U prostorijama Muzeja Cetinske krajine u Sinju, u suorganizaciji navedenog muzeja kao domaćina te sinjskog ogranka Matice hrvatske, prošloga utorka održano je izlaganje 'Heraldika gospodara Sinja i Cetinske županije', koje je ujedno bilo i treće predavanje u nizu ovogodišnjeg ciklusa Škole heraldike – Klis.
Naime, ovim se izlaganjem – posvećenom znamenju srednjovjekovnih feudalaca i velikaških rodova koji su svoje sjedište imali upravo u gradu na Cetini – željelo naglasiti kako Sinj i Cetinska krajina nisu samo Alka i Velika Gospa te kako životni i kulturni korijeni ovoga kraja sežu puno dublje u prošlost s temeljima u antici, a osobito periodu Srednjega vijeka – koje je doživjelo svoj zalaz usporedo s uzdizanjem osmanlijske plime nakon pada Bosanskog Kraljevstva.
Naime, u aktualnom grbu Sinja – iznad prepoznatljivog viteškog lika alkara – nalazimo upravo simbol krune preuzet iz drevnog grba cetinske velikaške obitelji Nelipčića, koja je sinjskom utvrdom kao svojim sjedištem gospodarila od XIV. do sredine XV. stoljeća!
Županija Cetina sredinom X. stoljeća (do 1524. godine); Zagora i Cetinska krajina (od kraja XVII. stoljeća) – područja kojima su nekada gospodarili cetinski i zagorski knezovi Nelipčići, danas u okviru šireg područja tzv. Dalmatinske zagore!
No, pođimo redom! Povijesni podatci bilježe kako se sam prostor Cetinske krajine kao zasebna administrativna jedinica tj. Cetinska županija (ili županija Cetina) prvi put spominje polovicom X. st. u djelu bizantskog cara Konstantina VII. Porfirogeneta. Isprva je zauzimala područje srednjeg toka rijeke Cetine (današnje Sinjsko polje), a graničila je s Imotskom, Kninskom, Livanjskom i Primorskom županijom. Sjedište joj je bilo u istoimenom gradu – Cetini, smještenom na mjestu današnjeg Sinja, dok se od polovice XIV. st. sve češće kao ime grada uzima naziv mjesne utvrde Sinj ('Vsinj').
Tijekom osmanlijskih prodora od 1483. do 1524. godine područje Cetinske županije je bilo postupno osvojeno čime je ta srednjovjekovna i novovjekovna administrativna jedinica naposljetku prestala postojati. Nakon oslobođenja od Osmanlija krajem XVII. stoljeća na tom je prostoru ustrojen dio mletačke vojne granice pod nazivom Cetinska krajina. Propašću Mletačke Republike krajem XVIII. stoljeća ukida se i taj naziv koji se ipak nastavlja tradicionalno koristiti sve do danas.
Izgled tvrđave Sinj krajem XVII./početkom XVIII. stoljeća: na tom se mjestu u davnini nalazilo naselje delmatskih (ilirskih) Osinijata, dok se u antičkom periodu za taj lokalitet koristio naziv Osinium, a tijekom ranog srednjeg vijeka tu nalazimo i bizantsku utvrdu Asinio – iz čega je izveden hrvatski naziv Sinj ('Vsinj') zabilježen prvi put u XIV. stoljeću!
Nadalje, poznato je kako je na istaknutom mjestu današnjeg grada Sinja još u bizantsko doba stajala utvrda naziva Asinio (iz rimskog Osinium), a tijekom kasnijih stoljeća sinjska utvrda – kao sjedište gospodara Cetinske županije. Od kraja XIII. stoljeća utvrda je bila u posjedu feudalnog roda Bribirskih, a od sredine XIV. glavno uporište Nelipčića.
Sam toponim Sinj u pisanim je izvorima prvi put jasno zabilježen 1345. godine, u ispravi kojom je kralj Ludovik I. Anžuvinac potvrdio Ivanu Nelipčiću pravo na 'castrum Zyn', dok se nešto ranije, u jednoj povelji iz 1341., navodi kao castrum Fsini ili Frini. Od tada je utvrda Sinj u naselju Cetina bila sjedište Nelipčića, a nakon smrti moćnog Ivaniša Nelipčića – koji je umro bez muških potomaka 1434. godine, Sinjem je gospodarilo više velikaških obitelji poput Frankapana i Talovaca, dok se grofovi Celjski unatoč svojim nastojanjima nisu u njemu uspjeli učvrstiti. Od 1460-ih i propasti Bosanskog Kraljevstva Sinj je sve više izložen napadima Osmanlija, a brane ga banovi Pavao Špirančić i Ivan Thuz, herceg Ivaniš Korvin te poljički knez Žarko Dražojević.
