Tribina koja se u utorak održala u dvorani Dominikanskog samostana u povodu 35. obljetnice pomorske bitke za Split već je na licu mjesta izazvala žustru raspravu, a reakcije su se nastavile i nakon objave našeg izvještaja s događanja pod nazivom ‘Hrvatska vas zove’.
Sudeći po izjavama jedne od organizatorica, Blanke Matković, upravo je pitanje koje je izazvalo najviše polemika bilo jedan od razloga zbog kojih je organizirala takav događaj. A pitanje glasi: Zašto nije potopljen razarač Jugoslavenske ratne mornarice (JRM) koji je nosio ime grada na koji je otvorio topničku paljbu?
O događajima od 15. studenoga 1991. godine i svemu što im je prethodilo govorili su njihovi svjedoci i poznavatelji ratnih zbivanja: Miroslav Lozina, predsjednik Udruge hrvatskih marinaca 'Knez Domagoj', povjesničar mr. sc. Stjepan Lozo i dr. Mihovil Biočić, kirurg i ratni ravnatelj KBC-a Split. Izjave Lozine natjerale su Stjepana Bernadića Kulu na reakciju.
Kula je kapetan bojnog broda u mirovini i nekadašnji ratni zapovjednik Odjela za podvodna djelovanja Hrvatske ratne mornarice. Naveo je kako nije bio nazočan na tribini zbog zdravstvenih poteškoća, ali je bio primoran reagirati nakon što je pročitao naš izvještaj, a posebno se osvrnuo na izjavu Mira Lozine.
'Da ne bi bilo dvojbe, taj gospodin je bio od samog početka HRM-a, ali nije bio uključen u poslove planiranja niti djelovanja temeljnih snaga HRM-a. Osim toga nije bio ni educiran po tim pitanjima, a djelovanja ratne mornarice se odvijaju i u ono vrijeme po određenim pravilima koja su propisana i poznata školovanim ljudima na tom području. Te i takve škole gospodin Lozina nije prošao, a ističe pitanja koja bacaju ružno svjetlo na vodstvo HRM-a, njezinog zapovjednika i njihove vodeće ljude', naglasio je i osvrnuo se na podatak koji je iznio i povjesničar Stjepan Lozo.
'U članku je iznesen podatak o postotku Hrvata u partizanskoj ratnoj mornarici (navedeno je 94 %), u stvarnosti 45. godine je bilo 92 % Hrvata, a druga nacionalnost po sudjelovanju u brojnosti partizanske mornarice 1945.-godine bili su Slovenci (Izvor prof.dr. Kažimir Pribilović, Pomorski obalski sektori partizanske mornarice). Ovo spominjem jedino stoga da se istakne podatak kako je udio Hrvata u Jugoslavenskoj ratnoj mornarici 1991. godine i dalje bio preko 51 %, neborbeni sektor preko 84 %. Tako je, usprkos indoktrinaciji 40. godina i nadalje ostala ona hrvatska prevaga. Kad se i to zbroji vidljiva je zastupljenost nehrvata u zapovjednim (komandnim) dužnostima, a Hrvata u stručnim službama u toj JRM', naveo je Bernardić Kula te kao nekadašnji ratni zapovjednik Odjela za podvodna djelovanja HRM-a ispričao nam je događanja koja su prethodila pomorskoj bitki.
'Po izbijanju neprijateljstava u Hrvatskoj, Predsjednik Republike Hrvatske (RH) dr. Franjo Tuđman je svojom odlukom od 12. rujna 1991. godine imenovao admirala Svetu Leticu kao zapovjednika HRM. Admiral Letica je odmah u početku imao dovoljan broj ljudi za ustroj Zapovjedništva HRM, koji su imali potrebna znanja i iskustva za dužnosti na koja su postavljeni.
