Govor patrijarha Srpske pravoslavne crkve Porfirija Perića na sahrani Ratka Mladića posebno je odjeknuo među ljudima koji su ga upoznali tijekom njegova zagrebačkog razdoblja. Mnogi od njih u riječima izgovorenim u Beogradu teško prepoznaju mitropolita kojeg su poznavali kao zagovornika dijaloga, pomirenja i susreta ljudi različitih svjetonazora.
Mladić, bivši zapovjednik Vojske Republike Srpske, pravomoćno osuđen za genocid i druge ratne zločine, pokopan je u ponedjeljak u Beogradu uz državne počasti, počasnu paljbu i tisuće okupljenih. Među njima su bili pojedini srbijanski ministri, dužnosnici Republike Srpske i ruski veleposlanik u Srbiji.
Patrijarh Porfirije na sprovodu je kazao da će Mladićevo ime ostati 'duboko utkano u pamćenje i molitve najvećeg dijela našeg srpskog pravoslavnog naroda', koji prema njemu osjeća 'duboku zahvalnost' jer ga vidi kao vojnika i zapovjednika koji je u teškom i tragičnom vremenu stajao na čelu vojske svoga naroda te 'položio život za slobodu, obranu i opstanak svoga roda'.
Osvrćući se na presudu Ratku Mladiću, poručio je i da 'nijedan zemaljski sud nije nepogrešiv'.
- Postoji i iskustvo čitavih naroda da zemaljski sud i zemaljska pravda nisu uvijek svima mjerili istom mjerom. I naš narod nosi takvo gorko iskustvo. Ne poričući odgovornost čovjeka za svoja djela, znamo da nijedan zemaljski sud nije nepogrešiv, niti njegova presuda može iscrpiti istinu o bilo kome, niti o jednom ljudskom životu - kazao je Porfirije.
Takve su poruke ponovno usmjerile pozornost na razliku između Porfirijevih današnjih javnih istupa i slike koju je o sebi gradio dok je bio mitropolit zagrebačko-ljubljanski. Nakon odlaska iz Zagreba Hrvatsku je nazivao svojom 'drugom otadžbinom', govorio o dijalogu i pomirenju, a prijateljstva koja je ovdje stekao isticao kao primjer odnosa kakve želi graditi i u Srbiji.
Važan dio tog razdoblja bili su susreti intelektualaca različitih svjetonazora, koji su se i na Porfirijevu inicijativu održavali u prostorijama Pravoslavne gimnazije na Svetom Duhu. Za istim su stolom sjedili vjernici i ateisti, pripadnici različitih vjerskih zajednica te ljudi različitih političkih uvjerenja, otvoreno raspravljajući o društvenim, političkim i etičkim pitanjima.
Sudionici su Porfirija opisivali kao diskretnog domaćina koji bi ih dočekao, uglavnom slušao raspravu, a povremeno se nenametljivo uključivao kao jedan od njih. Ti su susreti pridonijeli njegovu tadašnjem imidžu umjerenog i obrazovanog crkvenog čovjeka, spremnog razgovarati s ljudima čiji su se svjetonazori bitno razlikovali od njegova.
Sudionike kružoka okupljao je Porfirijev prijatelj, novinar i teolog Drago Pilsel, koji je susrete i organizirao. S njim smo razgovarali o govoru održanom na Mladićevu sprovodu i odmaku od poruka po kojima je hrvatska javnost pamtila Porfirijevo zagrebačko razdoblje.
Potom smo razgovarali i s ljudima koji su sjedili za tim stolovima na Svetom Duhu. Zanimalo nas je prepoznaju li u današnjem patrijarhu čovjeka kojeg su upoznali u Zagrebu, smatraju li da se Porfirije u međuvremenu promijenio ili njegovo tadašnje djelovanje sada promatraju u drugačijem svjetlu.
Među ostalima, razgovarali smo s Ana-Marijom Raffai, Draženom Lalićem, Tvrtkom Jakovinom, Hrvojem Klasićem, Branimirem Pofukom i Miloradom Pupovcem. U prethodnom tekstu prenijeli smo razmišljanja Raffai, Lalića i Jakovine, dok u nastavku donosimo odgovore Hrvoja Klasića, Branimira Pofuka i Milorada Pupovca.
Njihova svjedočanstva i stavove rasporedili smo u više tekstova kako bi svaki sugovornik dobio dovoljno prostora za odgovor na pitanje koje se nakon Mladićeva sprovoda nametnulo samo od sebe: što se dogodilo s Porfirijem sa Svetog Duha?