Pogled prema nekadašnjoj sinjskoj utvrdi oko 1934. godine (zidine uklonjene za napoleonskog doba početkom XIX. stoljeća) i današnji ostatci utvrde koja se od 2004. godine započela sanirati.
Međutim, prvi istaknuti velikaš koji je još početkom XIII. stoljeća gospodario Cetinskom županijom te u tadašnjem Sinju imao svoje uporište bio je knez Domald Cetinski. Neki su ga poistovjećivali s omiškim knezom Maldučem Kačićem, dok su drugi izvodili njegovo podrijetlo od plemena Svačića, pa čak i roda posljednjeg vladara samostalnog Kraljevstva Hrvatske i Dalmacije kralja Petra Svačića – prije prevlasti ugarske dinastije Arpadovića!
No, vjerojatnije je kako je Domald bio iz plemena Hlivljana u zaleđu Zadra tj. današnjih Ravnih kotara. Poznato je kako je oko 1200. bio knez u Šibeniku, a nakon 1202. i pustošenja križara pomagao obnovu susjednog Biograda. Godine 1210. kralj Andrija II. nagradio ga je cetinskom županijom – dok je u međuvremenu taj velikaš postao i splitskim knezom. Unatoč tomu Domald ubrzo postaje kraljevim protivnikom, nezadovoljan time što mu Andrija, odlazeći u peti križarski rat, nije povjerio upravu u Hrvatskoj i Dalmaciji.
Crtež pečata kneza Domalda u 'Splitskom grbovniku' Dujma Srećka Karamana (1856.-1927.): '…okrugli pečat modre boje u kojem je crni orao raširenih krila okrenut glavom udesno, a u pandžama ispod sebe drži zmiju, također crnu…'; Suvremena rekonstrukcija tog znamenja u štitu tj. u obliku grba; Rekonstrukcija grba omiškog i neretvanskog plemena Kačića.
U idućim desetljećima cetinski gospodar je uz promjenjivu sreću pokušavao zavladati i Trogirom te Klisom, a posljednji put se spominje 1243. godine, dok su njegovi potomci upravljali Cetinskom županijom i tijekom druge polovice XIII. stoljeća.
Zahvaljujući crtežu iz 'Splitskog grbovnika', rukopisnog djela Dujma Srećka Karamana (1856.-1927.) – koje se danas čuva u Muzeju grada Splita, poznat nam je Domaldov pečat kao kneza Splita i Šibenika s natpisom i prikazom raskriljenog orla koji drži zmiju. Stoga se, sudeći prema tom znamenju, ipak ne bi moglo reći kako je zagonetno podrijetlo moćnog kneza Domalda vezano uz omiški rod Kačića, jer je prepoznatljivi grb tog plemena – s crvenim zmajem na zlatnom polju – posve drugačijeg izgleda!
Pavao I. Šubić Bribirski (1377. – 1380.) prikazan na škrinji sv. Šimuna i njegov pečat kao hrvatsko-dalmatinskog bana oko 1300. s grbom i natpisom: 'Paulus de Breberio banus Croatorum D[omi]n[u]s et Bosnae' tj. 'Pavao Bribirski ban hrvatski i gospodar Bosne'; Minijaturni prikaz Pavlovog sina i nasljednog bana Mladina (Mladena) III. u djelu banovog osobnog liječnika Vilima iz Varignane, koji je prema Mladenovoj uputi i u njegovoj službi 1319. napisao medicinsko djelo 'Secreta sublimia ad varios curandos morbos' (Plemenite tajne liječenja raznih bolesti).
