Vjerujte mi, nije najbitnije koji sport dijete trenira. Ni blizu. Većina djece krene u nogomet jer je popularan. Klasičan sindrom pripadanja. I to je prirodno. Svi želimo biti dio grupe.
Roditelji tada često razmišljaju u krivom smjeru. Koji sport izabrati? Koji klub? Koji program? Ali pravo pitanje je jedno drugo. S kim moje dijete provodi vrijeme? Jer najvažnija odluka u dječjem sportu nije izbor sporta. Najvažnija odluka je izbor trenera.
Odnos prije svega
Možda ćete pomisliti da je najvažniji tjelesni razvoj. On je izuzetno bitan, ali često pogrešno shvaćen. Kod djece je važnije razviti cijelo tijelo nego rano specijalizirati tehniku jednog sporta. Razvoj tijela prati i razvoj mozga. Možda ćete pomisliti da je najvažnije mentalno zdravlje. I ono je ključno. Ali ni jedno ni drugo nije primarni cilj.
Mentalno i emocionalno zdravlje nisu nešto što se direktno trenira. Oni su nusprodukt. Nusprodukt odnosa.
Odnos između trenera i djeteta je temelj svega. Ako je taj odnos zdrav, dijete će napredovati i kao sportaš i kao osoba. Ako nije, koliko god trening izgledao dobar, dugoročno nema vrijednost. Djeca ne pamte sustave igre. Pamte osjećaj. Pamte jesu li viđena. Jesu li shvaćena. Jesu li bila sigurna pogriješiti.
Iskustvo koje ostaje
Pred kraj moje karijere igrao sam u drugoj ligi. Jednom prilikom vraćamo se trener i ja s treninga i on mi u razgovoru kaže: ‘Damire, ja sam prvenstveno tvoj prijatelj, a zatim trener. Meni je poraz ako te sutra vidim, a ne mogu ti se javiti na ulici’.
Ta rečenica me potpuno razoružala. Odrastao čovjek, a u tom trenutku sretan kao dijete. Jer to je ono što svi želimo. Da nas autoritet vidi kao osobu. Nemojte me krivo shvatiti. Taj trener je imao autoritet. I ja sam ga poštovao. Ali upravo zato što je odnos bio zdrav.
Što djeca stvarno traže
Djeca treneru vrlo brzo daju autoritet. To dolazi gotovo instinktivno. Ali ono za čim stvarno žude je nešto drugo: da ih trener vidi, da ih razumije i da im bude blizak. Drugim riječima, da bude čovjek. Prijatelj uz jasne granice. Autoritet ne dolazi iz distance. Dolazi iz odnosa.
Iz iskustva rada mogu reći da postoje tri temeljne stvari koje čine kvalitetnog trenera.
1. Emocionalna stabilnost
Način na koji trener reagira u stresu pokazuje njegovu pravu kvalitetu. Trener koji viče, vrijeđa ili ponižava djecu ne gradi sportaša. On gradi strah. S druge strane, energija i strast su poželjni. Djeca trebaju poticaj. Razlika je u kontroli. Emocionalno stabilan trener uči djecu kroz primjer: trud je važniji od rezultata, pogreška je dio učenja, razvoj je važniji od pobjede i ekipa je važnija od pojedinca.
Granice postoje i moraju biti jasne. Neprihvatljivo ponašanje treba zaustaviti. Ali način na koji se to radi čini razliku. Samo smirena osoba može postaviti granice bez ponižavanja.
2. Komunikacija
Komunikacija je možda i najvažniji alat modernog trenera.
Djeca i roditelji trebaju jasnoću: pravila, vrijednosti, prioritete i posljedice.
Dobar trener ne izbjegava razgovor. On ga vodi. Posebno je važna komunikacija s roditeljima. Roditelj treba znati gdje se dijete nalazi i u kojem smjeru ide njegov razvoj. Ali i trener mora imati hrabrost biti iskren.
Ne govori apsolutnu istinu. Govori svoju stručnu procjenu. To je temelj povjerenja.
3. Znanje
Rad s djecom traži razumijevanje psihologije, pedagogije i komunikacije. Ali i konkretno sportsko znanje. Djeca su došla trenirati sport i žele napredovati. Trener mora razumjeti razvoj motoričkih sposobnosti i voditi proces sustavno. Ipak, postoji nešto važnije od samog znanja - spremnost na učenje.
Trener koji misli da zna sve, prestao je rasti. Onaj koji stalno uči, raste zajedno sa svojom djecom.
Autoritet kod djece dolazi s ulogom. Ali pravi autoritet gradi se kroz vrijeme. Redoslijed je jednostavan: 1. karakter, 2. komunikacija, 3. znanje. Kada su te tri stvari usklađene, trener ne djeluje iz pozicije moći nego iz osobnosti. I takve trenere djeca pamte cijeli život.
Zato, dragi roditelji, postavite si jedno jednostavno pitanje: Biste li mirno prepustili svoje dijete toj osobi na nekoliko sati svaki dan? Jer na kraju dana, nije najvažnije koji sport dijete trenira.
Najvažnije je s kim odrasta. I kakav trag ta osoba ostavlja kada se ugase svjetla na terenu.