Priznajem. Već sam lagano iziritirana činjenicom da nikako ne mogu smisliti par uvodnih rečenica. Um luta, vidim sunce kako mi se smiješi s prozora, a ja s laptopom u kući 'pijem' kavu. Hvata me fjaka, baš ona koju bih trebala opisati, a umjesto toga je proživljavam. Ironično je to, naravno jer sam htjela napisati nešto kreativno, nešto dovoljno dobro, a stigla sam samo do priznanja da me tema pobijedila prije nego što sam napisala prvu rečenicu. Ipak, čini se da me ta
ironija dovela do objašnjenja zašto je fjaka dovoljno važna tema da bude glavna zvijezda jednog članka, a i muzeja.
Premda je fjaka glavna zvijezda, činjenica je da je njezinu sjaju pridonijela Lana Rogošić Blagojević. Ova rođena Zagrepčanka dalmatinskih korijena, osnivačica je i izvršna direktorica marketinške agencije u kojoj nema mjesta zaobilaženju rokova, a u slobodno vrijeme gradi upravo suprotan svijet, onaj posvećen umijeću nerada. Taj svijet Lana je objedinila u vrijedan projekt i pokrenula prvi hrvatski digitalni Muzej fjake u koji nikad nećete zakasniti jer u njemu nitko ne žuri. Zašto i bi kad radi od 0 do 24? Nema ni kustosa koji će vas ušutkati, eksponate, odnosno tematske izložbe možete dodirnuti, a u predahu možete riješiti anketu i tako pomoći svom mjestu da dobije titulu onog 'najfjakastijeg', a usputno pridonijeti i razvoju Instituta fjake.
S Lanom smo razgovarali o tome zašto je jedna pojata u Dugopolju bila ključ ovog projekta, po čemu se fjaka razlikuje od hyggea, dolce far niente pa i lijenosti i kako balansira brzinu agencijskog posla s filozofijom potpunog usporavanja.
Porazgovarali smo i o Laninom djedu Mirku Rogošiću i književnoj ostavštini koju tek otkriva, te o planovima uključujući i one za znanstveni institut koji bi, između ostalog, istraživao i vezu između temperature, glasanja cvrčaka i fjake.
Kako biste svojim riječima fjaku objasnili nekome tko nikad nije čuo za to stanje uma?
– Fjaku bih opisala kao stanje uma kada se nigdje ne žuri, a sve se stiže. To je trenutak u kojem tijelo i um u potpunosti utihnu, bez ikakve potrebe da ljudi išta objašnjavaju ili dokazuju okolini.
To nije stanje iscrpljenosti ni klasičnog odmora u kojem planiraš što ćeš raditi kad ustaneš, nego potpuna prisutnost u trenutku bez ikakvog cilja. Mislim da sam je najljepše definirala onako kako piše na stranici muzeja: fjaka - uvuče se u tijelo kradom i neprimjetno rasprši misli. Najjednostavnije rečeno, to je osjećaj kad si u potpunom miru sa sobom, dok svijet oko tebe nastavlja žuriti.
Fjaku često uspoređuju s danskim hyggeom ili talijanskim dolce far niente. Čemu je, po Vama, fjaka zapravo najbliža, jednom od ta dva koncepta, nekom trećem, manje poznatom fenomenu iz neke druge kulture ili je ona nešto za što ekvivalent uopće ne postoji?
– Svaka kultura ima svoj specifičan način usporavanja, no fjaka ima podneblje i klimu duboko utisnute u svoju definiciju. Fjaka je kompleksnija i nije toliko lepršava kao dolce far niente. S druge strane, hygge ide ruku pod ruku s fikom, što bi zapravo možda bila naša marenda, pauza za odmoriti od posla i pojesti nešto. Hygge je koncept stvoren za sjevernjačke, hladne zimske dane i traži ušuškanost doma, dok je fjaka specifičniji fenomen jer ona nije samo izbor, ona te jednostavno obuzme, najčešće pod utjecajem cvrčaka, sparine, mora i ljetne tišine. Zato mislim da za nju ne postoji potpuni ekvivalent; ona je autohtoni emocionalni kod našeg podneblja.
