Hajduk je prije 35 godina osvojio jedan od najznačajnijih trofeja u bogatoj povijesti kluba, u Beogradu je svladao Crvenu zvezdu sa 1:0 i tako postao pobjednik posljednjeg Kupa Jugoslavije. Tog 8. svibnja 1991. 'bijeli' su slavili golom Alena Bokšića u 60. minuti, a utakmica je odigrana u ratnim okolnostima, gdje je bilo upitno hoće li se uopće putovati u Beograd. Već se, naime, osjećao miris baruta, početak velikosrpske agresije.
Tenzije je posebno podignulo brutalno ubijanje 12 hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu samo šest dana prije utakmice. 'Bijeli' su na teren stadiona JNA stoga istrčali sa crnim florom oko ruke,
Hajduk je baš na današnji dan, te nedjelje 5. svibnja 1991., trebao igrati prvenstvenu utakmicu u Osijeku, ali je ona odgođena zbog ratnog stanja na poticaj Skupštine općine Osijek, koja je zabranila održavanje bilo kakvih skupova. 'Bijeli' su već bili došli na aerodrom u Resniku, odakle su trebali poletjeti prema Beogradu, pa autobusom prema stadionu Gradski vrt, no taj je put bio preriskantan uslijed puškaranja i ubijanja u istočnoj Slavoniji. Umjesto utakmice, ostali su na Poljudu i napravili trening.
Ova priča najbolje oslikava ozračje. Nakon neodigravanja prvenstvene utakmice potaknuta je priča i o tome da ne treba putovati u Beograd na finale Kupa Jugoslavije. Češki branič Jiri Jeslinek već je i uoči Osijeka odlučio da neće putovati u neizvjesnost ako se utakmica bude igrala, tako da je otpao i za dvoboj protiv Crvene zvezde, a posebno je zanimljiva priča Milija Hadžiabdića, desnog bočnog 'bijelih', koji je pristigao iz Veleža.
Hadžiabdiću je, naime, u prometnoj nesreći smrtno stradala desetomjesečna kćer. Bila je to velika tragedija, u subotu je bio sprovod, a već u srijedu je po rasporedu trebalo biti odigrano finale Kupa. Trener Josip Skoblar je razgovarao s njim, želio je da Mili ipak igra, a desni bočni 'bijelih' je samo dan nakon pogreba sjeo u automobil, te iz Mostara krenuo u Split. Odlučio je igrati, te je tako ostao upisan u Hajdukovu povijest kao osvajač ovog povijesnog trofeja.
Utakmicu je zbog smrti u obitelji preskočio Darko Dražić. Njemu je otac preminuo dva dana prije utakmice, a momčadi je poslao brzojav podrške u kojemu je pisalo ‘uza svu bol i tugu, ja sam s vama!’
Da se putuje u Beograd, odlučilo je vodstvo Hajduka doslovce dan prije finala, prethodno konzultirajući potpredsjednika predsjedništva SFRJ Stipu Mesića. Hajduk nije bio tvrdoglav po pitanju odgode jer je žarko želio novi izlazak u Europu, prvi nakon tužne epizode i suzavca protiv Marseillea 1987. godine. Za to mu je, smatrali su u rukovodstvu, trebalo odigravanje finala. Nedolazak bi značio 3:0 bb za Zvezdu, a moguće i sankciju isključenja iz Europe za sljedeću sezonu, tako su razmišljali. Trener Skoblar je također žarko želio igrati, on je bio najoptimističniji u bijelom taboru, smatrao je da je baš ta jedna utakmica u Beogradu, bez obzira na okolnosti, velika šansa za Hajduk. Uz to je predstavnik Uefe za sigurnost uvjeravao da će 'utakmica biti perfektno organizirana', te je Hajduk otputovao na Svetog Duju, 7. svibnja, iz već uzavrelog Splita, gdje je dan ranije zbog blokade Kijeva oko 40.000 ljudi prosvjedovalo ispred današnje zgrade Banovine, tada centrom komande Vojno-pomorske oblasti, pri čemu je poginuo vojnik Saško Gešovski.
Kako je nogomet bio potpuno u drugom planu, tako je i ozračje na stadionu JNA u tom finalu bilo otužno. Okupilo se tek oko 7.000 gledatelja, od čega tek nekolicina pristaša splitskog kluba koji su tamo otišli na vlastiti rizik i u svom aranžmanu. Hajduk je jako loše stajao u prvenstvu Jugoslavije, u tom je trenutku zauzimao 16. mjesto, te bio samo bod ispred mjesta koje vodi u niži rang, a Crvena zvezda je daleko odmakla na prvom mjestu, te je iščekivala i finale Kupa prvaka u Bariju, koje je bilo zakazano za dvadeset dana.
