznaju da s dostupnim kamerama ne mogu vidjeti poziciju drugog braniča bližeg golu. Drugim riječima, odluka glavnog suca s terena, a to je da je pogodak regularan, promijenjena je bez onog jasnog, vidljivog i nedvojbenog dokaza kojeg Marić danas tako gorljivo zahtijeva.
I tu je cijela priča o dva mjerila. U Varaždinu su suci srušili odluku s terena bez da su u tom trenutku imali vidljivi dokaz, a on je tu odluku žestoko javno branio govoreći da im ‘nemamo razloga ne vjerovati’. U Torontu tehnologija ruši odluku s terena na štetu reprezentacije bez jasnog vizualnog pokazatelja, a Marić odjednom otkriva svetost dokaza kao vrhovnog mjerila i jamca protiv ‘teorija zavjera’. Je li legitimno da sada iz FIFA-e poruče da im ‘nemamo razloga ne vjerovati’? Pa mislim da nije.
Marić danas nije u krivu kad kaže da fundamentalne odluke traže fundamentalne dokaze. To je zdravorazumsko načelo. Pitanje koje ostaje jest zašto to isto načelo nije vrijedilo 2024., kad je bilo na štetu Hajduka, i zašto je tada, umjesto prikazivanja dokaza, tražio da im se bezuvjetno vjeruje. Zašto on nije sada bezuvjetno vjerovao FIFA-i? Načelo da tehnologija može promijeniti odluku glavnog suca samo kada ima nepobitan dokaz je dobro. Šteta što se pojavilo tek kad je oštećeni dres bio reprezentativni.