Dalmatince kontinentalni dio Hrvatske često naziva 'lijenima', a fjaku, jugo i slične pojave doživljava kao izgovore za nerad. Kako Vi gledate na taj stereotip? Kad biste morali braniti fjaku pred nekim tko iskreno vjeruje da je ona štetna za radnu etiku, koji bi bio Vaš najjači argument?
– Taj stereotip nastaje iz nerazumijevanja i površnog promatranja s distance. Fjaka nije odbijanje rada niti je izlika za otpor prema produktivnosti, nego prirodni mehanizam zaštite organizma. Naravno, nije lako kad puhne južina, zaboli glava i zapetljaju se misli, no tada je tu fjaka da uspori organizam i poravna stvari. Nama kontinentalcima isto puše jugo i umanjuje sposobnosti, no mi nismo naučili stati; samo tjeramo naprijed jer se to 'mora'. Stati i dopustiti si da seoporavi efikasnost kod nas često nije opcija, što je pogrešno. Moj najjači argument pred bilo kim tko sumnja u njezinu vrijednost bio bi taj da je kontinuirani rad bez predaha neodrživ.
Fjaka ne narušava radnu etiku, ona je zapravo preduvjet da bi čovjek dugoročno ostao mentalno zdrav, kreativan i funkcionalan. Ona je punjenje baterija prije nego što se sustav pregrije.
Sjećate li se točnog trenutka ili situacije u kojoj Vam je prvi put 'kliknulo' da fjaka nije samo osjećaj nego bi mogla biti cijeli sustav? Je li to bila jedna konkretna iskra ili postupno zrenje ideje? Što Vas je potaklo na osnivanje?
– Sve je zapravo krenulo iz jednog tipičnog kreativnog inata. Godinama radeći u marketingu gledala sam kako svijet s oduševljenjem prihvaća i slavi tuđe koncepte uživanja u životu - hygge, fika, dolce far niente... Pokupovala sam sve te knjige, proučavala ih i ostala zatečena time kako su recimo od jednog običnog svakodnevnog osjećaja Danci napravili globalni fenomen i istraživanje sreće kako bi se proglasili najsretnijom zemljom. S druge strane, mi imamo svoju fjaku, dakle isto to, samo s mirisom mora i cvrčcima, ali ju je umjesto brenda pratila etiketa 'lijenosti'.
U to sam vrijeme radila u tvrtki koja je godinama živjela od hrvatskog izuma i tu sam na vlastitoj koži naučila bolnu lekciju: mi svoje jednostavno ne cijenimo dok nam netko izvana ne kaže da to valja. Tražila sam kreativni bijeg, nešto što ću raditi nakon posla čisto za svoju dušu, bez trulih kompromisa. Znala sam da s fjakom želim napraviti nešto veliko, ali mi se kockice još nisu slagale. I onda se dogodio taj odlazak u Dugopolje, mjesto odakle mi je djed, a u kojem sam do
tada bila možda triput u životu. Teta me provela kroz selo, pokazala mi djedovu ulicu, rodnu kuću i moje nasljedstvo: staru kamenu pojatu.
Stala sam ispred nje i ostala zatečena. Ta kuća, sazdana od masivnog, pravilno klesanog kamena slaganog bez ijedne mrvice vezivnog materijala, u sekundi me prebacila u antiku. Osjetila sam strahopoštovanje prema nečemu što je toliko staro, prkosno i vrijedno sačuvanja. A gdje se čuvaju rijetke, važne i povijesne stvari da bi im se naglasila vrijednost? U muzejima. Tada mi je kliknulo - Fjaka mora ići u muzej!