No, zato nam je puno jasnije podrijetlo idućih gospodara Cetinske županije, pa čak i puno šireg prostora – knezova Bribirskih! Jedan član toga roda iz ravnokotarskog plemena Šubića zabilježen je još u XI. stoljeću za vrijeme kralja Zvonimira. Bio je to bribirski župan Strezinja koji je držao nasljednu župansku čast, dok učvršćenje moći Bribiraca neće omesti ni dolazak na prijestolje nove dinastije Arpadovića početkom XII. stoljeća.
U Domaldovo doba knezovi Bribirski se sa spomenutim cetinskim knezom bore za kneštvo Splita, Trogira i Šibenika, dok osobiti uspon u feudalnoj piramidi moći ostvaruju u vrijeme Pavla I. Bribirskog (oko 1245. – 1. svibnja 1312.), koji se – vladajući i područjem Cetinske županije – oko 1299. godine ponosno nazivao 'banom hrvatskim i gospodarem Bosne' ('Paulus de Breberio banus Croatorum D[omi]n[u]s et Bosnae'). Pavlova četiri sina (Mladin, Juraj, Pavao i Grgur) su 1301. godine nosili titule knezova u Tropolju, Hlijevnu i Cetini, što ukazuje na zaključak kako je ban Pavao Šubić još za života prepustio vlast u jednom dijelu srednjovjekovne Hrvatske svojoj djeci – osobito Mladinu (ili Mladenu) II.
Od najstarijeg poznatog grba Šubića (s pečata bana Pavla I.) do varijanti grba obitelji Šubić-Zrinski s prirodnim i stiliziranim prikazom bedema: kralj Ludovik Anžuvinac dao je 1347. maloljetnom Jurju III. Šubiću (sinu kneza Pavla II.) u zamjenu za Ostrovicu utvrdu Zrin u 'Slovinj', dok je kasniji grb Šubića-Zrinskih nastao spajanjem izvornog grba Šubića s grbom izumrlih Ernušta Čakovečkih koji je sadržavao kulu i bedem s kruništem.
Međutim, ban Mladen nije se pokazao dostojnim nasljednikom svoga oca. Nakon gubitka Zadra 1313. i neodlučnog rata sa srpskim kraljem Milutinom Nemanjićem dolazi do određenih napetosti u primorskim dalmatinskim komunama pod njegovom vlašću, točnije u Trogiru i Šibeniku, dok ti sukobi jačaju prema kraju njegove vladavine. Naposljetku, početkom 1322. dolazi do otvorene pobune Šibenika i Trogira te saveza kojeg su protiv Mladena sklopili njemu podložni velikaši, primjerice: vojvoda Nelipac II., Kurjakovići, Mihovilovići i Stjepanići.
Zanimljivo je kako je svima njima na čelo stao Mladenov brat knez Pavao II. Šubić. Komunalne, velikaške i obiteljske razmirice je naposljetku iskoristio ugarsko-hrvatski kralj Karlo I. Robert iz roda Anžuvinaca – kojemu su upravo Šubići Bribirski oko 1300. pomogli da se uspne na prijestolje Hrvatske i Dalmacije. Naposljetku je u bitki kraj Bliske (danas Blizna) u zaleđu Trogira 1322. Mladin II. u srazu s kraljevom vojskom bio poražen, zarobljen te odveden u daleke panonske krajeve Ugarske gdje je i umro između 1341. i 1343. godine.
Poput stiliziranog bedema u grbu Šubića-Zrinskih prikazanog u obliku polja 'šahovnice' danas se pretpostavlja kako je heraldičkim postupkom šahiranja krajem XV. stoljeća nastao i prvi službeni grb isključivo Kraljevine Hrvatske, odnosno današnji hrvatski grb sa šahiranim poljima!
Tako je nesretnom padu knezova Šubića Bribirskih, koji su neko vrijeme držali i čast nasljednih banova Hrvatske i Dalmacije, doprinio i knez Nelipac II. iz roda Nelipčića te ujedno srodnik ličkih velikaša Kurjakovića iz plemena Gusića, iako je primjerice sam ban Mladen, kada je proširio svoju vlast nad Humom te 1318. postao 'gospodarom čitave humske zemlje' za tamošnjeg upravitelja postavio upravo kneza Konstantina iz roda Nelipčića.
