'Hrvatska vas zove' naziv je tribine koja je u utorak u dvorani Dominikanskog samostana potaknula žustru raspravu. Prema riječima jedne od organizatorica, Blanke Matković, upravo je pitanje koje je izazvalo najviše polemika bilo jedan od razloga zbog kojih je organizirala događaj u povodu 35. obljetnice pomorske bitke za Split.
A pitanje glasi: Zašto nije potopljen razarač Jugoslavenske ratne mornarice (JRM) koji je nosio ime grada na koji je otvorio topničku paljbu?
O događajima od 15. studenoga 1991. godine i svemu što im je prethodilo trebali su govoriti njihovi svjedoci i poznavatelji ratnih zbivanja: Miroslav Lozina, jedan od osnivača Hrvatske ratne mornarice (HRM) i predsjednik Udruge hrvatskih marinaca 'Knez Domagoj', povjesničar mr. sc. Stjepan Lozo i dr. Mihovil Biočić, kirurg i ratni ravnatelj KBC-a Split.
No, dvosatno prisjećanje na ratne događaje, iznošenje podataka i osobnih svjedočanstava na kraju je ostalo u sjeni rasprave koja se razvila nakon objašnjenja zašto razarač Split nije potopljen u Splitskim vratima.
Nevjericu među dijelom okupljenih izazvao je Miroslav Lozina kada je rekao da je Hrvatska ratna mornarica donijela odluku da se razarač ne gađa.
- Bila bi ekološka katastrofa. Oni tuku grad s odgodom. Nismo htjeli potopiti razarač zato što bi oni nakon toga tukli na grad - kazao je Lozina.
Na pitanje povjesničara je li to veleizdaja, jedan od osnivača HRM-a odgovorio je:
- Ne! To ti možeš tako protumačiti. Mi nismo željeli potopiti razarač. Na razaraču je bilo sto ljudi. A što bi onda bilo? Ekološka katastrofa? Što bi se dogodilo? Oni bi tukli grad. Imali su avione i sve ostalo - obrazložio je Lozina.
Govorio je pritom i o nestašici oružja te situacijama u kojima su hrvatske snage morale nabavljati dijelove i materijal za kućnu izradu oružja i eksplozivnih naprava, ali i organizirati akcije u kojima su oružje otimale od Jugoslavenske narodne armije.
Nakon tribine razgovarali smo s Lozinom, koji nam je potvrdio da je odluka donesena unutar HRM-a zbog straha od velike odmazde.
- Mogli smo potopiti razarač, ali nismo iz razloga jer bi puno ljudi poginulo, došlo bi do ekološke katastrofe i odmazde. To bi donijelo veliku štetu. Oni su već digli avione iz Bihaća i Mostara, i bombardirali bi nam grad. To bi se sto posto dogodilo da smo potopili razarač. Zato smo tada donijeli odluku da bi to napravilo veliku štetu. Tražili smo mirna rješenja, ali možda bi drugačije postupili da smo bili bolje naoružani. Morali smo mudrto postupiti i donijeti odluku da ih ne potopimo - potvrdio nam je tadašnji operativni zapovjednik HRM-a 1991. godine i bliski suradnik admirala Svete Letice.
Njegove riječi izazvale su žestoke reakcije. Dio okupljenih bio je vidno iznenađen, neki su izražavali ogorčenje, dok povjesničar Stjepan Lozo nije skrivao zadovoljstvo što je napokon čuo potvrdu onoga u što je, kako je rekao, godinama sumnjao.
Povjesničarka Blanka Matković nakon rasprave rekla nam je da je možemo doslovno citirati 'da se trebamo vratiti u '91. jer posao nije ni započet'. Prema njezinim riječima, prvi je put javno izneseno objašnjenje zašto razarač Split nije potopljen.
- To je prvi put da sad čujemo da su nas izdali naši koji su nas trebali braniti. Oni su odlučili poštedjeti neprijatelja. Nije bilo drugog razloga da se razarač Split tek tako izvuče, tako da je moja pretpostavka da se uvijek radilo o nečijoj političkoj odluci, a sad znamo i to - kazala je.
Na pitanje koliko se ranije govorilo o povlačenju razarača, odgovorila je da ne zna je li itko uopće postavljao pitanje zašto nije potopljen. Pokazalo se, međutim, da se istim pitanjem godinama bavio i Stjepan Lozo, povjesničar i publicist.
Kako opisuje, u svojem istraživačkom radu bavi se utjecajem velikosrpske ideologije i politike na Hrvate i Hrvatsku te temama iz suvremene hrvatske pomorske povijesti. Utemeljitelj je Hrvatskoga pomorskog muzeja u Splitu 1997. godine i njegov dugogodišnji ravnatelj, a danas radi u zvanju muzejskog savjetnika.
- Velika stvar se upravo dogodila za mene kao istraživača. Svi ste svjedoci. Ja znam da nisu htjeli potopiti brod, ali nitko mi to dosad nije htio reći. A takav dokument ne postoji. Evo, sada ovdje imamo izjavu prvog šefa obavještajne službe Hrvatske ratne mornarice da oni nisu htjeli potopiti brod - kazao je Lozo.
Više je puta ponovio da je godinama pokušavao pronaći nekoga tko će potvrditi ono što je te večeri izgovoreno pred okupljenima.