Branimir Pofuk: Od Porfirijevih mostova koje je gradio u Zagrebu nije ostalo više ništa
Među prvima je na govor patrijarha Porfirija reagirao Branimir Pofuk, kolumnist, glazbeni kritičar i novinar Večernjeg lista, koji je nekadašnjeg zagrebačkog mitropolita, kako se i sam prisjetio, nazivao mirotvorcem i mostograditeljem. Nakon sprovoda Ratka Mladića napisao je da je Porfirije 'dovršio rušenje svih tih mostova' te da od njih nije ostao 'ni kamen na kamenu'.
S Pofukom smo razgovarali o Porfirijevu djelovanju u Zagrebu, podršci koju mu je tada javno pružao te porukama koje šalje otkako je izabran za patrijarha.
- Neki su mi rekli da se sada kasno posipam pepelom, ali ja se uopće ne posipam pepelom. Nije mi žao zbog druženja s tadašnjim zagrebačkim mitropolitom Porfirijem niti javne podrške koju sam mu pružao jer su njegove tadašnje poruke i djelovanje bili u skladu s Evanđeljem, što bi njemu uvijek trebalo biti najvažnije - kazao je.
Kako navodi, slagali su se i oko uloge dviju najvećih crkava na ovim prostorima.
- Ni Srpska pravoslavna ni Katolička crkva u Hrvatskoj ne bi smjele služiti naciji na način da im glavna briga bude učvršćivanje nacionalnog identiteta, osobito kada je riječ o homogeniziranju vlastitog naroda protiv drugih. To nema veze s kršćanstvom, a Porfirije je u Hrvatskoj upravo tako govorio. Često je ponavljao: 'Neće Bog pitati što su tebi učinili drugi, nego što si ti učinio drugima'. To vrijedi za svakog pojedinca, ali i za narode koji se vole predstavljati kao Božji narodi - naveo je.
Pofuk je zato s velikim zadovoljstvom dočekao Porfirijev izbor za patrijarha, vjerujući da će poruke pomirenja koje je širio u Zagrebu nastaviti zastupati i iz Beograda.
- Sjećam se dana kada je izabran. Zvali su me mediji iz Srbije i dao sam im izjavu u kojoj sam ga nazvao mirotvorcem i mostograditeljem. Poslije su mi neki ljudi iz Beograda govorili da smo ih mi iz Hrvatske, svojim oduševljenjem, zapravo prevarili jer su očekivali drukčijeg patrijarha. Međutim, ja sam tada govorio o Porfiriju kakvog sam poznavao, o onome što je radio u Zagrebu i što je tada doista bilo potrebno i korisno - istaknuo je Pofuk.
Dodao je da su se tragovi takva pristupa mogli prepoznati još i u prvim Porfirijevim istupima nakon dolaska na čelo Srpske pravoslavne crkve.
- Na masovnom obilježavanju Oluje u Srbiji 2021., prvom kojem je prisustvovao kao patrijarh uz Vučića i Dodika, upozoravao je da su pred Bogom sve žrtve jednake, zvale se Jovan, Jozo ili Jusuf, te da se žrtve ne smiju zloupotrebljavati da bi se produbljivala spirala sukoba te da narod ne smije upasti u začarani krug samoviktimizacije. Međutim, taj je glas je ubrzano slabio - prisjetio se.
Prvi otvoreno kritički, ali, kako naglašava, i dalje prijateljski tekst napisao je nakon događaja na Cetinju.
- Vodio sam se onime što je Porfirije govorio nama u Zagrebu: da od svojih prijatelja očekuje da mu kažu kada se ne slažu s njegovim postupcima i upozore ga na ono što smatraju njegovim pogreškama. Upravo sam to i učinio. No kako je vrijeme prolazilo, poruka kakve je slao u Zagrebu bilo je sve manje, a ovo što smo vidjeli na sprovodu Ratka Mladića više se ni na koji način ne može povezati s njegovim 'zagrebačkim godinama' - rekao je.
Pofuk pritom naglašava da kršćanski pokop pripada svakom krštenom čovjeku, pa i osuđenom ratnom zločincu, ali smatra da sprovod Ratka Mladića nije ostao u okvirima vjerskog obreda.