Središte moći spomenutog roda – za kojega se drži kako je potekao iz plemena Snačića/Svačića – bilo je smješteno na području između rijeka Krke i Cetine (uključujući utvrde: Knin, Sinj, Ključ, Nečven), dok se kao djedovski posjed Nelipčića spominje utvrda Kamičak ili Kamičac na Krki. Budući su ispod toga zdanja bile oranice u narodu zvane Svačice, za tu je utvrdu fra Petar Bačić 1923. neosnovano tvrdio kako se u njoj rodio i posljednji kralj samostalnog Kraljevstva Hrvatske i Dalmacije – Petar Svačić!
Izlaganje održano 7. travnja u sinjskom Muzeju Cetinske krajine (dvorana zgrade Palacina) u sklopu 70-obljetnice djelovanja muzeja: 'Heraldika gospodara Sinja i Cetinske županije' (Mate Božić) uz uvodno predavanje ravnateljice muzeja Darije Domazet o tradicijama koje povezuju prošlost Sinja s rodom Nelipčića.
Nakon Mladenova pada 1322. knez Nelipac II. samostalno je zavladao Kninom koji se tada smatrao glavnim gradom ondašnje Hrvatske, odbijajući pokušaje kralja Karla I. Roberta za nametanjem kraljevske vlasti. Tako je Nelipac ujedno postao najmoćnijim hrvatskim velikašem.
No, kada je nepobijeđeni Nelipčić 1344. godine umro, nasljednik Karla I. Roberta, novi ugarsko-hrvatski kralj Ludovik I. Anžuvinac je prema odmetnutom Kninu uputio svoju vojsku pod zapovjedništvom bana 'cijele Slavonije' Nikole I. Bánffyja. Suočena s golemom kraljevskom silom Nelipčeva udovica Vladislava iz roda Kurjakovića odlučila se izmiriti s Karlovim nasljednikom Ludovikom. Tako je novom kralju mirno predala Knin, Počitelj, Srb, Ostrog i Unac, dok je Anžuvinac njoj i njenom malodobnom sinu Ivanu zauzvrat potvrdio posjed utvrda Sinj, Brečevo i Kamičac. Tako je Cetinska županija od sredine XV. stoljeća naposljetku postala novi temelj moći roda Nelipčića!
Grb gospodara Sinja i Cetinskog kneštva Ivana II. Nelipčića na pečatu povelje izdane u Sinju 1418. godine; šrafirana i kolorirana rekonstrukcija na pečatu sadržanog Ivaniševa grba; pečat Ivaniša Nelipčića na povelji o darovanju utvrde Klis iz 1422. na kojem se u nakitu grba dobro uočava lik okrunjene rode koja kandžama pridržava prirodni cvijet ljiljana; heraldički lik okrunjene rode.
Nelipčev i Vladislavin sin Ivan Nelipčić bio je sve do smrti (1378./1379. godine) vjeran Ludovikov vazal, pa ga je nakon zaključenja Zadarskoga mira s Mletačkom Republikom (1358.) kralj imenovao knezom Sane i Vrbasa, dok je 1372. od vladara stekao gradove Novi na Neretvi te Imotski s Humskim kneštvom.
No, tek je Ivanov sin i nasljednik Ivaniš (prije 1379.-1434.) značajno uzdigao moć Nelipčića te proširio posjede roda. Između ostaloga više je puta bio biran za kneza Šibenika, Trogira i Splita, a svojoj vlasti podvrgnuo je i tvrde gradove Klis i Omiš. Uz vojvodu Hrvoja doveo je Ladislava Napuljskog 1403. godine na krunidbu u Zadar, dok je bansku službu u Hrvatskoj i Dalmaciji obnašao 1413.-1414. godine.
Nadalje, između 1416. i 1434. samoproglašeno se titulirao 'banom Dalmacije i Hrvatske', a iz tog perioda datira i grb kneza Ivaniša II. Nelipčića, sačuvan na pečatu jedne povelje izdane u Sinju 1418. godine. To sačuvano heraldičko znamenje knezova Nelipčića u literaturi (Bartol Zmajić, 'PEČAT SA GRBOM KNEZA IVANA II. NELIPIĆA', 1977.) opisano je na sljedeći način:
'…štit u kojemu iz kraljevske krune raste stilizirani heraldički ljiljan, kojeg na vrhu sa svake strane prati po jedna kugla. Nad štitom je u desno okrenuta kaciga kablastog oblika, iz koje rasta glava ptice sa dugim vratom, koji se postepeno sužuje i završava kljunom. Najvjerojatnije je to glava noja. Sa kacige visi kratki plašt.'