Organizatorica tribine i predsjednica družbe povjesničara 'Doktor Rudolf Horvat' oštro je reagirala na informacije koje ističe kao nova saznanja o pomorskoj bitki kod Splita 1991. godine i pomorskoj blokadi koja je prethodila napadu na grad. Najblaže preneseno, smatra da se treba vratiti u tu godinu i obračunati se s onima koji su donijeli takvu odluku.
- Dakle, dobili smo odgovor na jedno pitanje koje sam sama sebi postavljala punih 35 godina. I zato je, zapravo, ova tribina organizirana, da dobijem odgovor na svoje dječje pitanje. Ja sam 1991. godine bila osnovnoškolka. Pamtim kada je na radiju bilo rečeno da se razarač Split povlači. I tada sam sebi postavila isto pitanje koje je kolega Lozo sada postavio. Zašto nije potopljen? Jer to je bio trenutak kada sam prvi put pomislila da mi nije jasno što mi odrasli rade. Znaju li oni uopće što rade? Tada sam odlučila da odraslima više nikada neću vjerovati. Zato sam kasnije studirala povijest i zato pišem sve ove knjige koje pišem - navela je Matković.
Nije prihvatila Lozinino objašnjenje da bi potapanje razarača izazvalo odmazdu i dodatne napade na Split.
- Spomenuli ste ovdje da bi nas oni gađali. Oni nas jesu gađali! Ja sam tijekom Domovinskog rata živila u Varošu. Oni su nas gađali svaku večer. Svaku večer, kada sam išla iz škole u Spinutu doma u Varoš, pucali su za nama, djecom, svjetlećim mecima. Tako da mi objašnjenje da bi nas oni gađali stvarno nije prihvatljivo. Kao što mi nije prihvatljivo ni objašnjenje da je razlog bio ekološki. Sada ću objasniti zašto mi je taj ekološki razlog potpuno neprihvatljiv. Mi danas imamo Hrvatsku u kojoj su abolirani četnici. To što je danas svima jasno u ovoj zemlji, meni je bilo jasno već u drugoj polovici 1995. godine - kazala je, među ostalim.
Dodala je kako 'mi danas trpimo posljedice svih tih ljudi koji su donosili nekakve odluke devedesetih, da se ne potopi brod'.
Povjesničar Lozo na to je odgovorio kako takve odluke ne treba poistovjećivati s hrvatskim narodom i ljudima koji su ratovali na terenu.
- Hrvati su veličanstveni ratnici. Narod je veličanstven, odigrao je svoju ulogu. A to što su se ovakve stvari događale, nije do nas. Sve ovo govorim samo zato da stavimo pamet u glavu za vremena koja su sada pred nama - rekao je Lozo.
Raspravi o nepotapanju razarača prethodilo je Lozino izlaganje o Jugoslavenskoj ratnoj mornarici i njezinoj ulozi u napadima na hrvatske gradove.
Posebno je istaknuo povijesni paradoks: mornarica koju su nakon Drugoga svjetskog rata činili gotovo isključivo Hrvati i koja je djelovala na obali gdje živi 90 posto hrvatskog stanovništva, nekoliko desetljeća poslije sudjelovala je u agresiji na Hrvatsku.
- Zanimljiv podatak i činjenica je da su 1945. godine tadašnju partizansku Jugoslavensku ratnu mornaricu činilo 95 posto Hrvata. Kako je takva mornarica u 45 godina postojanja Jugoslavije uspjela postati protuhrvatska agresorska sila. To je fenomen koji mene čudi i koji nije dovoljno razriješen. Nešto s ljudima i tim glavama nije bilo uredu - pričao je Lozo.
Govorio je i o svojim dugogodišnjim istraživanjima obrane Jadrana te akcijama hrvatskih snaga za koje tvrdi da su bile sabotirane.
Da bi se razumjelo zašto je pitanje nepotapanja razarača i 35 godina poslije izazvalo toliku raspravu, potrebno je podsjetiti na okolnosti u kojima se odvijala pomorska bitka za Split.
Jugoslavenska ratna mornarica prije napada na grad u više je navrata provodila pomorske blokade, zaustavljala plovidbu trajekata i trgovačkih brodova, prekidala veze s hrvatskim otocima i pokušavala izolirati Dalmaciju. Blokade su ujedno trebale pomoći kopnenim snagama u napadima na hrvatske gradove.
Od 17. rujna do 3. prosinca 1991. godine JRM je tri puta proglasila blokadu hrvatskih luka i pomorskih putova. Prva je trajala od 17. do 23. rujna, druga od 3. do 11. listopada, a treća, najduža i najopsežnija, od 8. studenoga do 3. prosinca 1991. godine.
Prekid opskrbe, zabrana plovidbe, otežan prijevoz ljudi te stalna opasnost od topničkih i zračnih napada postali su dio svakodnevice. Naravno, najteže su bili pogođeni otoci, čiji je život ovisio o trajektnim i međuotočnim vezama. Svako zaustavljanje plovidbe otežavalo je dopremu hrane, lijekova, goriva i druge robe. JRM je blokadama nastojala pokazati da nadzire hrvatski dio Jadrana, zadržati kontrolu nad lukama, zaštititi svoje baze te omogućiti izvlačenje ljudstva i opreme iz pojedinih vojnih objekata.