- Nema ništa nekršćansko u tome da se prema kršćanskom obredu pokopa i osuđenog zločinca. Međutim, ono što smo gledali bilo je ponajmanje kršćanski obred molitve za grešnu dušu pokojnikovu. To je bilo u prvom redu iskazivanje počasti, već samom odlukom da pogreb predvodi patrijarh osobno, uz brojne druge vladike i svećenstvo, a onda i riječima koje je na tom mjestu patrijarh izgovorio - mišljenja je naš sugovornik.
Kaže da se do posljednjeg trenutka nadao da će Porfirije tu priliku iskoristiti kako bi barem jasno izrazio žaljenje i pokajanje zbog svih zločina koje je Mladićeva vojska u ratu počinila i pokazati sućut prema njegovim žrtvama.
- Znao sam da se tako nešto sigurno neće dogoditi, ali zamišljao sam kako bi to izgledalo da je Porfirije na tom pogrebu izrekao barem one riječi koje je toliko volio ponavljati u Hrvatskoj o tome što će Bog pitati svakog čovjeka koji dođe pred njega. Ništa od toga. Umjesto pokajanja i željenja čuli smo hvalospjev 'Ratku generalu', nakon kojeg je i ono usputno spominjanje 'svih ratnih žrtava' bilo neuvjerljivo. Zato sam zaključio da od Porfirijeva pomiriteljstva i mostova koje je doista gradio u Zagrebu i iz Zagreba nije ostalo više ništa – istaknuo je.
Za tako velik odmak vidi dva moguća objašnjenja.
- Nije na meni da tumačim tajne ljudske duše, ali i danas sam nesklon prihvatiti tezu da se Porfirije cijelo vrijeme u Zagrebu pretvarao i glumio radi pridobivanja javnosti, a da sada pokazuje svoje pravo lice. Draže mi je misliti da je u Zagrebu bio iskren, a da se u Beogradu kao patrijarh oportunistički prilagodio tamošnjem većinskom raspoloženju, mentalitetu, atmosferi i vlasti. No, kako god bilo, posljedice su jednako pogubne - rekao je.
Da se svemu tome odupro i pokušao biti istinski reformator Srpske pravoslavne crkve, smatra Pofuk, sigurno bi platio visoku cijenu.
- Tko sam ja da ljudima sudim zbog nedostatka snage i hrabrosti da se odupru. Nitko od nas nema pravo od drugih zahtijevati da se žrtvuju za principe. Ali, to od svojih sljedbenika, a osobito od propovjednika i predvodnika kršćanskih zajednica, zahtijeva poziv Evanđelja. On se ne može ispunjavati polovično i ovisno o ovim ili onim okolnostima - ili jesi ili nisi - zaključio je Pofuk.
Milorad Pupovac: Poražavajuće za Srbe i Srbiju
Predsjednik SDSS-a, saborski zastupnik, ali i sudionik Profrijevih zagrebačkih kružoka, Milorad Pupovac, nije se osvrtao na zagrebačku verziju Profirija, već isključivo na aktualna događanja.
- Fenomen veličanja ratnih zločinaca traje već godinama, i u Srbiji, i na drugim mjestima, pa i kod nas. Ali, posebno je dramatično i sramotno da se čovjeka osuđenog za tako teška kaznena djela - genocid, zločine protiv čovječnosti, protjerivanje, ubijanje civila - ponovno glorificira kao što je to bilo u ratnim okolnostima. To je za Srbe i za Srbiju poražavajuće. To je poražavajuće za sve one koji su doprinosili međunarodnoj pravdi na prostoru bivše Jugoslavije, a koji već godinama šutke gledaju kako ratna retorika uništava ono što su oni i Haaški sud postigli, kako se veličaju ratni zločinci i kako se narušava međuetničko i međudržavno povjerenje - rekao je Pupovac.
Hrvoje Klasić: Katolički svećenici služe mise Ante Paveliću
Kontaktirali smo i povjesničara Hrvoja Klasića, koji smatra da Porfirije, po svemu sudeći, ima 'nekoliko pravih lica'.
- Nažalost, kao netko tko nije vjernik, tijekom posljednjih tridesetak godina previše sam se puta razočarao u vjernike, posebno u svećenike svih vjeroispovijesti na našim prostorima. Od katoličkih svećenika koji služe mise za Antu Pavelića do onih koji promoviraju knjige posvećene NDH i umanjuju ustaške zločine. Nažalost, toga ima previše i u Srpskoj pravoslavnoj crkvi. To potvrđuje moju tezu da je Katolička crkva u Hrvatskoj mnogo više hrvatska nego katolička, a Srpska pravoslavna crkva više srpska nego pravoslavna. I jedna i druga često su manje kršćanske nego što bi trebale biti - rekao je i prisjetio se kako je Porfirija upoznao u Zagrebu.