Tumačenje oblikovanja heraldike knezova Nelipčića u okviru izlaganja 'Heraldika gospodara Sinja i Cetinske županije', trećeg predavanja u nizu ovogodišnjeg V. ciklusa Škole heraldike – Klis, edukativnog programa započetog na tvrđavi Klis početkom listopada 2016. godine.
Također, kako se navodi u jednom novijem heraldičkom radu (Zoran Peran, 'Prilog o grbu kneza Ivana II. Nelipića', 2022.), u Državnom arhivu Mađarske čuvaju se neke zbirke srednjovjekovnih dokumenata iz hrvatske prošlosti uključujući i više isprava sa sačuvanim pečatom Ivana II. Nelipčića.
Kako autor Z. Peran ističe, 'najbolje očuvani pečat se nalazi na dokumentu datiranom 8. kolovoza 1422., kojim Ivan II. daruje Klis svojoj kćeri Katarini i zetu Ivanu Frankopanu'. Zaključujući prema priloženoj fotografiji pečata heraldičko znamenje u štitu istovjetno je pečatu iz 1418., dok se ptica u nakitu grba puno bolje uočava. Po svemu sudeći riječ je okrunjenoj rodi koja kandžama pridržava ljiljan sa stabljikom u prirodnom (nestiliziranom) obliku – dok autor rada Z. Peran smatra kako je vjerojatno riječ o čaplji.
Zanimljivo je kako prirodni ljiljan sa stabljikom na štitu kao grb bana i cetinskog kneza Ivana Nelipčića donosi još Pavao Ritter Vitezović (1652.–1713.) u svojem rukopisnom djelu 'Banologija ili o banskoj vlasti u Hrvatskoj'.
Oblikovanje heraldike knezova Nelipčića od XIV. do prve polovice XV. st. uključivalo bi elemente preuzete iz grbova ugarsko-hrvatskih vladara Anžuvinaca (stilizirani ljiljan), bosanskih vladara Kotromanića (kruna) i kralja Žigmunda Luksemburškog (ptica s dugim vratom u nakitu grba).
Naposljetku, postavlja se pitanje kada i na koji način su se oblikovali ovi heraldički elementi u grbu cetinskih velikaša Nelipčića. Ključ razumijevanja te problematike mogao bi se pronaći u sudbini i heraldici Ivaniševe sestre Jelene Nelipčić, koja se dvaput udavala, a iz niti jednog braka nije imala djece. Naime, Jelena se 1401. udala za bosanskog vojvodu i budućeg splitskog hercega Hrvoja Vukčića Hrvatinića. Nakon njegove smrti 1416. iste godine se udala za tadašnjeg bosanskog kralja Stjepana Ostoju.
Zanimljivo je kako u heraldičkom djelu Kronika Sabora u Konstanci (1420.–1437.), koji se održavao od 1414. do 1418. nalazimo grb 'kralja Bosne' i istovjetni grb 'Ane kraljice Bosne'. Budući je riječ o raščetvorenom štitu u kojem je drugo i treće polje greda na crvenom polju, a prvo i četvrto okrunjeni muškarac s uspravljenim mačem, moglo bi se raditi o kombinaciji znamenja tadašnjeg bosanskog kralja i kraljice.
Grb imaginarnih Tvrtkovića – tj. potomaka bosanskog kralja Tvrtka I., kao ogranka banske i kraljevske kuće Kotromanića (iz prvog hrvatskog grbovnika Korjenić-Neorića nastalog 1595.), poslužio je u proljeće 1992. godine kao uzor nastanku grba na prvoj zastavi Republike Bosne i Hercegovine (korištena do 1998., a danas se često naziva tzv. ratnom zastavom); Isti grb je potom uvršten i u znakovlje Armije BiH, dok su ga Bošnjaci od 1993. prihvatili kao svoj nacionalni grb, pa je prema njemu izveden i današnji grb Bošnjaka u Sandžaku (granično područje Srbije i Crne Gore)
Kako je Bosanskim Kraljevstvom u to vrijeme (1414.–1418.) vladao Stjepan Ostoja Kotromanić – iz banskog i kraljevskog roda za kojeg je poznato kako za svoje znamenje koristio ljevokosu gredu, tadašnja bosanska kraljica bila bi upravo njegova supruga Jelena Nelipčić (od 1416. do 1418. godine), udovica vojvode Hrvoja Vukčića Hrvatinića. Prema tome okrunjeni muškarac koji drži mač (u prvom i trećem polju grba 'Ane kraljice Bosne') bio bi Jelenin vladarski znamen. S obzirom kako je Jelenin pokojni prvi suprug vojvoda Hrvoje koristio upravo grb na kojem se ističe ruka s mačem, riječ bi bila zapravo o prestiliziranom Hrvojevom grbu, dok bi motiv krune na glavi muškarca možda upućivao na Jelenina tadašnjeg supruga Stjepana Ostoju.