Paralelno s utemeljenjem HRM-a bila su provođena i borbena djelovanja pripadnika HRM, koja su registrirana već u akciji 'Zelena tabla – Male bare' (14-16. rujna 1991.) pri čemu je razminirano skladište podvodnih mina u uvali Tatinje (Ploče). Preuzete podvodne mine su poslužile da se sa njima zapriječi ulaz u luku Ploče, ali i položene mine u jednoj atraktivnoj akciji minera HRM, kad su te mine položene ispred same luke Lora (25. rujna 1991.). Ovime je najveće vojno uporište JRM ostalo izolirano svo vrijeme do odlaska vojske u Crnu Goru i iz njega se nije djelovalo po gradu Splitu niti je poslužilo kao logistika brodovima u blokadi. Pored podvodnih mina u Malim Barama preuzete su veće količine posebno PZ topova raznih kalibara, od kojih su utemeljene topničke bitnice koje su branile (i obranile) dalmatinske gradove od avio napada protivnika.
Snage JRM-a su se po Zapovijedi Načelnika OS SFRJ generala Blagoja Adžića rasporedile po Taktičkim grupama ispred većih hrvatskih luka u cilju njihove izolacije. Ispred luke Rijeka bazirala je (Borbena grupa) BG-Kvarner, u Splitskom akvatoriju bila je BG- Kaštela, sastava 1 VPBR (obično VPBR Split), 1-2 RTOP, 2 RČ, 2-3 TČ i PB. Na jugu su bile TG (taktička grupa) Ploče i BG- Dubrovnik. Ove su pomorske snage bile svakodnevno na svojim položajima provodeći ili najavljenu pomorsku blokadu luka, ili pomorski nadzor nad naređenim područjem.
U Zapovjedništvu HRM-a praćeni su svi potezi ovih snaga, a ujedno su se prikupljale snage za mogući odgovor. Ono što je bitno, organizirane su u početku postrojbe koje su imale svoju namjenu (topničke bitnice, minski odred, protuminski odred, odred pomorskih diverzanata, grupa podvodnih diverzanata, odjel za pomorski prijevoz za Dubrovnik, za srednjedalmatinske otoke, služba veze, kao i prateće službe. Sve su te organizacije imale svoje ljude koje su vodile ove ustrojbene cjeline. Gospodina Miroslava Lozine nije bilo niti u jednoj od ovih postrojbi. On se nalazio u ZHRM-u u ulozi valjda sigurnjaka', objasnio je Bernardić Kula.
Naveo je i kako je admiral Letica imao i svoju grupu s kojom se stalno savjetovao. U tu grupu su, kako je nabrojao, spadali načelnik stožera HRM (u početku) kap bb Ante Budimir, kasnije kbb Karlo Grbac, te šef operative Augustin Kontrec, zapovjednik Odjela za podvodna djelovanja kfr S. Bernadić, šef pomorskih snaga F. Perković, logistika brig. Matanović. I tu su se, kaže, donosile krucijalne odluke kako za djelovanja tako i za ustroj HRM.
Nastavio je navoditi što su sve pripadnici HRM-a pokušali učiniti kako bi otjerali veliki patrolni brod. Bivši ratni zapovjednik Odjela za podvodna djelovanja HRM-a je posvjedočio kako je razarač 'Split' admiralu Letici bio trn u oku.
