Heraldička znamenja cijelog niza dalmatinskih gradova uključuju i likovenjihovih nebeskih zaštitnika. Tako je primjerice na grbu Kotora moguće prepoznati prikaz sv. Tripuna, a na zastavi Dubrovnika sv. Vlaha. U taj niz se ubraja i Split. Međutim, iako je sv. Dujam splitski patron još od ranog srednjovjekovlja, zanimljivo je kako njegov lik u municipalnom grbu nalazimo tek od 1991. godine. Tako se u aktualnom gradskom statutu pri opisu heraldičkog znamenja navodi sljedeće: 'U lijevom gornjem kutu je povijesni hrvatski grb u obliku štita, a u desnom gornjem kutu je štit iste veličine i oblika u kojem je smješten lik sv. Dujma, zaštitnika Splita...'.
Lik sv. Dujma koji blagoslivlja na aktualnom grbu grada Splita i svečev lik (glava s mitrom) na aversu splitskog novca kovanog 1327.-1357.
Povijesni izvori svjedoče kako su tijekom prethodnih povijesnih razdoblja, jošod XIV. stoljeća, umjesto hrvatskog grba i lika sv. Duje uz zvonik splitske katedrale, stajali grbovi vladajućih feudalaca, kraljevskih kuća ili određeni ideološki simboli (petokraka u vrijeme socijalizma – od 1969. do 1991., a fascio u doba fašizma 1941.- 1943.). No, već u istom stoljeću iz kojeg potječe i prvo sačuvano gradsko znamenje na komunalnom novcu nalazimo i prikaz splitskog nebeskog zaštitnika. Smatra se kako je taj tip novca nastao između 1327. i 1357. kada Split nije priznavao vlast ugarsko-hrvatskih kraljeva, nego je bio pod okriljem Mletačke Republike.
Splitsko gradsko znamenja na grbovima iz prve odnosno druge polovice XIV. stoljeća; Splitski grb nastao 1441.-144З. uključivao je i štitiće s grbovima mletačkih obitelji Foscari i Querini lijevo i desno od zvonika (ilustracija desno)
Za razliku od lika sv. Dujma, koji je na splitskom novcu prikazivan gotovonepromijenjeno kroz iduća stoljeća, na oblikovanje samog splitskog grba povijesne mijene su mnogo značajnije utjecale. Tako je osnovu heraldičkog znamenja grada Splita oduvijek činio prikaz utvrđenog grada, odnosno gradskih zidina s kulama iznad kojih se uzdiže zvonik. Međutim, već na najstarijem takvom prikazu lijevo i desno od zvonika uočava se trag manjih štitića na kojima su bili prikazani grbovi aktualnog vladara ili gradskog kneza. O kojim se točno grbovima radilo danas nije poznato jer su bili otučeni.
Narodnjačka crveno-bijelo-plava zastava splitske općine s uklopljenim gradskim grbom usvojena nakon pobjede nad autonomašima na općinskim izborima 1882. godine; 'Socijalistički' splitski grb od 1969. do 1991. godine s hrvatskim grbom (heraldički lijevo) i crvenom zvijezdom petokrakom (heraldički desno) – izvor: FAME
Kako je motiv s novca splitskog hercega 'prešao' na grb Hrvatske, Dalmacije i Bosne!?
Naime, osobiti vladavinski simboli u splitskom grbu su se izmjenjivali sukladno tome tko je u svojim rukama držao vlast nad gradom. Od (vjerojatno) prvih simbola grbova Šubića, preko znamenja Anžuvinaca kao hrvatsko-ugarskih kraljeva (grede s ljiljanima) i mletačkih gradskih knezova do XX. stoljeća i totalitarnih poredaka, primjerice simbola crvene zvijezde petokrake. Teksu u suvremeno doba dva istaknuta gradska simbola prisutna kroz gotovo cijelu prošlost Splita – heraldičko znamenje (prikaz gradskih zidina iznad kojih se uzdiže zvonik) i sv. Duje (prikazi na novcu) – uklopljena u jedinstvenu cjelinu!
