Predsjednik Zoran Milanović bio je gost na svečanoj sjednici Gradskog vijeća Trogira, gdje je održao govor uoči dodjele nagrada laureatima. Poslao je poruku o tome kakva Europa treba biti, a dotaknuo se i čovjeka iz Bosne i Hercegovine, srpske nacionalnosti, kojemu je Trogir bio dom. Evo što je sve poručio Milanović, dočekan i ispraćen pljeskom:
'Ponovno sam u vašem gradu i to mi je veliko zadovoljstvo. Prošle godine nisam bio u ovoj dvorani. Pamtim je iz jednog razdoblja kada je bila zaštićena, ali nekorištena. Sada je uređena i dobro izgleda. Otprilike je 20 godina otkako sam je prvi put vidio. A gotovo je 30 godina otkako sam, nakon djetinjstva, prvi put ponovno došao u Trogir, negdje 1996. godine, upravo u danima kada se vodila rasprava o tome hoće li Trogir biti pod zaštitom UNESCO-a ili će biti prepušten sam sebi. Nije prepušten sam sebi. Zaštita UNESCO-a poklon je koji je dobio.
I život se nastavlja. Ljudi se dijele. Gradonačelnik je rekao da se ljudi previše dijele oko nekih stvari. To sam dobro zapamtio, pozorno sam slušao. Ljudi su se uvijek dijelili. To je ljudska narav, koja je takva kakva jest. I koncept nacije, a mi smo hrvatska nacija, koncept je podjela, odnosno različitosti. Mi nismo oni drugi. Uostalom, taj je koncept relativno nov.
Nekada je to bila zajednica malih gradova, malih komuna, vrleti po Zagori, odakle su i moji preci podrijetlom, ali isto tako i zatvorenih komunikacija, u kojima se od mjesta do mjesta išlo čamcem ili brodom. Moja majka, ili kako se ovdje kaže, mater, iz jednog je malog primorskog mjesta sjevernije u Hrvatskoj, iz Crikvenice. U Novi Vinodolski uvijek se išlo brodom, još donedavno.
Drago mi je da nije sve rečeno o tome koliko tko daje novca, koliko tko uzima i kakvi su projekti, jer to je sve suha tematika koja funkcionira, da tako kažem, sama po sebi.
Ali ove neke stvari koje se tiču nadgradnje, razmišljanja koja nas proganjaju kao ljude, koja nas stavljaju pred neke dileme, zapravo su uvijek iste. Život se odvija lokalno.
Tako je i u Europskoj uniji, velikoj političkoj zajednici. Evo, danas je opet bio sastanak nekakve Europske političke zajednice. Da još malo uključim i rečenicu o tim konceptima, jer se tiču našeg života, naše sadašnjosti i naše budućnosti. Možda neće presudno utjecati, možda neće utjecati uopće, ali govore o namjerama. A namjere, nakon misli i izgovorenih riječi, na kraju postaju i djela.
Imam problem s tim konceptom jer se život odvija lokalno, u granicama naše nacije, danas naše države. I sve ono što se ovdje događa teško da će odjeknuti u Krškom ili Novom Mestu. Naša susjedna država, narod i politička zajednica prema kojoj se, bez ikakve dvojbe, gaje simpatije i respekt – Slovenci. Dakle, mi imamo granicu koja ni ulaskom u Europsku uniju nije prestala postojati. Pa što? Dosta smo se čerupali oko te granice. Sada je mirno.
Koncept nacije je sljedeći: želja da se s nekim živi, dijeli sudbina i ide u budućnost. Ona je uvjetovana, naučena i odgojena. Ja ne znam ni za jedno selo u Sloveniji, ni za jedan kantun koji bi htio živjeti u Hrvatskoj. A bogami, ni obrnuto. Je li to loše? Ne, nije loše. To je tako i dobro je toga biti svjestan. Naravno, pogađate, isto vrijedi i za Portugal i Finsku, posebno, ali i za Portugal i Španjolsku. Iznimke od ovog pravila jako su rijetke. Malo ih je. Mislim da se trebamo čuvati blentavih i velikih ideja o nekakvom velikom europskom carstvu jer to nam ne prolazi.
Ovo je svijet koji je nemiran, ja bih rekao, prije svega jako bučan. Ovo su bučna vremena. Vremena podjela, vremena kopnjenja jednog sustava koji je nastao na sili, dominaciji, tehnologiji, pa i na magnetizmu i privlačnosti određenih tipova demokracije zapadnih država kojima se svijet pokoravao. To su bivše kolonijalne sile. A ti se običaji teško mijenjaju.
I, naravno, odmah se ograđujem. To ne znači da je prosječan Francuz, Nijemac ili Britanac bolji ili lošiji od prosječnog Hrvata, Dalmatinca ili Zagorca. Ne. Radi se naprosto o naučenim i dugo uvježbavanim modelima ponašanja iz kojih se ne može lako izići.
I zato je Europska unija, kao zajednica kulture, trgovine, sloboda, otvorenog tržišta i kretanja, do određene razine zajednica u koju smo se mi upustili i dali joj se, imajući od toga neke koristi. Ali ne samo koristi, da se ne lažemo.
Ta vrsta otvaranja uvijek ima svoj rizik. Kao u šahu ili nogometu. Otvaraš se prema nečemu što je drukčije i što ima drukčije planove i možda sanja drukčije snove od tebe.
