Kawa Fest i ove će godine u Solinu okupiti glazbenike iz regije i ponuditi publici večer ispunjenu autorskom glazbom, energijom i različitim glazbenim izrazima. Ipak, ovaj festival nije samo mjesto na kojem se predstavljaju poznata imena regionalne scene - jedna od njegovih važnih posebnosti upravo je kontinuirana podrška lokalnim autorskim bendovima iz Splita i okolice.
U vremenu kada je sve manje prostora za svirke, a mladim i manje afirmiranim autorskim bendovima sve je teže doći do kvalitetnog koncertnog prostora, prilika da stanu na veliku festivalsku pozornicu ima posebno značenje. Kawa Fest tu im priliku već godinama pruža.
Za bendove koji stvaraju vlastitu glazbu nastup pred festivalskom publikom nije samo još jedan koncert nego prilika da predstave svoj rad ljudima koji ih možda nikada nisu čuli, da steknu novo iskustvo i naprave korak dalje u svom glazbenom razvoju. Velika pozornica, profesionalni uvjeti i publika koja je na festival došla zbog glazbe stvaraju upravo ono što lokalnoj autorskoj sceni često nedostaje – prostor za vidljivost.
Posebno je važno što se takva praksa nije zadržala na jednoj festivalskoj godini. Kawa Fest kroz godine je gradio koncept u kojem uz etablirane headlinere iz Hrvatske i regije svoje mjesto dobivaju i bendovi sa splitske i okolne scene. Na taj se način povezuju naizgled dva različita svijeta – poznata imena koja privlače publiku i bendovi koji svoj put tek grade.
Upravo ta kombinacija daje festivalu dodatnu vrijednost. Publika dolazi čuti izvođače koje poznaje, ali istovremeno dobiva priliku otkriti nešto novo. Za lokalne bendove Kawa Fest predstavlja rijetku priliku da svoj autorski materijal predstave na pozornici kakvu mnogi od njih inače teško mogu dobiti.
Ovogodišnje izdanje nastavlja tu tradiciju, a među lokalnim izvođačima ponovno su i autorski bendovi koji dolaze iz različitih dijelova splitske scene. Justin's Johnson, Reoplan i Djigibaoo, svaki na svoj način, predstavljaju dio energije i raznolikosti domaće glazbene scene.
U nastavku donosimo njihovu malu glazbenu razmjenu – po dva pitanja koja su jedni drugima postavili Damjan iz Justin's Johnsona, Josip iz Reoplana i Pero iz Djigibaooa. Njihovi odgovori možda najbolje pokazuju koliko različitih pogleda, iskustava i glazbenih priča može stati na jednu festivalsku pozornicu.
Damjan pita Josipa
S obzirom na to da ste mladi /novi bend i da vam je prvi album vanka, kakvi su vam daljnji planovi? Jesu li vam prioritet svirke ili stvaranje novog materijala?
- Trenutno do jeseni imamo svirke s kojima zatvaramo ciklus prvog albuma. Novi album je u završnim fazama pripreme, i odmah nakon svirki se zatvaramo u studio i ovu zimu izbacujemo nove pjesme na svjetlo dana. Prioritete balansiramo, novi materijal već sada sviramo uživo i jedva čekamo sve dignuti na veću razinu.
Koje su vam glavne inspiracije za stvaralaštvo? Vjerujem da se bazirate na klasičnom r'n'r-u, ali možemo li očekivati i nešto drugačije?
- Inspiraciju vučemo iz vijesti, filmova, i lova za onim osjećajem kada smo se zaljubili u velike Marshalle i počeli sanjati o svirkama pred masama koji dijele iste definicije provoda kao mi. Sve troje imamo stalne poslove, tako da balans između svakodnevnog života i eskapizma života na bini je vječna motivacija za ići prema svojim dječačkim snovima. Što se tiče očekivanja za budućnost; koncept nadolazećeg albuma će nam pružiti platformu za razraditi svoj zvuk i identitet na sceni. Sve će biti konkretnije, ljuće i bez dlake na jeziku.
