Dino Sinovčić, 26-godišnji student treće godine kineziologije, hrvatski reprezentativac u paraplivanju i košarci u kolicima, a odnedavno i europski paraplivački prvak, stalno i iznova dokazuje kako su sve prepreke savladive. Iza njega su tri europska i četiri svjetska prvenstva, paraolimpijske igre gdje je osvojio peto mjesto u Rio de Janeiru na 100 m leđno, a cilj je nastupiti i na onima u Tokiju, što, kako je krenuo, neće ostati samo na snu...
- Znao sam koliko mi rezultat vrijedi i da imam šanse osvojiti medalju na Europskom prvenstvu. Ali očekivanja treba uvijek staviti sa strane i otplivati taj dan utrku. Na kraju sam drugoplasiranog ostavio pet sekundi iza sebe, a poslije utrke mi je trener kazao kako su s tribina vikali da malo usporim ha, ha... Zlato s EP-a ostavio sam iza sebe i nastavio s treninzima....
Što te iduće očekuje?
- Od veljače do kolovoza traje sezona, a vrhunac je Svjetsko prvenstvo u Maleziji gdje ću probati osvojiti medalju. Mislim da već u ovom trenutku imam normu za OI, ali je trebam potvrditi na idućim natjecanjima.
Koja medalja ti je do sada najdraža?
- Najvrjednija je ova s Europskog prvenstva, ali prvu uvijek pamtim. To je bilo 2009. godine kada sam osvojio europsku broncu. Ta medalja je bila vjetar u leđa za sve iduće korake u mojoj karijeri.
Sanjaš li o olimpijskoj medalji?
- Apsolutno, to je san svakog sportaša. To bi bio vrhunac moje karijere i nakon 18 godina plivanja vjerojatno bi se okrenuo nekim novim izazovima.
Gdje se vidiš nakon plivačke karijere?
- Već za godinu dana želim početi raditi kao trener plivanja. Imam još nekoliko ispita za završiti Kineziološki fakultet. Još ne znam hoću li biti trener u PK Mornar ili PK Cipal, ali mi je sasvim svejedno. Volio bih raditi s djecom, uživam u tome jer sam odabrao nešto što istinski volim. Logičan slijed, nakon cijelog života provedenog na bazenu, bio je postati trenerom plivanja.
Sjećaš li se svog prvog dolaska na bazene?
- Da, mama me je dovodila na plivanje, išao sam jednom tjedno plivati radi zdravlja. Na bazenu su me vidjeli treneri iz Mornara i pitali želim li trenirati plivanje. Tako je sve krenulo, prvo tri puta tjedno, a kada je postalo ozbiljno prešlo je u dva treninga dnevno.
Kako izgleda jedan tvoj dan?
- Kada je vrhunac sezone onda je buđenje oko 6 sati, prvi trening je u 7 do 9 sati. Onda marendam, iza toga idem na fizikalnu terapiju dva sata, nakon toga ručak. U 14 sati je teretana, a nakon toga drugi trening u bazenu. Nakon toga slijedi odmor, kada imam vremena druženje i kava s prijateljima. U tom rasporedu nađem vremena i za fakultetske obveze, predavanja su mi vikendom što mi olakšava situaciju.
I stigneš igrati i košarku?
- Stignem i košarku jer je ona navečer u 21 sat. Za sada nas je u KKI Split desetak, voljeli bi da nam se priključe svi zainteresirani. Svojim primjerom pokušavamo dati do znanja svim osobama s invaliditetom da mogu postići sve što požele, samo se trebaju pokrenuti i raditi na sebi. Sve je moguće, ne trebaju se zabiti u svoja četiri zida, a u Splitu, što se sporta tiče, mogu birati kojim će se baviti. Od stolnog tenisa, košarke, plivanja, atletike, za svakog po nešto. Cilj nam je što veći broj ljudi uklopiti u neku sportsku zajednicu osoba s invaliditetom, a samim time i u životnu. Cijeli dan mi je ispunjen, uspio sam posložiti sve u raspored i baš sam zadovoljan. Kroz sport sam postigao puno toga, putovao, socijalizirao se i ne bih to iskustvo mijenjao ni zašto. Bez sporta bio bih drugačija osoba.
Je li Split prilagođen osobama s invaliditetom?
- Iz mog pogleda je neloša situacija. Recimo, bazeni Poljud imaju pristup i ostale uvjete koje su mi potrebne. Ako ću uspoređivati uvjete koje kolege u Zagrebu imaju, kod nas su puno bolji uvjeti iako su oni u većem gradu. U zadnjih godinu dana u Splitu se promijenilo puno toga, popravio se pristup gradu i osobama s invaliditetom je puno lakše. Ide na bolje, popravile su se neke korniže, više je parkirnih mjesta, ali i dalje grad treba raditi na poboljšanju.
A kako je biti vozač s invaliditetom u Splitu?
- To mi je bila velika želja, čim sam postao punoljetan sam položio vozački ispit. Nisam moga opterećivati svoje roditelje da me voze ujutro na trening pa u školu... Voziti mi je sasvim ok, jedini problem su vozači koji stanu na mjesta namijenjena invalidnim osobama, znate ono 'samo pet minuta'. Oni ne shvaćaju koliko ta parkirna mjesta nama olakšavaju i da su s razlogom tu za nas, ali se u zadnje vrijeme situacija poboljšava. Ljudi su svjesniji toga, a tome su doprinijele kampanje koje su se vodile.
Kako voliš provoditi slobodno vrijeme?
- Nemam ga baš puno, ali kada ga uhvatim volim popiti kavu na suncu, otići na vikendicu u Gradac gdje mi je ekipa priredila spektakularni doček nakon što sam osvojio europsko zlato. Volim otići pogledati utakmice Hajduka i KK Splita.
Što te očekuje u narednom periodu od natjecanja?
- Do veljače će biti naporni treninzi, a onda kreću natjecanja. Prvo Dubai, Amerika, Italija, Njemačka, a onda SP u Maleziji.
Često putuješ. Koja ti je destinacija bila omiljena?
- Proputovao sam cijeli svijet, još nisam bio sam u Australiji i Japanu. Najljepše mi je bilo na Islandu, baš 2009. godine kada sam osvojio prvu veliku medalju pa je doživljaj bio potpun. Jako su pristojan i kulturan narod, eto, ako moram, izdvojio bih Island i Reykjavik kao grad.
Invalidnost te do sad nije spriječila ni u jednom naumu...
- Dijagnozu imam od rođenja. Radi se o artrogripozi, prilično rijetkoj bolesti. Prošao sam oko 16 operacija, a posljednja je bila 2003. godine. Stanje je nepromijenjeno. Na bolje ne može ići, a ja se trudim da ne ide ni na gore. Stvarno mi nije bilo teško u životu. Štoviše, sigurno ima ljudi kojima je puno teže. Ni u jednom segmentu života nisam bio zakinut. Što sam zacrtao, to sam i ostvario.
Sutra se diljem svijeta obilježava Međunarodni dan osoba s invaliditetom. Koja bi bila tvoja poruka?
- Vedrog sam duha, ima dana kada bih najrađe stajao kući, ali nekako sam sretan svojim životom. Apsolutno se sve u životu može postići samo treba vjerovati, biti ustrajan i neodustati na prvim preprekama. Uz to sve podrška ljudi oko vas je veoma važna, hvala svima onima koji su godinama uz mene i bez njih ništa ne bi bilo moguće.