Naravno, odmah je uslijedio i sudar sa stvarnošću. Kako fizički ugurati osjećaj u muzej? Jedino kroz umjetnost, jer ona jedina može prevesti to neizrecivo, a kako to napraviti u djedovoj pojati? Nikako - kuća nema pola krova, a obnova autentičnog kamenog krova košta čitavo bogatstvo koje nemam. Osim toga, u tom muzeju usred ljetne sezone ionako ne bi imao tko raditi jer stajati na zvizdanu i raditi dok cvrčci pjevaju kosilo bi se sa svakim pravilom fjake! Tako je nedostatak novca za krov zapravo postao naša najveća prednost. Muzej je postao virtualan. I to mi je danas genijalno jer za posjetiti ga ne moraš se spremati, ne moraš nikamo putovati i ne plaćaš ulaznicu.
Dovoljno je samo da otvoriš mobitel ili laptop, gdje god se nalazio, i dopustiš si par minuta čistog predaha.
Studirali ste Zagrebu, Pragu i Milanu, radili u Hong Kongu, a nakon utemeljenja agencije za digitalni marketing stacionirali ste se u Zagrebu. Po Vašem mišljenju, osjeti li se fjaka i u kontinentalnom dijelu Hrvatske pa i drugdje u svijetu ili je ona rezervirana ekskluzivno za Dalmaciju?
– Iako su njezini korijeni i najautentičniji izraz neraskidivo vezani uz Dalmaciju, more i mediteranski ritam, potreba za fjakom je univerzalna. Inače, rođena sam u Zagrebu pa se nisam tu 'stacionirala', ali se svako ljeto stacioniram u Raslini, malom mjestu kraj Šibenika do kojeg vodi najljepša hrvatska cesta uz šibenski kanal, a unazad par godina druga mi je oaza Stari Grad na Hvaru. Živeći i radeći u velikim svjetskim i kontinentalnim sredinama, primijetila sam da ljudi svugdje tragaju za identičnim osjećajem tišine i isključivanja. Možda u kontinentalnom
dijelu ili u inozemstvu nema tog specifičnog mirisa mora i cvrčaka, ali unutarnje stanje u kojem um konačno utihne jednako je dragocjeno bilo gdje na svijetu.
Prije nego što ste krenuli s pokretanjem Muzeja, jeste li istraživali postoji li već negdje u svijetu nešto slično muzej posvećen jednom apstraktnom stanju uma ili emociji?
– Jesam, istraživala sam ponudu i koncepte diljem svijeta. Postoje muzeji posvećeni sreći, iluzijama, prekinutim vezama ili nekim specifičnim društvenim fenomenima, zapravo nam je koncepcijski najbliži Muzej sreće u Kopenhagenu. Ipak, iznenadilo me što nitko nije napravio ozbiljan, sveobuhvatan sustav posvećen stanju usporenosti i predaha koje je toliko utkano u tradiciju jednog naroda. To mi je potvrdilo da otvaramo potpuno nov prostor i da radimo nešto
što doista nema izravnog presedana.
Kakvi su bili prvi pokazatelji da ideja funkcionira? Je li to bio broj posjeta stranici,
medijski interes, reakcije umjetnika koji su se javljali za izložbe, ili nešto sasvim treće što ste najmanje očekivali?
– Prvi pravi pokazatelj bile su dirljive i vrlo osobne poruke posjetitelja koje su počele pristizati odmah po pokretanju stranice. Naravno, broj posjeta i medijska pažnja dali su nam potvrdu da je tema prepoznata, no trenutak u kojem su nam se javili prvi umjetnici sa željom da namjenski stvaraju radove za Muzej bio je prijeloman. Tada sam shvatila da projekt nije ostao samo na mojoj ideji, nego da je stvorena živa zajednica koja osjeća istu potrebu.
Tko su, prema onome što vidite u statistici i porukama posjetitelja, najčešći gosti Muzeja - jesu li to uglavnom ljudi iz Dalmacije koji se prepoznaju u fjaci, ili je iznenađujuće velik broj posjetitelja iz drugih hrvatskih regija?