Damjan pita Peru
Za razliku od Reoplana, Djigi je već neko vrijeme na sceni. Jeste li postigli rezultate koje ste htjeli, ostvaruju li se vaši rokerski snovi onako kako ste zamislili?
- Iskreno, Djigi je postigao i više od očekivanog. Osnova cijele priče je bila ostati vječni prijatelji i mladići, imati nekoga kome se možeš povjeriti i nekoga s kime dijeliš tu emociju i energiju na bini. I onda kad svi skupa dobijete nazad tu energiju od ljudi koji vas slušaju ili na koncertu ili preko sluja, to je nešto što ne znam opisati riječima nego samo osmijehom od uha do uha. Pravi ljudi i prijatelji su rock 'n' roll san, a do nekih slava i popularnosti se dolazi s ljudima kao što su Antonio, Mala i Jozo jer to jesu pravi drugovi za život. Rollamo naprid i ne damo se, a što je najvažnije, vjerujemo u svoje snove, vrijeme će doći.
Misliš li da još uvijek ima nade za alternativnu scenu u Splitu i okolici, ili će to preostati na nama ludim entuzijastima da održimo?
- Nade uvik ima, dok god je nas ludih, što ti kažeš. Nemaj straha, sve se vraća, kao i moda tako i muzika pleše po uzorima i onima koji su van ovog svemira, a takvih će uvijek biti. A bit će i to jedno dijete što na koncertu ne može odlijepit oči i uši od 'boga' ispred sebe. Moji idoli su mi pružili znanje i vještinu, a sad je red na nama da možda postanemo idoli nekom mlađem i potaknemo ga na stvaranje.
Pero pita Damjana
Vas je u bendu popriličan broj i zanima me kako se vi svi skupa uspijete okupiti za probe uz sve vaše obaveze i nakon svih ovih godina osjećate li se kao jedna velika familija?
- Kako se uspijemo sastati - nikako! Šalu na stranu, šest ljudi je jako teško za okupiti, pogotovo jer su sada došli na red i mali Justinsi (sveukupno četiri njih, a jedno je još na putu). No, iskombiniramo se nekako barem jednom tjedno. Naravno, malo teže nego prije, ali trudimo se koliko god možemo. Obitelj definitivno jesmo, u bendu su zasad četiri međusobna vjenčana kumstva (Miro - Marin, Cyro - Beka), jedino Frane i ja još moramo vidit što ćemo. Držimo se skupa, skupa slavimo, skupa žalimo i to je nešto što se nikada neće promijeniti.
Ovo vam je prvi put na Kawa Festu i svirate ispred kultnog benda Letu Štuke, što očekujete i spremate li u svom prostoru s novom klimom na zidu, pere li vas uzbuđenje i koliko pivi mislite tu večer popiti?
- Nakon dugo vremena opet ćemo svirati i mislim da nema nitko sretniji od nas. Čast je svirati prije jednog kultnog benda kao što su Letu Štuke i očekujemo da će večer biti fantastična i puna energije. Spremamo se u prostoru i klima radi 100 na sat (Fala, Mala!). Mislim da ćemo popiti taman dobru količinu pivi jer nam je svima cilj da svirka bude na mjestu, a uzbuđenje je uvijek tu kad je nastup u pitanju iako sviramo već duuugi dugi niz godina.
Pero pita Josipa
Osvojili ste Start i po mome mišljenju rasturate gdje god dođete. E sad, koliko vam je teško riješiti svirku na nekom mjestu gdje niste svirali i imaš li neko potencijalno rješenje ili viziju kako olakšati to svim izvođačima koji tek dolaze na scenu, a i ovima šta su na sceni bez menadžera?