'Međutim, HRM u to vrijeme nije imao snage dovoljno jake da izađe s njim na kraj. Pokušavalo se na više načina. Treba imati na umu i situaciju u okruženju. Admiral je bio na raznim sastancima u gradu s komisijama koje su odlučivale ili prenosile odluke viših instanci iz EU-a o tome kakvo će stanje biti narednih dana u okruženju. Bilo je vidljivo da su u studenom te tenzije bile pojačane. Admiralu se žurilo da napravi makar u Splitskom akvatoriju sigurnu situaciju za pomorski prijevoz na poprečnim pomorskim komunikacijama. Tu mu je razarač Split bio velika smetnja i htio ga je riješiti po svaku cijenu. U remontnom zavodu u Šibeniku upravo je bio dovršen jedan torpedni čamac koji je mogao borbeno djelovati. Odmah su poduzete mjere da se brod opremi i da izvrši torpedni udar na VPBR Split. Ali ne ide u ratu onako kako se očekuje već kako sudbina hoće. Izvršena su dva napada našeg TČ na VPBR Split s po četiri torpeda. Zadnji napad bio je 12. studenog i nije donio rezultata. Sva su torpeda promašila. Kako i zašto? Veliko je pitanje. U Zapovjedništvu je bio i nastavnik iz torpednog oružja, ali izgleda da se njega nije pitalo već neke druge osobe koje su mislili da znaju sve o torpedima i napadu TČ-a. Ukratko, nije se uzela u obzir dubina mora koja je bila mala za akustično navođenje samih torpeda, a i brod meta je bio stacionaran, a torpeda su konstruirana da pogode ciljeve koji se kreću.
Međutim, vrijeme je odmicalo i trebali su se pokazati makar kakvi rezultati. Zapovjednik HRM-a je dobio informaciju kako se vode intenzivni pregovori o trajnom prekidu vatre između hrvatske strane i JNA, pod pokroviteljstvom europskih promatrača, koji su ga željeli nametnuti, i koji je trebao zaživjeti od 16. studenoga u večernjim satima. Iako su svi dotadašnji pregovori brzo padali u vodu, ovaj put je admiral Letica upoznao članove svog užeg stožera i naveo ih da u takvim okolnostima HRM u što kraćem vremenu mora pokazati JRM zube i prekinuti pomorsku blokadu luka, koja čini ogromnu štetu gospodarstvu Republike Hrvatske. Ujedno i ogroman broj izbjeglica još se nalazio po lukama čekajući prijevoz prema sjevernim lukama u okružje sigurnosti. I ono ne manje važno: oružane snage Republike Hrvatske, koje su do sada bile u najvećem dijelu u obrani, trebali su jednu pobjedu, koja bi osnažila moral branitelja.
Diverzanti HRM-a su intenzivirali napore kako bi potopili neki od brodova TG 'Kaštela'. Nije se uspjelo s torpednim napadom na VPBR 'Split'. Umjesto VPBR 'Splita' žrtvom HRM-a je postao PČ-136 'Mukos' kojega su pogodili diverzanti HRM-a navođenim minitorpedom u Splitskim vratima 14. studenog, u popodnevnim satima. Ovo je inače svjetska premijera ovog oružja, Brod je pogođen u pramčani mornarski prostor, uslijedio je obilan prodor vode i preostala posada je odlučila napustiti brod.
Događaji koji su uslijedili nakon pogađanja Mukosa bili su upravo ono što su pripadnici HRM-a i očekivali: žestoka reakcija brodova JRM-a po prosuđenim paljbenim položajima otoka Brača i Šolte.
Nažalost hrvatskih mornara, daljinski upravljani gliser 'Duh Sv. Vlaha' koji je napravilo poduzeće Brodoremont iz Rijeke i koji je ustupljen HRM-u nije izvršio svoju zadaću. Izvanredno osmišljen kao brzi gliser katamaran s 50 kilograma eksploziva na sebi bio je projektiran za napad na veće brodove. Po primitku u HRM 13. studenog ljudi iz baze Odjela za podvodna djelovanja koji su bili meštri za glisere odmah su primijetili da je dno broda dosta mekano i da bi ga trebalo učvrstiti s još kojim premazom glazure kako bi dno bilo čvršće. Admiralu se žurilo i zapovjedio je zapovjedniku Odjela za podvodna djelovanja da odmah upotrebi taj brod u napadu na razarač Split.