- Nisam se s njim družio kao vjernik, nego u većem društvu u kojem su većinu činili Hrvati, ateisti i, rekao bih, ljevičari. Razgovarali smo o različitim temama, često vrlo kritički o povijesnom revizionizmu i sa srpske i s hrvatske strane. Porfirije i ostali svećenici nikada se nisu ograđivali niti su neke teme bile zabranjene. U takvom bih se društvu i danas rado družio - naveo je.
Promjene u njegovom pristupu počeo je primjećivati kada je postao patrijarh i vratio se u Srbiju.
- Jednom sam mu rekao da bi trebao zapamtiti svoje iskustvo iz Hrvatske, gdje je bio pripadnik nepoželjne manjine, kada se vrati u Srbiju i stane na čelo povlaštene većine. Međutim, krenuo je u drugom smjeru: od litija, protiv LGBT zajednice i problematičnog ustoličenja mitropolita na Cetinju do, što smatram najvažnijim, prečestog pojavljivanja uz Aleksandra Vučića i Milorada Dodika. Razumijem da Crkva i država povremeno moraju surađivati, ali ovdje je toga bilo previše.
Njegov posljednji govor na obilježavanju Oluje bio je, u odnosu na govore Dodika, Vučića i ostalih, više nego tolerantan i sadržavao je mnogo više kršćanskih poruka. Porfirije to često radi - nekada ih uključi više, nekada manje.
Tako je i sada s Ratkom Mladićem. Dio govora može se promatrati kroz činjenicu da svaki vjernik i svaka duša zaslužuju svećenički pristup, ali bilo je premalo kritike i uvažavanja činjenica. Pozivanje na vječni sud uz odbacivanje svjetovnog, u ovom slučaju Haaškog suda, ne doprinosi pomirenju. Ratko Mladić je, na temelju tisuća dokumenata i iskaza stotina svjedoka, pravomoćno osuđen na doživotni zatvor zbog genocida, zločina protiv čovječnosti i drugih ratnih zločina. Ne spomenuti to u trenutku kada se oko njega stvara kult ličnosti znači propustiti veliku priliku - poručio je hrvatski povjesničar i nastavio:
- Porfirije je mogao ostati u kršćanskoj i duhovnoj sferi, kao što se i za mise zadušnice Anti Paveliću može postaviti pitanje zašto se ne bi služile. Problem nastaje kada se iz duhovne prijeđe u političku sferu. I katolički i pravoslavni svećenici moraju biti svjesni društva u kojem žive i biti kritičniji prema onima koji su se, čak i ako zanemarimo svjetovne zakone, ogriješili o kršćanske i Božje zakone te svojim djelovanjem pokazali kakav kršćanin ne smije biti. Na to je trebao upozoriti Porfirije, kao što bi trebali upozoravati i katolički svećenici koji umanjuju zločinački karakter NDH - istaknuo je.
Na pitanje je li Porfirije u Srbiji ustvari pokazao svoje pravo lice ili je pao pod pritisak vladajućih, Klasić odgovara:
- Mislim da je ono što smo vidjeli u Zagrebu bilo njegovo pravo lice, ali, po svemu sudeći, postoji nekoliko njegovih pravih lica. Srpska pravoslavna crkva danas ima mitropolita zagrebačko-ljubljanskog za kojeg gotovo nitko nije čuo. Čovjek šuti i gotovo nitko ne zna njegove stavove. Tako se mogao ponašati i Porfirije. Međutim, njegov je izbor bio da bude proaktivan u društvu u kojem je na određeni način bio nepoželjan i djeluje onako kako je htio. To je predugo trajalo da bi bilo gluma. Možete se pretvarati nekoliko mjeseci ili godinu-dvije, ali ne deset godina.
Ljudi u različitim okolnostima pokazuju različita lica. Mislim da je tako i s Porfirijem. Dajte čovjeku moć pa ćete vidjeti njegovo pravo lice. Dok nije imao moć, ponašao se u skladu s tim okolnostima. Kada je došao u poziciju moći, njegove ambicije i ponašanje bitno su se promijenili. U njegovim javnim istupima ponekad vidim želju da se odmakne i snažnije usmjeri prema vjerskom i duhovnom, ali mnogo češće ne uspijeva napraviti odmak od politike te nastupa kao Srbin, a ne kao pravoslavni svećenik - zaključio je naš sugovornik.