- Hvala ti, Pero, na lijepim riječima, isto vrijedi i za Djigibaoo! Što se tiče novih svirki, borba je ista kao uvijek. Lokali koji ustupe svoje prostore bendovima nerijetko imaju probleme s policijom, i s vremenom se stvorilo kolektivno zasićenje od pokušavanja. Smatram da se Grad treba više uključiti u tu problematiku, i bendovima pružiti uvjete da mogu kulturno djelovati u našoj sredini i van nje. Lokalno se to može razraditi s organizatorima, a autorskim bendovima bi plaćanje putnih troškova bio jedan dobar početak - jer to je van Lijepe naše već odavno standard. Mlađim ekipama savjetujem da ne posustaju i imaju pozitivan stav - sve će doći na svoje.
Kako izgleda vaš kreativni proces i jeste li prijatelji van benda?
- Kreativni proces većinom započnem ja sa nekim riffom, onda se svi skupa zabavimo sa tom idejom i svatko na kraju ostavi svoj otisak. Sve zapišemo na ploču, i tako radimo po dvije pjesme na svakoj probi dok sve ne poprimi svoju finalnu formu. Što se tiče prijateljstva, svoje kolege iz benda više gledam kao braću. Družimo se po svirkama, idemo na plažu, izlazimo vani - i mislim da se sve to osjeti na kohezivnosti ljudi kada uzmu instrumente u ruke. Od rasprava do veselja - sve prolazimo sa zajedničkim ciljem, i smatram se iznimno sretnim i počašćenim što mogu dijeliti binu s Hrvojem i Markom.
Josip pita Peru
Internet nam je otvorio vrata raznim utjecajima sa svih krajeva svijeta. Smatrate li da je to samo dobra stvar ili postoje loše strane eksternih utjecaja?
- Što je šira paleta boja, to imamo i više mogućnosti za igru s crtežom, ali isto tako nekad je dovoljna olovka da crtež bude savršen. Za glazbu imam identično mišljenje, da treba biti otvoren za sve, ali opet poprimati utjecaje koji samo tebi govore nekim čudnim jezikom, i kad ga počneš razumijevati, malko ga upotrijebiš i u svome stvaralaštvu. Ne vidim baš loše strane eksternih utjecaja jer na kraju dana sve ovisi o individualcu i njegovim željama.
Što vam teže pada: izvedba tehnički zahtjevnije pjesme ili izvedba pjesme koja razrađuje intimnu tematiku?
- Intimna tematika je daleko zahtjevnija za mene osobno jer me tjera da pokažem svoju neku ranjivu stranu i prepustim se svima da vide tko sam zapravo bio ja u trenutku kad sam pisao song. A tehnički zahtjevnije pjesme se odrade kad sjedneš i zagriješ stolicu, nema tu puno mudrolije. Intima je iz srca, a srce je pokretač svijeta.
Josip pita Damjana
Justinsi su se sastali 2001. godine. Koje su prednosti i izazovi sviranja u bendu koji je aktivan dugi niz godina?
- Najveća prednost benda koji dugo živi je definitivno ljubav prema onome što radimo - glazba. Svi smo tu iz istog razloga i glavni cilj nam je da smo mi zadovoljni s onim što proizvedemo (iako je gotovo nemoguća misija da svi budemo zadovoljni). Za manu bih rekao da je najveća to što život ide dalje. Ljudi odrastaju, prioriteti se mijenjaju i jednostavno, ne našim izborom, bend zna pasti u drugi plan. Ali ne damo se i svirat ćemo još 20 godina (a i više) ako treba!
Nedavno ste izbacili novi album 'Ljubav i napredak'. Veseli li vas više proces stvaranja novih pjesama u studiju ili sviranje pred publikom?
- Draže mi je svirati jer ništa ne može zamijeniti pozornicu i energiju koncerta, ali i kreativni proces ima svoju draž. Kako imamo šest različitih glava u bendu, proces zna otići u raznim smjerovima. Nekad se i oduži (Ljubav i napredak je više od pet godina bio u nastajanju!), ali hrabro idemo dalje i vjerujem da nećemo tako skoro stati sa stvaranjem.