To pomiriti, uskladiti i živjeti u toj raznolikosti mirno i kulturno nije lako. Ali stremiti većim idealima od toga, to je opasno.
I zato sam ja za to, i dok god budem radio ovaj posao, dok god mi ljudi budu davali priliku, to ću govoriti. Dakle, ja sam za Europu nacija. Ne nacionalističku, ne sektarijansku Europu. Ne zatvorenu Europu.
Ali Europu koja ne može imati nikakvu zajedničku obrambenu politiku. Nema intimnije, unutarnjije stvari od nečega kao što je vojska. Konkretno, hrvatski branitelji. Ovdje ih je netko spomenuo i pozdravio. Možda nema nikoga tko je branitelj. Teško da nema.
Ali to iskustvo koje Hrvatska nosi od prije 30 godina ne nosi nijedna druga nacija. Je li nas to oplemenilo? Je li nas nazadovalo? Nebitno. Drukčije je. Ne bolje, ne lošije, drukčije.
I zato europskim pitanjima treba prilaziti zaista ledene glave. Ledene glave. Bez previše emocija, isključivo na temelju interesa i nekakvih dogovorenih pravila ponašanja. Sve drugo je avanturizam. I zato, jer ovaj grad previše živi od otvorenosti i turizma, treba razmišljati o tome postoje li neka druga znanja, neke druge kompetitivne prednosti koje bi ga mogle učiniti jačim, ne znam, od Rovinja ili Trsta, ili Split jačim od Trsta.
Time se zasad ne možemo pretjerano pohvaliti, ali da se stvari pomalo miču, miču se.
I u tome je bitno ne zadržati samo ljušturu, ne ostati zatvoren, ne ostati fokusiran samo na sebe, ali biti svjestan da se život odvija i društvo reproducira kao lokalna zajednica.
I da to seže možda i izvan Trogira, i izvan, sutra, Vinkovaca, Čazme, Čakovca, Pazina, ali ne daleko.
Nacija, naglašavam, ne šovinistička i zatvorena nacija, nego otvorena, moderna nacija slobodnih ljudi, ali ljudi svjesnih svoje tradicije, jest i mora ostati osnovno gradivo i vezivo europske suradnje. Sve drugo naprosto je neozbiljno i riskantno eksperimentiranje.
Oni koji se trebaju dogovoriti međusobno, a ti su malo veći od nas, naprosto su veći.
Ni bolji ni lošiji. Veći, nasilniji, tko zna. Možda bismo i mi, da smo carstvo, bili gori od svih, ali to ne znamo. To nikada nećemo znati i to nećemo gledati. Neka se oni lijepo dogovore, a nas neka ostave na miru. Ali dajmo mi doprinos tom miru sa svoje strane. Da se previše ne guramo tamo gdje nam nije mjesto.
I kao što je Maček, Vladko Maček, hrvatski političar, značajan i respektabilan čovjek iz nekog drugog vremena, znao govoriti – a naš narod pun je krivo plasiranih poslovica – kad se veliki tuku, mali pod stol. To je jedna od tih poslovica koje se u Hrvatskoj cijelo vrijeme ponavljaju. Mali pod stol. Kad se malo odmakneš, zašto pod stol? Pa pod stol idu oni koji su popili previše ili su kukavice. Pijan pada pod stol, ali definitivno, kad si pod stolom, ne vidiš što se događa. Ne pod stol, od stola. Malo se odmaknuti od stola i vidjeti kako će se stvari razvijati.
U protivnom, morat ćemo plaćati tuđe račune, a naplaćali smo se vlastitih zato što se događa jedno prijateljstvo ili drugo. I zato je to ta linija puta u Europi koja mi se čini razumnom. Dalje od nekakvih priča o velikoj novoj paradržavi. To hoće oni koji sanjaju o carstvima. Mi o carstvima ne sanjamo. I za kraj, ako sam dobro slušao, a jesam, rekao je gradonačelnik rečenicu 'Trogir mi je taman'.
Često se sjetim jednog čovjeka. S obzirom na to da nisam odavde, a govorim o vašem gradu, jer ja ovdje prolazim, ne mogu govoriti o vašem radu. Često se sjetim Trogira u kontekstu razgovora s jednom svojom suradnicom iz bliskog razdoblja, koja je iz Splita, ali njezin otac nije iz Splita. Otac joj je druge nacionalnosti i došao je iz zapadne Bosne.
Došao je ovdje kao mlad čovjek, bez obitelji, dakle u kraj potpuno stran, gdje se govorilo drugim dijalektom. To je bilo 1970. godine.
I kako sam ga viđao, nažalost, pokojnog, uvijek je govorio: 'Meni je sve dala Dalmacija. Trogir mi je dao sve. Ovdje sam dobio sve. Nitko me nije zvao, nitko me nije tražio. Ja sam Srbin iz Bosne. Došao sam ovdje, izgradio posao, oženio domaću curu, zasnovao veliku obitelj u Splitu, ali Trogir, to je moja domovina'.
Preselio se iz Trogira, ali taj Trogir bio je spona, vezivo da ostane u Hrvatskoj i da postane, zapravo, jedan od pripadnika naše zajednice. A mi se jako dobro prepoznajemo po nekim drugim parametrima, a ne po tome što ti je napisano na čelu.
Hvala vam. Sretna vam Stivanja, sveti Ivan, zdravlja i veselja, ljudi', poručio je Milanović.