Spomenik podignut u novije vrijeme kralju Tvrtku I. Kotromaniću u Sarajevu sa štitom u ruci vladara na kojem je lijevokosa greda iz koje su izvorni križevi (desno) izuzeti preoblikovanjem u srcolike ukrase (sredina). Znakovito je kako današnji Bošnjaci u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori kao nacija u kojoj dominira islamska religija (90 % Bošnjaka su muslimani suniti!) u raznim varijantama svojeg nacionalnog grba oblikovanog krajem XX. stoljeća koriste heraldičko znamenje koje predstavlja katolički simbol presvetog Trojstva – slijedom te kontradikcije dolazi i do konflikata oko primjene i tumačenja tih simbola o čemu govori i ovaj istaknuti primjer povijesnog falsifikata.
Naime, Ostoja je od 1409. kao svoj osobni vladarski grb koristio upravo štit s krunom, što su kasnije prihvatili i njegovi nasljednici. Tako je bosanska vladarska heraldika doživjela određenu izmjenu – od ljevokose grede na polju ukrašenom ljiljanima (primjerice u slučaju kralja Tvrtka I. Kotromanića), do vladarske krune u Ostojinom štitu – što će kasnije postati i prvi zemaljski grb Bosne (primjerice u vrijeme kralja Matijaša Korvina i njegovih nasljednika)! Zanimljivo je kako krunu između dvije kugle, osim u vjerojatnom znamenju Jelene Nelipčić nalazimo i u grbu njezinog brata Ivaniša, što upućuje na određeni postupak preuzimanja tog simbola kao obiteljskog znaka.
Djelo hrvatskog slikara Mate Celestina Medovića: 'Krunidba Ladislava Napuljskog 1403. godine starom hrvatskom krunom' (1905.) na kojem se – uz vladarski Ladislavov grb (ugarske grede, anžuvinski ljiljani, jeruzalemski križ) u pozadini na zastavama uočavaju i zemaljska znamenja Hrvatske (šahirana polja) i Dalmacije (tri leopardove glave) te osobni grb Hrvoja Vukčića Hrvatinića (ruka s mačem) – dok herold drži koplje s ukrasom u obliku stiliziranog ljiljana iz grba Anžuvinaca, ali i niza hrvatskih velikaških obitelji uključujući i Nelipčiće!
Treba istaknuti i značenje ljiljana koji se u grbu Kotromanića, točnije Tvrtka I. Kotromanića pojavljuju tek nakon Tvrtkove krunidbe 1377. godine. Naime, budući su Kotromanići bili rodbinski povezani s ugarsko-hrvatskom vladarskom dinastijom Anžuvinaca – koji su u svojem grbu koristili upravo ljiljane (kao ogranak francuske vladarske kuće Capet), korištenjem tih simbola u svom grbu Tvrtko je želio i simbolički istaknuti svoju krvnu i političku povezanost s Anžuvincima.
Stilizirani prikaz ljiljana u grbu dinastije Capet, koja je isprva vladala Francuskom – a njeni izdanci Napuljskim i Ugarsko-hrvatskim Kraljevstvom – predstavljao je simbol presvetog Trojstva, tj. Oca, Sina i Duha Svetoga i to stoljećima prije Tvrtka. Taj su simbol – kao ideološki znak pristajanja uz vladajuću dinastiju, uz Kotromaniće preuzimali i drugi hrvatski velikaši, pa tako i Hrvatinići te cetinski knezovi Nelipčići… (nastavlja se!)