Putovanja motivirana dokolicom, zdravljem i znatiželjom korijene vuku još iz antičkih vremena, oblikujući prve prepoznatljive turističke lokacije u povijesti.
Iako se moderni turizam često veže uz 19. stoljeće, koncept posjećivanja određenih mjesta radi rekreacije i kulture bio je prisutan još u Rimskom Carstvu. Rimska elita razvila je sustav ‘villa urbana’ i lječilišta, čime su mjesta poput Baiae u Napuljskom zaljevu postala prva prava mondena odredišta.
Baiae je bio poznat po termalnim izvorima i luksuznim vilama, a tamo su boravile povijesne ličnosti poput Julija Cezara i Nerona. Osim odmorišnih centara, Rimljani su putovali i u Egipat kako bi vidjeli piramide, što predstavlja jedan od najranijih oblika kulturnog turizma.
Tijekom srednjeg vijeka, turizam se primarno manifestirao kroz hodočašća. Gradovi poput Rima, Jeruzalema i Santiaga de Compostele primali su tisuće putnika, što je dovelo do razvoja prve infrastrukture gostionica i prenoćišta.
Ključan trenutak za modernu definiciju turizma bio je ‘Grand Tour’ koji je postao popularan u 17. i 18. stoljeću. Bilo je to obrazovno putovanje koje su poduzimali mladi europski plemići, uglavnom Britanci, kako bi upoznali umjetnost i kulturu Italije i Francuske.
Glavne postaje Grand Toura bili su Pariz, Firenca, Rim i Venecija. Upravo je ovaj fenomen udario temelje turističkim vodičima i organiziranim rutama koje su kasnije, s pojavom željeznice, postale dostupne širim masama.
Početkom 19. stoljeća, zbog industrijske revolucije i zagađenja gradova, raste popularnost morskih lječilišta i planinskih odredišta. Gradovi poput Brightona u Engleskoj i rani razvoj švicarskih Alpa označili su prijelaz s elitističkog Grand Toura prema masovnijim oblicima turističkog kretanja.
