Slaven Bilić ponovno je postao izbornik hrvatske A reprezentacije. Predložio ga je predsjednik HNS-a Marijan Kustić, a Izvršni odbor Saveza ga je jednoglasno izabrao. Tim povodom vrijedi se prisjetiti što je sve ovaj splitski strateg prošao na svom nogometnom putu.
Igračku je karijeru Bilić započeo u Hajduku, za čiju je prvu momčad zaigrao 1988. Kao član splitskoga kluba osvojio je Kup Jugoslavije 1991., prvo prvenstvo samostalne Hrvatske 1992. i Hrvatski kup 1993. godine. Iste godine otišao je u njemački Karlsruhe, gdje se nametnuo u Bundesligi i na europskoj sceni. Uslijedila je engleska Premier liga, isprva u West Ham Unitedu, a zatim u Evertonu. Nakon dvije sezone u Evertonu vratio se u Hajduk, no ozljede su ga ubrzo natjerale da objesi kopačke o klin. Njegov najveći uspjeh u 13 godina igračke karijere zasigurno je bronca sa Svjetskog prvenstva u Francuskoj.
Trenerski je posao preuzeo odmah po završetku igranja. Prvi samostalni angažman dobio je 2001. na klupi Hajduka, a preuzimanje te funkcije nije bilo popraćeno naročito pozitivnim reakcijama. Kritičari su smatrali da jednostavno nije dorastao toj ulozi. Na koncu u Splitu nije ništa osvojio, ali unatoč tome stoji činjenica da je podigao igru Hajduka i uključio ga u borbu za prvaka sa Zagrebom, koji je te sezone trijumfirao. Na posljednjoj utakmici ispraćen je bučnim skandiranjem njegova imena od strane navijača, ali Bilić je već donio odluku da odlazi.
Dvije godine nakon napuštanja Hajduka započeo je svoju izborničku karijeru preuzevši kormilo hrvatske U-21 reprezentacije. Dvije godine, koliko je taj mandat trajao, obilježene su neuspješnim rezultatom (nije se uspio plasirati na Europsko prvenstvo, poražen od Srbije i Crne Gore u doigravanju), ali i kvalitetnim razvojem generacije mladih igrača koja će poslije činiti okosnicu najuspješnije A reprezentacije. Nakon Svjetskog prvenstva 2006. Bilić je, naslijedivši Zlatka Kranjčara, sjeo na klupu seniorske vrste. Debitirao je 16. kolovoza 2006., a u prvom prijateljskom susretu u Livornu Hrvatska je svladala tadašnje svjetske prvake Talijane.
Uspjeh je stigao već u prvim kvalifikacijama: Hrvatska se plasirala na Europsko prvenstvo 2008. kao pobjednica skupine u kojoj su bili i Engleska, Rusija, Izrael, Makedonija, Estonija te Andora. Najveći su odjek imale dvije pobjede nad Engleskom, 2:0 u Zagrebu i 3:2 na Wembleyju, koje su Hrvatsku svrstale među najuspješnije europske reprezentacije toga kvalifikacijskog ciklusa.
Na samom Euru 2008. Hrvatska je ponovno bila prva u skupini, ovoga puta ispred Austrije, Njemačke i Poljske, i to sa sve tri pobjede. Turnir je, unatoč zapaženim igrama, okončala u četvrtfinalu, nakon bolnog poraza od Turske poslije izvođenja jedanaesteraca.
Kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo 2010. nisu, međutim, donijele plasman na završni turnir. Hrvatska je u svojoj skupini ostala iza Engleske i Ukrajine.
Bilić je potom reprezentaciju odveo na Euro 2012., izborivši nastup kroz dodatne kvalifikacije protiv Turske. Na prvenstvu je Hrvatska igrala u vrlo jakoj skupini sa Španjolskom, Italijom i Irskom. Nakon pobjede protiv Irske, remija s Italijom i tijesnog poraza od kasnijeg europskog prvaka Španjolske, natjecanje je završila već u skupini.
Završetkom Eura 2012. Bilić je zaokružio šestogodišnji mandat na klupi Vatrenih. U tom je razdoblju afirmirao brojne mlade reprezentativce, proveo smjenu generacija te ostavio dubok trag modernizacijom igre. Na klupi A reprezentacije skupio je 65 nastupa, uz 42 pobjede, 15 remija i tek osam poraza.
Nakon izborničkoga mandata 2012. preuzeo je moskovski Lokomotiv, u kojem se nije proslavio. Njegova momčad završila je na devetom mjestu, što je tada bio najlošiji plasman tog kluba od 1992. godine i uspostavljanja lige. Godinu poslije preuzeo je klupu turskog Beşiktaşa, s kojim je ostvario prolazak u nokaut-fazu UEFA Europske lige, ali s kojim također nije ništa osvojio.
U ljeto 2015. došao je na klupu West Ham Uniteda te londonski sastav u prvoj sezoni doveo do sedmog mjesta u Premier ligi, što je tada bio jedan od najboljih klupskih učinaka u modernom razdoblju. Uslijedio je rad u saudijskom Al-Ittihadu, a 2019. preuzeo je West Bromwich Albion, s kojim je već u prvoj sezoni izborio ulazak u Premier ligu. Trenersku je karijeru zatim nastavio u kineskom Beijing Guoanu i engleskom Watfordu, a posljednji angažman imao je u saudijskom Al-Fatehu 2024. godine.
