Često čujem kako su treneri nekada bili bolji. Imali su veći autoritet. Djeca su ih više slušala. Nije trebalo toliko razgovarati, objašnjavati i prilagođavati se. Trener je bio trener, njegov posao bio je učiti dijete nogometu, a dijete je trebalo slušati. Ali jesu li treneri nekada stvarno bili bolji? Ili su jednostavno dobivali drugačiju djecu?
Mislim da u toj raspravi često zaboravljamo jednu jako važnu stvar. Nekada je prije kluba postojala ulica. Ne govorim ovdje o tome da je nekada sve bilo bolje. Nije. Ne želim ni romantizirati ulicu jer je i ona imala svoje loše strane. Govorim o onom dobrom dijelu ulice koji je imao jednu jako važnu razvojnu funkciju.
Kada sam ja bio dijete, kao i mnogi iz moje generacije, dane sam provodio vani. Mene je trebalo tjerati da uđem u kuću, pojedem nešto i onda bih ponovno što prije pobjegao vani.
Na ulici nije bilo trenera. Nije bilo roditelja koji će organizirati igru. Nije bilo odrasle osobe koja će riješiti svaki sukob, objasniti tko je u pravu, zaštititi nas od poraza ili intervenirati svaki put kada nešto nije išlo po našem. Morali smo se snalaziti.
Ako se posvađamo, morali smo nekako riješiti sukob jer smo sutra ponovno trebali igrati zajedno. Ako izgubimo, morali smo to podnijeti. Ako nas ne izaberu među prvima, morali smo se nositi i s tim. Ako želimo biti dio igre, morali smo poštovati neka pravila, nešto dati grupi, ali se istovremeno znati zauzeti za sebe.
Igrali smo sa starijima, mlađima, boljima i lošijima. Išli iz jednog kvarta u drugi. Bilo nas je toliko da je postojala jedna potpuno prirodna selekcija.
Ulica nas zato nije učila samo nogometu. Učila nas je odnosima, sukobima, pobjedi i porazu, snalaženju, samostalnosti i odgovornosti. I, možda najvažnije, učila nas je igrati. A tek nakon toga dolazio je klub.
Tu se, po meni, nalazi jedna od najvećih razlika između dječjeg sporta nekada i danas. Trener je nekada često dobivao dijete koje je prije dolaska u klub već prošlo godine spontane igre. Prošlo je određenu socijalnu, psihološku, motoričku, pa i nogometnu selekciju. Nisu u klub dolazili svi.
Dolazili su oni koji su se već na neki način izborili za svoje mjesto na ulici. I nisu bili selektirani samo po talentu. Da bi opstao među trideset ili četrdeset djece na igralištu, morao si razviti još ponešto osim tehnike.
Zato sam oprezan kada netko kaže da su treneri nekada bili bolji. Možda neki jesu. Ali sigurno nisu imali isti posao. Danas dijete ulazi u organizirani sport sa šest, sedam ili osam godina. Ponekad i ranije.
Nema više toliko one prirodne selekcije koja se događala prije kluba. Nema više ni toliko sati spontane igre. Promijenio se način života, promijenili su se kvartovi, obitelji, obaveze roditelja i način na koji djeca provode slobodno vrijeme. I razumijem roditelje.
Ako dijete više nema ispred zgrade dvadesetero djece s kojima će provesti cijelo poslijepodne, što će roditelj napraviti? Ostaviti ga doma pred ekranom ili ga upisati u sport? Naravno da će ga upisati u sport. I tu se dogodila velika promjena koju, po meni, sportski sustav još nije do kraja osvijestio. Sport je od mjesta izrazite selekcije postao i poligon za dodatni odgoj. Jer trener danas više ne dobiva samo igrača kojeg treba razvijati. Dobiva dijete koje se tek razvija. I upravo zbog toga ono što je nekada velikim dijelom učila ulica danas moraju puno više učiti obitelj, klub i trener.
Odnose. Samostalnost. Odgovornost. Granice. Nošenje s pogreškom. Pobjedu i poraz. Autoritet. Rješavanje sukoba. Donošenje odluka.