Heraldičke ilustracije iz Hrvojeva misala (vojvoda Hrvoje i njegov osobni grb) – najbogatijeg i najljepše urešenog hrvatskoglagoljskog rukopisa (96 minijatura i 380 inicijala), kojega je pisar Butko 1403.-1404. ispisao za splitskog hercega i bosanskog vojvodu Hrvoja Vukčića Hrvatinića (lijevo), odnosno crkvu Sv. Mihovila u Splitu
No, na splitskom srednjovjekovnom komunalnom novcu nisu bili zabilježeni samo simboli iz budućeg grba grada, nego također i određenih heraldičkih znamenja Hrvatske, Dalmacije i naposljetku Bosne koji se pojavljuju u europskim grbovnicima tijekom završnog perioda srednjega vijeka te u pretenzijskoj heraldici Habsburgovaca od početka novoga vijeka. Tako se početkom XV. stoljeća Dujmov lik umjesto na aversu našao na reversu (stražnjoj strani) monete koju je u Splitu kovao splitski herceg i bosanski velikaš Hrvoje Vukčić Hrvatinić. Razlog tog 'pozadinskog izmještaja' gradskog patrona leži u međuvremenskoj izmjeni vrhovne vlasti nad Splitom.
Novac splitskog hercega Hrvoja Vukčića Hrvatinića s početka XV. stoljeća: na prednoj strani (aversu) štit na kojoj se uočava oklopljena ruka koja zamahuje mačem, dok je na reversu biskupski lik sv. Dujma – na primjercima splitskog komunalnog novca kovanog u prvoj polovici XIV. stoljeća lik svetog Dujma nalazimo na aversu tj. prednjoj strani
Naime, dok je Split u prvoj polovici XIV. st. uživao znatne komunalne slobodepriznajući vlast Mlečana (a ne ugarsko-hrvatskih kraljeva!), iduće stoljeće donijelo je nove odnose. Tako je od 1402. godine grad pod Marjanom bio pod vlašću Ladislava Napuljskog, koji je moćnog Hrvoja 1403. imenovao splitskim hercegom, čime je Split značajno izgubio na svojoj autonomnosti i postao Hrvojev grad. Stoga, na važnijoj – prednjoj strani splitskog novca od 1403. do 1413. godine ne nalazimo više splitsko, nego osobito Hrvojevo znamenje! Pritom obje inačice tog znamenja na novcu uključuju ruku koja zamahuje mačem, a upravo se taj heraldički motiv, preoblikovan u ruku koja drži mač (sablju), uočava u znamenju koje je, na jednom mjestu kao zemaljski grb Hrvatske, a na drugome kao zemaljski grb Dalmacije, prvi put zabilježeno u jednom njemačkom heraldičkom djelu Kronici Sabora u Konstanci (1420.-1440.).
Motiv ruke koja zamahuje mačem na primjercima splitskog novca vojvode Hrvoja i kao zemaljski grb u nizu heraldičkih djela XV. stojeća: Kronika Sabora u Konstanci; grbovnik Ortenburg; Hodočašće u Jeruzalem; grbovnik Wernigeroder - opisano kao grb Hrvatske ili Dalmacije iako su na službenom grbu Kraljevstva Hrvatske i Dalmacije tada bile tri leopardove glave na plavom ili tri lavlje glave na crvenom polju (luksemburška inačica hrvatsko-dalmatinskog grba)
No, budući da je Kronika nastajala kada je Hrvoje već bio mrtav, taj je simbolna tim grbovima prikazivan obrnuto, sugerirajući smrt nositelja – u obliku ruke koja drži oružje okrenuto prema dolje! Međutim, riječ je o izmišljenim grbovima njemačkih heraldičara koji su Dalmaciji odnosno Hrvatskoj tada bili pripisani u svojstvu neslužbenog znamenja. U idućim desetljećima taj će se motiv navedenim zemljama pripisivati u nizu grbovnika, primjerice kao: grb 'kralja Hrvatske', 1466.-1473. (Grbovnik Ortenburg); grb 'Kraljevine Dalmacije', oko 1487. (Conrad Grünenberg, Hodočašće u Jeruzalem); grb 'Dalmacije' 1491. (Grbovnik Wernigeroder). Pritom se izvorni mač s vremenom 'orijentalizirao' odnosno prikazivan je u zakrivljenom obliku i 'postao' sablja!