– Iznenađujuće je velik broj posjetitelja upravo iz kontinentalnih dijelova Hrvatske, ali i ljudi iz dijaspore. Dalmatinci u Muzeju pronalaze potvrdu svog načina života i osjećaj doma te su najaktivniji na društvenim mrežama. S druge strane, posjetitelji iz kontinentalnih regija često pristupaju stranici kao svojevrsnoj oazi, borave dugo na stranici, temeljito je istražuju i zaista mislim da je shvaćaju kao podsjetnik da trebaju usporiti. Očito je da je potreba za ovim sadržajem jednako izražena bez obzira na to gdje posjetitelji živjeli.
Budući da je muzej potpuno digitalan i globalno dostupan jednim klikom, vidite li u analitici stranice da Vas posjećuju i ljudi izvan Hrvatske, iz kojih zemalja najčešće dolaze? Kakvi su njihovi komentari?
– Analitika pokazuje konstantne posjete iz zemalja u kojima je naša dijaspora najbrojnija, poput Njemačke, Austrije, SAD-a i Australije, ali imamo i posjetitelje iz skandinavskih zemalja te ostatka Europe. Komentari se svode na fascinaciju činjenicom da u našem jeziku postoji jedna jedina riječ koja tako precizno opisuje stanje za koje oni moraju koristiti cijele rečenice. Iznimka je jedino Irena iz Argentine, porijeklom iz Hrvatske, koja nam se javila sva oduševljena jer i oni
tamo imaju svoju 'fiacu'!
Po kojem kriteriju birate umjetnike koji će izložiti svoje radove u digitalnom prostoru Muzeja? Vjerujem da je teško izabrati, no imate li svojeg favorita među izloženim radovima i zašto baš taj?
– Ključni kriterij pri odabiru jest autentičnost i sposobnost autora da prenese emociju mira i usporavanja. Ne tražimo tehničku savršenost, nego atmosferu. Što se tiče favorita, zaista mi je teško izdvojiti samo jedan rad jer svaki medij donosi drukčiju dimenziju - od fotografija koje dočaravaju otočku izolaciju do AI videa i vizuala koji tradiciju spajaju sa suvremenim tehnologijama. Jako mi je draga ilustracija rađena isključivo za Muzej fjake koju je napravila Dora Barbarić, a rado uronim i u AI video koji je napravio Tomislav Marcijuš. Priznajem da sam
tu malo pristrana jer su to prvi umjetnici s kojima sam dogovorila izlaganje još dok je Muzej tek planirao otvoriti svoja vrata, doslovno sam skakala od sreće kad sam to dogovorila!
Kad gledate ilustracije poput 'Sritna lita', nastale iz starih obiteljskih fotografija, prepoznajete li u njima nešto iz vlastitog djetinjstva ili obiteljskog albuma - neki prizor, miris ili zvuk koji Vas trenutačno vrati u prošlost?
– Apsolutno. Takvi me prizori u sekundi vrate u djetinjstvo: u miris crvene zemlje, dodir vrućeg kamena, zvuk zrikavaca usred najtoplijeg dijela dana, lubenicu koja se cijedi niz laktove i kapa po koljenima, te onaj osjećaj bezbrižnosti kad je vrijeme mjereno jedino izlascima i zalascima sunca. Ilustracije proizašle iz obiteljskih albuma posjeduju univerzalnu nostalgiju u kojoj se svi lako prepoznamo jer nas vraćaju u dane kad nam ništa nije bilo žurno.
Ta me izložba momentalno natjerala da idem potražiti stare fotografije. Nemam ih puno, svega nekoliko, i žao mi je zbog toga jer danas napravim bar 30 fotografija dnevno koje nisu toliko važne. Najdraža mi je fotografija rodice Ane iz Splita i mene u Raslini - jedna drži mrežicu za leptire kojom smo lovile girice po plićaku, a druga drži ribicu za rep. Bile smo male i jako zabrinute hoće li nam ribica pobjeći, ali zadovoljne dobro obavljenim poslom.
Udruga je relativno nedavno raspisala javni poziv za umjetnike i umjetnice da prijave svoje radove za autorske izložbe koje će biti dio muzejske sobe pod nazivom 'Što je fjaka?'. Poseban naglasak stavljate na mlađe autore, amatere, studente te umjetničko-kustoske suradnike koji su na početku profesionalne karijere, a poželjno je, premda ne isključivo, da se jave ljudi porijeklom s područja Dalmacije i Dalmatinske zagore. Zašto ste, unatoč tome što je poziv otvoren svima, kao poželjno naveli baš porijeklo iz Dalmacije i Dalmatinske zagore, što je to 'posebno' u Dalmatincima?
