Polako se stišavaju dojmovi najvećeg derbija, a već nam dolazi Ajax, velikan europskog nogometa i naš stari znanac iz nekih davnih, malo sretnijih vremena.
Pitam se, zbog pobjede u derbiju, a i predstojećih europskih utakmica, koje nam ovaj put dolaze kao melem na ranu svih kvalifikacijskih ožiljaka, ima li u ovom trenutku prikladnije rečenice od one - baš je lipo bit hajdukovac!
Lijepo je i neopisivo točno, koliko god to zvučalo apsurdno s obzirom na dugogodišnje rezultatsko nepostojanje u Europi, a bome ni u HNL u. Kontradiktorno je i zbog svih frustracija, navijačke patnje, muke, te borbe za održavanjem kluba na životu, ali i svemu izvornom što bi Hajduk trebalo čini Hajdukom.
Uvjeren sam da rivalskom, pa i neutralnom promatraču, zbog svega spomenutog, ispada smiješno i lažno kad sami sebi komplimentiramo kako smo posebni i da smo zaista sretni što pripadamo našem klubu.
Svi koji sumnjaju u autentičnost ove naše priče su već na derbiju mogli osjetiti nešto drugačije od onoga što nam se kroz moderni i konzumentski nogomet servira srijedom u 20:45. Umjesto beživotno punih tribina, komfora, ekstra talentiranih nogometaša, imali smo avanturu, kako na terenu, tako i na tribinama.
Na stadionu kojeg već odavno veličanstvenim čine samo navijači, koji ovaj put nisu imali luksuz obući na derbi ono što žele, nego ono što moraju, jer se s krova po kiši skupljala voda koja bi se kroz rupe na leksanima izlijevala ravno na glave posjetitelja, demonstrirajući mlaz iz šmrka sa vatrogasnog FAP-a, koji bi u bivšoj ligi s tartana prijetio 'zločestim' navijačima. Tako da je već sad kabanica postala standardna dodatna oprema na Poljudu, pa eto ideje za fan shop.
Ne, nije naša posebnost u ponudi slapova s poljudskih tribina za preostale turiste, nego to da obično grintavim ljudima, kakvi jesmo i za najmanje sitnice, nije ništa smetalo, naprotiv - bili smo mokri, ali sretni i veseli.
Naravno da smo takvi bili zbog povoljnog rezultata kontra Dinama, međutim nakon dugo vremena su i igrači bili ti koji su većim dijelom utakmice generirali pozitivnu vibru na tribinama, valjda su konačno shvatili da mahanje rukama prema navijačima dok oni igraju beskrvno ne može promijeniti energiju na stadionu.
Upravo su napravili sve suprotno od toga, borili su se, trčali, klizali, željeli pobjedu i veselili joj se kao mala djeca. Na takav su način učinili da unatoč kiši kući nismo otišli pokisli.
Torcidina koreografija je po tko zna koji put imala duboki smisao, a njihovo pjevanje na poluvremenu je podsjetilo na vremena kad se nije navijalo samo i isključivo od prve do devedesete minute. Ispadanje iz tih okvira mi je opet dalo onu patinu južnjačkog duha, pomalo divljeg i štosnog u isto vrijeme. Prekid zbog dimne bombe nije nešto što me inače veseli, ali mi je sto puta draži od sterilnih kulisa diljem europskih pozornica koje se kao neka zaraza prenose sa stadiona na stadion te pomalo nagrizaju i tradicionalno navijački jake sredine.
Ono što ovaj klub još uvijek čini autentičnim i tvrdoglavo otpornim na sve gore navedeno će se pokazati u četvrtak, kad ćemo napokon doći na utakmicu koja će biti lišena rezultatskog biti ili ne biti. Inače potpuno oronuli Poljud će zasjati drugačijim sjajem i navijačkom energijom koja će se slučajno ili namjerno useliti u dom bar nekog europskog nogometnog romantika putem tv ekrana, a na tribini će se neupitno, na prvi pogled, roditi nove ljubavi prema bijeloj boji.
Nadam se da će se i onima koji odlučuju o budućnosti novog Hajdukovog stadiona uključiti lampica, ovaj put ne samo emotivna nego i razumna, te da će pokazati palac gore za novo zdanje koje je jedino razumno, a Dalmacija, Split i Hajduk ga svakako zaslužuju.
A sad zaboravimo na sve, kuca nam Europa na vratima, donosi Ajax. Dobrodošli!
Tonći Vujčić, pretplatnik s istoka, član i dioničar