Inačice znamenja korištenog kao neslužbeni grb Hrvatske (ili Dalmacije) od prve polovice XV. st., zatim kao habsburški pretenzijski grb Bosne s rukom koja drži sablju uspravno (kraj XV./početak XV. st.). Dekorativni grb 'Dalmatinskog kralja' (karta Češke iz 1518.) i grb Bosne tadašnjih zakonitih ugarsko-hrvatskih vladara Jagelovića (1522. godine u katedrali Sv. Vida u Pragu)
Razlog zašto je upravo osobni simbol vojvode Hrvoja sa splitskog novca'prešao' na te izmišljene grbove Hrvatske odnosno Dalmacije krije se u tome što je Hrvoje Vukčić Hrvatinić bio izuzetno moćan feudalac koji se od 1403. titulirao i kao 'potkralj Dalmacije i Hrvatske' pa nije čudno što su njemački grbovničari upravo iz njegovog osobnog znamenja izveli prve neslužbene grbove Hrvatske odnosno Dalmacije. Nadalje, krajem XV. i početkom XVI. stoljeća to je znamenje doživjelo još jednu prenamjenu i preoblikovanje. Nastupajuća vladarska kuća Habsburgovaca počela ga je koristiti kao svoj pretenzijski grb Bosne, što su naposljetku prihvatili i zakoniti ugarsko-hrvatski vladari Jagelovići (na oratoriju iz 1522. u katedrali Sv. Vida u Pragu). Tako to znamenje kao pretenzijski habsburški zemaljski grb isprva nalazimo na fresci kuće u Innsbrucku iz 1495., a izričito kao grb Bosne na ilustracijama Trijumfalne povorke cara Maksimilijana. No, za razliku od sličnih grbova Hrvatske i Dalmacije, sablja je na novovjekovnom grbu Bosne prikazana uspravno!
Što srednjovjekovna legenda kaže o životu svetog Duje?
Ilustracija lateranskog mozaika s prikazima salonitanskih/solinskih mučenika iz Dioklecijanovog doba uključujući i sv. Duju (Dujma) – Domnio (detalj desno)!
Na današnji dan, kada obilježavamo spomendan na splitskog nebeskogzaštitnika, čiji lik nalazimo na splitskom novcu još od XIV., a u grbu tek od krajaprošloga stoljeća, treba reći kako je pitanje što je zapravo istina, a što legenda o životu svetog Duje ostalo nejasno sve do XX. stoljeća! Naime, arheolog don Frane Bulić (1846. – 1934.) prvi je znanstveno iznio podatke o životu splitskog zaštitnika prema kojima je Dujam živio potkraj III. st., a bio pogubljen 304. godine.
Bulić je zbog svoga stava došao u otvoreni spor s braniteljima srednjovjekovne tradicije splitske crkve o Dujmu kao učeniku apostola Petra, koja je tako zapravo branila svoje prvenstvo na metropolitansku čast. Točnije, u srednjem vijeku za to je bilo ključno apostolsko prvenstvo dotične crkve...