– Poziv je otvoren svima jer fjaku mogu osjetiti svi, no autorima iz Dalmacije i Dalmatinske zagore htjeli smo dati dodatni prostor jer oni taj osjećaj nose u svom prirodnom okruženju. U tim sredinama postoji jedna posebna, nepatvorena slojevitost življenja i specifičan humor koji se teško uči, on se jednostavno živi. Trap pjesma 'Ganga i rera' od Vojka V i Pekija (repera i tekstopisca iz Drniša) bio bi mi možda najblistaviji primjer tog duha. Međutim, pravi razlog je taj što su generalno mlađi i neafirmirani autori često izvan glavnih kulturnih tokova. Sve je kod nas još uvijek jako centralizirano u Zagrebu i zato nam je želja pružiti im platformu da pokažu svoju perspektivu.
Kad biste u par rečenica, izravno, bez službenog rječnika natječaja, morali motivirati nekog mladog umjetnika da se prijavi na ovaj poziv, što biste mu rekli?
– Rekla bih mu: 'Bilo da te vesele animacije, ilustracije, tipografija, kolaži... molim te nemoj čekati da tvoj rad postane ‘savršen’ ili da dobiješ službeno odobrenje od klasičnih institucija. Ako imaš viziju, emociju ili kadar koji za tebe predstavlja predah i mir, pošalji nam ga. Ovdje ne ocjenjujemo po obrazovanju i CV-u, nego po tome koliko tvoj rad uspijeva natjerati promatrača da stane i udahne'.
Vodite uspješnu marketinšku agenciju, a istovremeno gradite projekt čija je
srž usporavanje pa nekad i ne raditi ništa. Kako u vlastitoj svakodnevici balansirate tu naizgled suprotstavljenu logiku brzine agencijskog posla i filozofije fjake?
– Iskreno, to je neprekidno balansiranje. Agencijski posao odiše brzinom, rokovima i dinamičnošću, dok Muzej traži potpuno suprotnu energiju, no to dvoje uopće nije u suprotnosti, nego se međusobno dopunjuje. Upravo mi je rad u tom brzom ritmu pokazao koliko je fjaka zapravo nužna. Za agencijski rad treba mi bistrina misli i unutarnji mir kako bih osmislila kreativne i strateške načine da Google oglas dođe do pravog kupca ili kako kvalitetno postaviti GEO optimizaciju za klijenta da se nađe u AI rezultatima pretraživanja, a da sve skupa ima
stvarni rezultat.
Muzej je nastao kao moj osobni ispušni ventil i poligon za stvaranje bez kompromisa, a kroz njega i sama svakodnevno učim primjenjivati vlastiti savjet: ugasiti obavijesti i dopustiti si predah. Doduše, ne mogu baš tvrditi da uvijek dosljedno pratim ono što sama zagovaram, još uvijek me drži onaj naš klasični osjećaj da sam neodgovorna prema agenciji ako ne radim 'k'o konj', ali trudim se i polako učim stati na kočnicu.
Vaš djed je Mirko Rogošić, pjesnik i antologičar koji je autor zbirke 'Plivači i trava' i antologije 'Ljubavna pisma hrvatskih književnika'. Jeste li kao dijete uopće bili svjesni te njegove književne ostavštine, dalmatinskih korijena ili ste to otkrivali tek naknadno?