Nije bilo druge i ovaj brod je završno opremljen i poslan iz Trogira preko Drvenika za Šoltu odakle bi izveo napad na razarač Split. Pri plovidbi između Drvenika i Šolte u brod je, prema kazivanju pilota koji je bio na gliseru, prodrlo more i gliser je potonuo. Sam pilot, inače član podvodnih diverzanata, uspio se spasiti plivanjem do Drvenika. Gliser je oko jedne ure po ponoći eksplodirao na dnu mora. Jedina korist od njega je bila ta da je TG Kaštela išla sutra obilaznom rutom bojeći se podvodnih mina u Drveničkom kanalu u povlačenju iz splitske akvatorije prema Pelješcu i Korčuli.
Tako je razarač Split s njegovim zapovjednikom kfr Jovin Draganom, čija je obitelj tada mirno živjela u Splitu, otišao izvan domašaja snaga HRM. Kfr Jovin je uskoro napustio zapovijedanje razaračem Split i poslan je na dužnost komandanta riječne ratne mornarice (RRF) u Novi Sad. Očigledno da nije izvršio svoju ulogu u skladu s očekivanjima višeg zapovjedništva', ispričao je Bernardić Kula.
Posvjedočio je i kako je bilo mnogo dojava o tome da je razarač Split u bici ispred Splita pogođen i da iz njega izlazi koji put dim, koji put i da izbacuje vodu. Međutim, navodi kako išta od toga nije bila istina.
'Admiral Letica je oko 11 sati toga dana sazvao uži krug svojih najbližih časnika na konzultacije i analizu boja koji se upravo dogodio ispred grada Splita. Najviše ga je interesiralo stanje razarača Split. Nitko nije mogao s razlogom izreći tvrdnju da je razarač Split pogođen i da mu je smanjena borbena moć. I dalje je plovio brzinom većom od 20 čvorova, nije dimilo iz njega, nije bio nagnut, niti je izbacivao vodu iz unutrašnjosti broda. Ipak bila mu je smanjena borbena moć. Primijećeno je da je manje pucao iz topova od osnovnih mogućnosti koje su ti topovi imali. Tek kasnije u remontnom zavodu u Tivtu (Brodoremontno poduzeće 'Sava Kovačević' Tivat) primijećeno je da su mu na topove stavljene opruge izvlakača čahura koje su bile manje nekoliko milimetara od normalnih, i koje su uzrokovale zastoje u paljbi.
Eto to bi u najkraćem bila priča o razaraču 'Split' (VPBR) i njegovoj sudbini dok je bio na straži u okviru Taktičke grupe 'Kaštela' i čuvao prilaze splitskoj luci i gradu Splitu. Admiral Letica ga je htio potopiti po svaku cijenu. Htio je ušutkati kfr Jovin Dragana koji je prijetio gradu Splitu i kojemu je u to vrijeme obitelj živjela slobodno u Splitu. U to vrijeme tada mlada HRM nije imala sredstava da djelotvorno i rezolutno potopi taj brod. Ono što je učinila jeste da je taj brod protjerala kao i ostale brodove JRM-a. To su učinile snage HRM-a pod zapovijedanjem admirala Letice, to je bila jedna od prvih operacija Hrvatske vojske u Domovinskom ratu', rekao je Kula, jedan od osnivača Hrvatske ratne mornarice.
Ova događanja, dodao je, opisana su u knjizi 'Hrvatska ratna mornarica u Domovinskom ratu 1991. godine', čiji je autor upravo on, a izdavač je Hrvatski memorijalni centar za istraživanje domovinskog rata, dok je glavni recenzent admiral Sveto Letica Barba., i skripti: Odjel za podvodna djelovanja HRM, Zagreb, 1998.
'Valjda gospodin Lozina zna gdje je bio u to vrijeme i u kojoj ulozi. On je najmanje kriv što su se ovi događaji odvijali bez njega onako kako su se odvijali. I bolje bi mu bilo da bolje pripazi na blago koje ima u Imotskom nego da popuje na ovakvim tribinama o temi koju misli da zna', ovim riječima je zaključio svoju reakciju Bernardić Kula.