Lateranski mozaik s prikazima salonitanskih/solinskih mučenika iz Dioklecijanovog doba: Paulinijana, Telija, Asterija, Anastazija, Dujma (Domnio), Septimija, Antiohijana i Gajana
Tako je stoljećima prije don Frane Bulića, a u skladu s tradicijama splitskecrkve kroničar Toma Arhiđakon u svojem djelu Historia Salonitana (XIII. st.) ponudio objašnjenje kako su zapravo postojala dva Dujma: Dujam – učenik sv. Petra (biskup i osnivač solinske/splitske crkve) te Dujam – Maksimijanov sobar, koji je bio mučen u vrijeme cara Dioklecijana (284. – 305.). Dakle, prema toj splitskoj srednjovjekovnoj predaji u najstarijim (legendi prilagođenim) izvorima navodi se da je Dujam bio mučen u vrijeme cara Trajana (98. – 117.) početkom II. stoljeća. Prema toj verziji Dujmovog života, budući biskup Salone rodio se u Antiohiji tj. današnjoj Siriji. Njegov otac Teodozije je bio Sirijac, a majka Migdonija Grkinja. Dujmovi poganski roditelji su slušajući propovijed sv. Petra prihvatili kršćanstvo i krstili se zajedno sa svojim sedmogodišnjim sinom.
Ciklus slika iz Dujmova života: 'Sv. Petar šalje sv. Dujma u Dalmaciju' i 'Sv. Dujam propovijeda kršćanstvo na solinskom forumu'; 'Sv. Dujam krsti Solinjane' i 'Sv. Dujam ozdravlja bolesnike pred očima prefekta Maurilija'; 'Mučenje sv. Dujma' i 'Smrt sv. Dujma' – Pietro Ferrari, 1683. – 1685. (dekoracija kora splitske katedrale). Tek je u posljednih stotinjak godina u historiografiji ipak prevladao stav o postojanju samo jednog salonitanskog mučenika sv. Dujma, koji je živio u drugoj polovici III. odnosno početkom IV. stoljeća
Tada je Dujam ostavio Siriju slijedeći sv. Petra na njegovim vjerovjesničkimputovanjima. Iz Rima je stigao u Salonu i uz mnoga čudesa obratio brojne pogane. Tu je raspravljao s filozofom Pirgom i izgradio crkvu posvećenu Bogorodici. No, poganski svećenici optužili su ga pred rimskim prefektom Maurelijanom. Tako je bio osuđen na mučeničku smrt (7. svibnja 107.), a tijelo mu je bilo sahranjeno u salonitanskoj crkvi koju je sam izgradio. Nakon što je prema pripovijesti Tome Arhiđakona Salona bila uništena, prvi legendarni splitski nadbiskup – Ivan Ravenjanin prenio je svečeve relikvije u Split, gdje se štovanje salonitanskog biskupa nastavilo sve do danas! Tisuću godina kasnije, na mjestu na kojem su – prema legendi – otpočinuli Splićani predvođeni Ivanom Ravenjaninom kada su prenosili kosti sv. Dujma iz Solina u Split tadašnji bosansko-đakovački biskup Petar Bakić dao je izgraditi crkvu Sv. Duje koja i danas stoji.
Crkva sv. Duje na splitskom predjelu Dujmovača (Solinska ulica) koja je 1747. izgrađena zahvaljujući Splićaninu Petaru Bakiću (od 1709. srijemski, a od 1716. bosansko-đakovački biskup). Iznad vrata je ploča s natpisom i grb biskupa Bakića (foto: I. Grabić), koji odgovara grbu roda Bakić kako je predstavljen u prvom hrvatskom grbovniku Korjenića-Neorića iz 1595. godine (desno – suvremeni prikaz grba)
Koja je 'tajna veza' Splita i dalmatinca?
Naposljetku, zanimljiva je i simbolika lika na ukrasu grba ovog crkvenogprelata podrijetlom iz Splita, kojemu možemo zahvaliti na crkvi u Dujmovači. Naime, iznad biskupovog štita je prikaz psa, a prvi podrobni opis osobite pasmine psa vezane uz Dalmaciju – točnije, dalmatinskog psa ili dalmatinca u prvoj polovici XVIII. stoljeća ostavio nam je upravo bosansko-đakovački biskup Petar Bakić! Petar se rodio u Splitu 1670., kao sin uglednog splitskog građanina Gabrijela, a vjerojatno je na poziv kardinala Leopolda Kolonića došao 1694. misionariti u Slavoniju i krajeve južne Ugarske tek oslobođene od Turaka. Godine 1716. imenovan je bosansko-đakovačkim biskupom, u kojoj se hrvatska autohtona pasmina psa dalmatinca uzgajala još u XIV. stoljeću. Bakić je u svojim spisima 1719. naziva upravo 'Canis Dalmaticus' tj. dalmatinski pas, što ponavlja i Andreas Keczkemety 1737. godine!