– Kao dijete prihvaćaš svoje okruženje zdravo za gotovo, pa su knjige, tekstovi i razgovori o književnosti u obitelji bili sasvim normalan dio svakodnevice. Iskreno, uopće nisam bila svjesna veličine njegove ostavštine sve do svog zaposlenja u izdavačkoj kući Profil kao PR. Sjedila sam s pokojnim Arsenom Dedićem i dogovarali smo promociju njegove knjige, kad me on iz čista mira upitao: 'A što ti je Mirko Rogošić?'. Bila sam u šoku jer mi je djed preminuo kad sam imala šest godina, davno je to bilo i nisam mislila da će ga se netko tako prisjetiti. Nakon tog
pića s Arsenom u Esplanadi krenula sam ispitivati o djedu, kopati po njegovim papirima i otkrivati tajne onog vremena kad se moralo pisati i pod pseudonimom.
Inače, mama mi je novinarka i lektorica, pa mi pisana riječ nije strana, kao ni usađena važnost pravopisa jer me naučila pisati i izražavati osjećaje na papiru. Tek s odrastanjem i vlastitim sazrijevanjem počneš s ponosom shvaćati težinu te ostavštine.
Imate li i sami pretenzije prema književnom stvaralaštvu? Jeste li ikad pomišljali da kroz Muzej fjake ili Institut na neki način oživite ili predstavite dio djedove ostavštine?
– Pisanje je oduvijek prisutno u mom životu, bilo kroz rad u marketingu, bilo kroz tekstove koje pišem kad stignem za naš Magazin sporog življenja. Razmišljam o formi kratkih ogleda i eseja koji bi se bavili temom mediteranskog mentaliteta i usporavanja. Što se tiče djedove ostavštine, još nisam u njegovim objavljenim djelima pronašla nešto što bi direktno odgovaralo konceptu Muzeja, ali iza njega je ostalo dosta neobjavljenih rukopisa. Sigurno ću kad krenem 'kopati' pronaći nešto vrijedno predstavljanja, no to će onda biti u Dugopolju da podsjeti njegov rodni kraj na njega. Pomalo sam i tužna što ga nisam stigla bolje upoznati pa me uhvate sjeta i emocije, a Muzej je ipak zona isključivog opuštanja. Vjerujem da će se u budućnosti otvoriti prirodan prostor da odamo počast njegovom radu.
Neizbježno pitanje, ali hoće li i kada Muzej dobiti svoju fizičku lokaciju u Dugopolju kako ste prije navodili? Je li se možda plan o baš toj lokaciji promijenio i kako zamišljate muzej ako se ideja ostvari?
– Ideja o fizičkoj lokaciji u obiteljskoj pojati u Dugopolju i dalje živi kao dugoročna želja. Lokacija se nije promijenila jer je upravo taj kamen bio prva iskra cijele priče. Obnova takvog prostora zahtijeva sredstva i meštre, pa nikuda ne žurim. Uostalom, žurba bi bila u potpunoj suprotnosti s filozofijom projekta. A tek čuda koja se mogu napraviti u tom prostoru počevši od igre s mirisima bilja, temperaturom, dalmatinskom pismom, spizom... Ideje su beskonačne! Zamišljam ga kao vrlo jednostavan, mikro-muzej u kojem bi sama arhitektura i tišina bili glavni eksponati.
Pretpostavljam da 'geni prorade' i da se rado vraćate u Dalmaciju. Gdje volite boraviti? Jeste li ikad razmišljali o trajnom povratku?
– More je moj primarni punjač baterija. Kad god mogu, pobjegnem u Dalmaciju, pri čemu su mi Raslina kraj Šibenika i Stari Grad na Hvaru omiljene oaze u kojima pronalazim mir. U Tvrdalju Petra Hektorovića nalazim neki neopisiv, gotovo opipljiv mir. Ipak, kako sam rođena u Zagrebu, nemam klasični poriv 'vraćati se', nego više ići naprijed i istraživati, primjerice velika mi je želja posjetiti Palagružu i istražiti Cetinsku krajinu. Trajni boravak na moru misao je koja se prirodno nameće svakome tko voli taj kraj. Trenutačno mi posao i agencija zahtijevaju prisutnost na kontinentu, no granice u poslovanju danas su znatno fleksibilnije nego prije, pa sve opcije ostavljam otvorenima za budućnost.