Naravno da roditelj tu ima svoju odgovornost. Ali ovaj tekst pišem i zbog trenera. Jer ako se promijenilo dijete koje nam dolazi, onda se mora promijeniti i naše razumijevanje trenerskog posla.
Nekada se trener mogao puno više baviti tehnikom, taktikom, razvojem igrača, organizacijom treninga, vođenjem momčadi, natjecanjem i rezultatom. Danas sve to i dalje mora znati. Ali to više nije dovoljno. Posebno ako radi s najmlađima.
Današnji trener mora razumjeti i psihologiju djeteta, pedagogiju, komunikaciju, emocije, odnose i razvoj osobe. Ne zato što od trenera želimo napraviti psihologa. Nego zato što mu više ne dolazi isto dijete.
Na jednom predavanju trenerima pokušao sam to objasniti jednostavnom usporedbom. Nekada je trener bio više poput profesora na fakultetu.
Dobivao je nekoga tko je već prošao osnovnu i srednju školu. Mogao se puno ranije baviti 'naprednom matematikom'. Današnji trener najmlađih puno je bliži učitelju u prvom razredu osnovne škole. Dijete mu dolazi na početku razvoja. Ne može pretpostaviti da je netko prije njega već izgradio sve temelje.
I zato rečenica 'Mi smo nekada samo slušali trenera i ništa nam nije falilo' nema puno smisla ako zanemarimo cijeli razvojni put koji se događao prije nego što smo tom treneru uopće došli.
Ali želim ovdje biti vrlo jasan. Ovo nije opravdanje za današnje trenere. Upravo suprotno. Ovo je poziv da se probudimo. Vrijeme u kojem je trener mogao reći: 'Mene zanima samo nogomet' polako prolazi. Ako radiš sa sedmogodišnjim ili osmogodišnjim djetetom, ne možeš se baviti samo igračem. Pred tobom je dijete koje tek uči što znači pripadati grupi, pogriješiti, izgubiti, pobijediti, prihvatiti autoritet, preuzeti odgovornost, riješiti sukob i nositi vlastite emocije.
Trener je postao važan dio tog razvoja. To je velika odgovornost, ali i velika prilika. S druge strane, ni mi roditelji ne možemo jednostavno predati dijete klubu i očekivati da trener nadoknadi sve ono što je nestalo iz njegova svakodnevnog života. Ako više nema ulice kakvu smo imali mi, onda se moramo pitati kako ćemo djeci vratiti ono dobro što nam je ona davala. Ne trebamo vratiti djecu u vrijeme u kojem smo mi odrastali. To vrijeme više ne postoji. Ali možemo im vratiti više slobodne igre. Možemo im dati više prostora da nešto naprave sami. Ne moramo riješiti svaki njihov problem. Ne moramo intervenirati u svaki sukob. Ne moramo ih zaštititi od svake frustracije, pogreške ili poraza. I trener može napraviti isto. Ne mora dati svaki odgovor. Ne mora kontrolirati svaki trenutak treninga. Ne mora riješiti svaki sukob među djecom.
Ponekad razvoj počinje upravo onda kada odrasla osoba napravi korak unatrag i kaže: 'Probaj ti'. Zato rješenje nije vratiti ulicu. Rješenje je vratiti djeci ono dobro što je ulica nekada razvijala u nama. A klubovi pritom moraju prihvatiti novu stvarnost.
Dječji sport danas ima dvije uloge. Razvoj igrača i razvoj djeteta. Te dvije stvari nisu suprotstavljene. Dapače, zdrav razvoj djeteta dugoročno može pomoći i razvoju igrača. Ali redoslijed je važan. Jer neće svako dijete koje danas trenira postati profesionalni nogometaš. Ali svako će postati odrasla osoba.
Možda je upravo zato jedan od najvećih izazova današnjeg dječjeg sporta prihvatiti jednostavnu činjenicu: 'Nisu se promijenili samo treneri. Promijenila su se djeca koja im dolaze'. A ako se promijenilo dijete, morat ćemo se mijenjati i mi odrasli koji ga kroz sport odgajamo.