Portret Petra Bakića (1670.-1749.) – rođenog u splitskoj obitelji kojoj je 1699. kralj Leopold I. potvrdio 'staro' plemstvo i posjed Križovljan u Varaždinskoj županiji. Međutim, grb koji im je pritom bio dodijeljen (iz grbovnika Korjenić-Neorića, 1595.) odgovara obitelji Bačić (a ne Bakić!), podrijetlom iz dubrovačkog zaleđa (desno). Zanimljivo je kako je u nakitu tog grba također prikazan pas s ogrlicom; Biskupski grb Petra Bakića na crkvi u splitskoj Dujmovači (sredina)
Isto Bakićevo pripisivanje ovog psa Dalmaciji potom slijede i britanski pisci –Thomas Pennant (1771.) i Thomas Bewick (1790.), a ta se pasmina od tada iuzgajala uglavnom u Engleskoj. Zanimljivo je kako se i neki reljefni prikazi možda upravo ovog psa – koji datiraju još iz antičkog doba – također osobito vežu zasplitsko područje. Naime, na prikazima ilirskog božanstva koje je bilo zaštitnikdomaćih životinja, šuma, pašnjaka i izvora (s ikonografskim obilježja grčkoga Pana, odnosno rimskoga Silvana) često je bio prikazan i pas! Primjerice, pas se uočava na ulomku reljefa s prikazom božice Dijane iz Trišćenice (možda Dragovode?) u splitskome polju, kao i na ulomku reljefa s prikazom Silvana s istog lokaliteta, te na reljefu Silvana uzidanom u kuću Mikelić kod salonitanskog amfiteatra.
Posljednja večera, djelo mletačkog slikara nastalo u XVIII. stoljeću – u pinakoteci franjevačkog samostana u Zaostrogu; Portret Francesca di Cosima II de’ Medici iz prve polovice XVII. stoljeća – prikazi psa dalmatinca na ovim likovnim djelima svjedoče o novovjekovnoj popularnosti te pasmine u hrvatskim i europskim krajevima
Tijekom rimskog doba to se božanstvo (ilirski zvano Vidasus) spominjezajedno sa svojom pratiteljicom božicom Thanom koja bi mogla odgovarati rimskoj Dijani, a koja se također prikazuje s psom (na ulomku reljefa na lokalitetu Tršćenica u splitskome polju, gdje je ujedno pronađen i prikaz Silvana s istim likom). Samo božanstvo Silvan je bilo osobito prikazivano na širem splitskom području: Salona, Libovac, Tomića tor (Kaštela), Tršćenica (Split), Klis i okolica, Trogir, Nugal-Barbarići (Žrnovnica). Osim toga, jedan od prvih likovnih prikaza psa dalmatinca nalazi se ne tako daleko od splitskog kraja – u makarskom Zaostrogu (pinakoteka franjevačkog samostana). Prema tome, kada Dino Dvornik pjeva – 'ništa kontra Splita!', moglo bi se pridodati – ništa kontra Splita i dalmatinca!
Prikaz psa na ulomku reljefa s prikazom božice Dijane iz Trišćenice (Dragovode?) u splitskome polju i ulomak reljefa s prikazom Silvana s istog lokaliteta (A. Rendić-Miočević, Ulomci reljefa s prikazom Silvana i Dijane s lokaliteta Tršćenica u splitskome polju, 2007.); Psi na reljefu Silvana uzidanom u kuću Mikelić kod salonitanskog amfiteatra (L. Miklobušec, 'Silvanova svetišta na području salonitanskog agera', 2017.)