Osim samog Muzeja fjake, pokrenuli ste i Magazin sporog življenja te Institut fjake koji tek planirate dalje razvijati. U kojem smjeru iz znanstvene perspektive mislite ići, s kim surađivati i na koji način? Postoji li akademski interes u inozemstvu za ovaj fenomen?
– Institut smo zamislili kao platformu koja će okupljati istraživače iz područja sociologije, psihologije, etnologije i medicine, a i da pruža ozbiljnost cijeloj platformi. Akademski interes u inozemstvu za teme poput burnouta i kulturoloških modaliteta odmora iznimno je velik pa tako planiramo ostvariti suradnje sa stranim sveučilištima i institutima koji se bave kvalitetom života. Međutim, najviše bi me veselio pronalazak partnera za istraživanje o korelaciji brzine i jačine zvuka glasanja zrikavaca s rastom temperature. Mislim da je trenutak kad su zrikavci najglasniji, kad im je glasanje 'najgušće', zapravo idealan trenutak za fjaku!
Nedavno ste pokrenuli inicijativu Fjaka barometar u kojoj pomoću kratke ankete slažete kartu fjake te mjerite gdje se ona najviše osjeti. Kako ste došli na tu ideju? Kakav je odaziv ljudi i možete li otkriti koje se mjesto ili regija ističu u odgovorima? Je li Vas neki odgovor posebno nasmijao?
– Ideja za Fjaka barometar proizašla je iz želje da u naš digitalni projekt uključimo živu riječ i iskustva same publike. Odaziv je sjajan i ljudi vrlo rado dijele svoje definicije. Očekivano, dalmatinski otoci i zaleđe vode u intenzitetu osjećaja, no imamo i fantastične odgovore iz urbanih kontinentalnih sredina. Posebno me nasmiju odgovori u kojima ljudi detaljno opisuju kako 'borbeno' izbjegavaju kućanske poslove i obveze pod izgovorom da rade na vlastitom mentalnom zdravlju. Imamo i jednu ispunjenu anketu u kojoj je osoba napisala da najviše osjeća fjaku na Braču, a na svako iduće pitanje gdje je trebalo kratko odgovarati, jednostavno je napisala: 'nedamise'.
Je li bilo trenutka kad ste posumnjali je li fjaka uopće 'dovoljno velika' tema da izdrži muzej, institut, magazin ili je od početka bilo jasno da materijala ima i previše? S kakvim ste se skepticizmom najviše susretali i je li Vas taj nedostatak presedana ohrabrio ili zabrinuo?
– U ranim fazama bilo je puno sumnji. Najčešći skepticizam s kojim sam se susretala bio je u obliku pitanja: 'Kako ćeš napraviti muzej o nečemu čega nema i što je ustvari ništa?'. Bilo je trenutaka kad sam se pitala hoće li publika razumjeti širinu priče. Ipak, upravo me nedostatak presedana dodatno motivirao. Znala sam da je fjaka neiscrpna tema jer se dotiče umjetnosti, psihologije, baštine i modernog načina života. Imam još pregršt ideja.
Kad zamišljate Muzej fjake i popratne sadržaje za pet godina, je li to prvenstveno akademska/istraživačka institucija, turistički brend, nadogradnja u smislu proizvoda poput majica, šalica, kulturni pokret ili nešto četvrto?
– Vidim ga prvenstveno kao prepoznatljiv kulturni pokret i neovisnu istraživačko-umjetničku platformu. Ne bih htjela da se projekt svede na komercijalni turistički suvenir ili banalnu prodaju majica s natpisima. Voljela bih pronaći sponzore kako bismo mogli financirati i platiti izložbe rađene po narudžbi, konkretno voljela bih izložiti kratki animirani film. Doduše, još uvijek mi je malo neugodno obraćati se tvrtkama i institucijama s ponudom da sponzoriraju izložbe, iako je to u galerijama diljem svijeta sasvim uobičajena praksa. Moja je želja da za pet godina Muzej fjake bude međunarodno relevantna adresa za sve koji istražuju kulturu usporavanja, s bogatom arhivom izložbi, relevantnim radovima Instituta i živom zajednicom autora.