Zvezda je, dakle, bila veliki favorit, no Hajduk im je odnio trofej ispred nosa. Prvo poluvrijeme je proteklo bez puno šansi, Hajduk je imao nekoliko obećavajućih situacija, ali, što je bilo još važnije, nisu Zvezdi dozvolili niti jednu ozbiljniju priliku. Drugo poluvrijeme je donijelo još hrabriju igru 'bijelih', a kulminacija se dogodila u 65. minuti, kada je Grgica Kovač dodao loptu Alenu Bokšiću, a ovaj majstorski, okružen dvojicom igrača izborio sebi prostor, pa lijevom nogom poslao loptu pod gredu nemoćnog vratara Stevana Stojanovića.
- Sićan se da san primija balun i da mi je pobiga malo. Poslije sam opalio lijevom nogom, balun mi je otiša malo priko noge, zato je i bija gol - ispričao je Alen Bokšić u dokumentarnom filmu 'Hajdukov ratni trofej', kojega su o ovom susretu snimili Alen Orlić i Blaž Duplančić.
Bilo je nakon Hajdukovog vodstva dosta nervoze, koja se posebno ispoljila kada je Siniša Mihajlović krvnički startao na Kovača, nakon čega su dotrčali svi igrači, stvorila se gužva, naguravanje, a sudac Adem Fazlagić je pokazao crvene kartone Mihajloviću s jedne i Igoru Štimcu s druge strane. Do kraja je Zvezda napadala, a Hajduk opasno prijetio iz kontanapada, pri čemu je Joško Jeličić, koji je s klupe ušao u igru umjesto Ante Miše, nakon dodavanja Bokšića promašio nemoguće, potpuno prazna vrata, te tako propustio osigurati 'bijelima' mirnu završnicu. No, Hajduk je sačuvao tih 1:0 do kraja za veliku senzaciju i slavlje koje je potrajalo i po dolasku u Split, gdje im je priređen doček, na stadionu je tom prigodom za navijače otvorena zapadna tribina.
Crvena zvezda je krajem istog mjeseca boljim izvođenjem jedanaesteraca od Marseillea postala prvak Europe, ali ostalo je upamćeno da ih je Hajduk svladao usred Beograda u utakmici koju su mnogi akteri označili najdražom u karijeri.
- Ja sam osvojio dosta značajnih trofeja, među kojima Champions League i Interkontinentalni kup, ali iskreno mi to i nije toliko važno koliko taj trofej s Hajdukom. Ipak sam ja tu počeo, to je moj klub, a ovo je prvi i jedini trofej koji sam osvojio s Hajdukom, tako da on zauzima posebno mjesto u mojim uspomenama - kazao je Bokšić.
Zanimljivu izjavu je dao i Ante Miše:
- Nitko osim nas nije očekivao da ćemo osvojiti trofej pa je to slavlje bilo ispušni ventil za sve. Brat mi je bio na utakmici, čak sam i plakao iza toga, jedan jedini put u životu nakon što sam osvojio neki trofej. Slavlje nije bilo nešto specijalno, ali je bilo usred Beograda! Taj trofej je definitivno broj jedan u mojoj karijeri
Slično je kazao i Slaven Bilić:
- Od ovih par trofeja iz Hrvatske, polufinala Kupa UEFA ili osvajanja bronce s reprezentacijom Hrvatske, ovo mi je draže. Ta pobjeda mi je najdraža u karijeri.
Treneru Josipu Skoblaru je to bio drugi osvojeni Kup s Hajdukom:
- Finale Kupa 1991. mi je bila utakmica života, bez obzira što sam ranije napravio puno i kao igrač. Uvijek potenciram da je to najvažniji susret moje sportske karijere. Razlog je ta atmosfera i sve što se događalo prije i poslije. Igrači Zvezde su taj poraz shvatili kao tragediju.
Bila je to pobjeda hajdučkog srca u zadnjem finalu Kupa Jugoslavije. Pobjednički pehar je otputovao na Poljud, da nikad više od tamo ne ode, te je danas jedan od najatraktivnijih eksponata u Trofejnoj sali.
Crvena zvezda - Hajduk 0:1 (0:0)
Stadion JNA u Beogradu
Gledatelja oko 7.000
Sudac: Adem Fazlagić iz Čapljine
Strijelac: 0:1 Alen Bokšić (65. minuta)
CRVENA ZVEZDA: Stojanović, Radinović (Stošić), Marović, Jugović, Belodedić, Najdovski, Prosinečki, Mihajlović, Pančev, Savičević, Binić. Trener: Ljupko Petrović
HAJDUK: Mihačić, Hadžiabdić, Kovač (Osibov), Štimac, Setinov, Bilić, Kozniku, Miše (Jeličić), Bokšić, Vučević, Jarni. Trener: Joško Skoblar
