Nedavno sam gledao utakmicu mlađih kategorija. Dječak, možda devet ili deset godina, primi loptu na sredini terena i pogriješi u dodavanju. Ništa posebno. Pogreška kakvu napravi gotovo svako dijete dok uči.
S tribine dolazi glas: 'Pa kome dodaješ?!'
Dječak nastavi trčati. I dalje je u igri. I dalje sudjeluje. Ali nešto se promijenilo. Prestao je tražiti loptu. Ako dovoljno dugo radiš s djecom, naučiš primijetiti trenutak kada dijete ne odustane od sporta, nego polako odustane od sebe. To je puno opasnije. Jer djeca rijetko dođu kući i kažu: 'Mama, tata, danas sam izgubio sigurnost u sebe'.
Najčešće kažu: 'Ne da mi se više na trening'.
A tada odrasli često zaključe da je problem lijenost ili karakter. Ponekad je problem nešto sasvim drugo. Pritisak. Strah od pogreške. Osjećaj da vrijediš samo kad si dobar.
Imam 34 godine i ne sjećam se većine rezultata svojih utakmica. Ne sjećam se tablica, ni mnogih pobjeda. Ali sjećam se osjećaja. Sjećam se situacija kada nisam htio pogriješiti.
A dijete koje igra da ne pogriješi više ne igra slobodno. Ono preživljava. Roditelji i treneri danas uglavnom žele dobro. Vjerujem u to. Malo tko svjesno želi slomiti dijete. Ali upravo zato ponekad nesvjesno naprave najveću štetu.
Jer iza rečenica poput: 'Moraš više', 'Ne smiješ ovo promašiti', 'Ti si najbolji' vrlo često nije loša namjera. Nekad je to strah. A nekad i potreba odraslih da kroz dijete potvrde vlastitu vrijednost.
To je teška misao, ali mislim da je važna. Neki treneri s vremenom počnu svoju vrijednost vezati uz pobjede. Roditelji uz uspjeh svog djeteta. Rezultat tada prestane biti samo rezultat. Postane dokaz.
Jesam li dovoljno dobar? Jesam li važan? Vrijedim li?
I tada dijete, potpuno nesvjesno, počne učiti isto. Uči da vrijedi više kad pobjeđuje. Da vrijedi manje kad griješi. Problem je što dođe dan kada više nije najbolje. Kada sjedne na klupu. Kada izgubi status. Kada naiđe netko talentiraniji.
Ako je cijeli život učilo da vrijedi zbog rezultata, što ostane kada rezultat nestane? Godinama istraživanja upozoravaju da među glavnim razlozima zbog kojih djeca odustaju od organiziranog sporta nisu samo treninzi ili obveze, nego gubitak radosti, pretjerani pritisak i osjećaj da sport postaje teret.To bi nas trebalo zabrinuti.
Jer dijete koje izgubi ljubav prema igri možda nije izgubilo samo sport.Možda je izgubilo mjesto gdje je trebalo učiti hrabrost, suradnju, nošenje s porazom i vjeru u sebe.
Ali želim ispričati i jednu drugu priču. Prije nekoliko mjeseci razgovaram s trenerom mlađih uzrasta. Njegova ekipa izgubila je uvjerljivo. Nakon utakmice nije pričao o rezultatu.
Nije tražio krivca. Prišao je jednom dječaku i pitao: 'Jesi li danas dao sve od sebe?'
To je bilo sve. Možda taj trener nije osvojio turnir.
Ali postoji velika šansa da je sačuvao nešto puno vrjednije. Postoji velika šansa da je zaštitio dijete.
Ponekad se pitam koliko bi djece drukčije doživljavalo sport kada bi nakon poraza u autu dočekala samo jedna rečenica: 'Drago mi je što sam te gledao'.
Bez analize. Bez procjene. Bez tablice.
Samo osjećaj da su vrijedni i onda kada nisu bili najbolji. Roditelji ne mogu birati svakog trenera kroz kojeg će njihovo dijete proći. Ne mogu ukloniti svaku nepravdu ni kontrolirati svaki sustav. Ali mogu stvoriti dom u kojem dijete ne mora pobijediti da bi vrijedilo.
A dijete koje odrasta uz osjećaj da je dovoljno i kada pogriješi, jednog će dana lakše podnijeti poraz, odbijanje i život.
To je možda važnije od medalje. I važnije od minutaže. I važnije od statusa.Možda je pravi uspjeh odgojiti dijete koje će sa 25 godina i dalje voljeti sport, vjerovati sebi i znati da njegova vrijednost nije nestala onoga dana kada je izgubilo.
Zato vas molim: pustite djecu da budu djeca. Prije nego im odrasli uzmu ono što im nijedna medalja više ne može vratiti.
