Izvanredna sjednica o nelegalno odloženom opasnom otpadu u Gospiću završila je u petak ujutro u 3.21 sati. Saborski zastupnici raspravljali su 18 sati, a danas u 10.30 sati na rasporedu je glasovanje.
Izvanredno zasjedanje inicirao je predsjednik Zoran Milanović, uz četiri predložena zaključka koja HDZ-ova većina neće usvojiti. Na saborsku sjednicu u četvrtak stiglo je 138 zastupnika, a oboren je i rekord po broju javljanja za raspravu. Održano je deset izlaganja u ime klubova te čak 70 pojedinačnih rasprava.
Sjednicu je obilježilo prepucavanje oporbe i vladajućih. Most je tražio proglašenje izvanrednog stanja, dok su Možemo i SDP zahtijevali hitnu sanaciju i smjenu HDZ-a, uz optužbe za pogodovanje.
Iz ranih jutarnjih sati izdvajamo govor SDP-ova Arsena Bauka.
'Volim tvoje rijeke i gore, tvoje šume, polja i more. Države iz te pjesme više nema. Ali rijeke su ostale. Gore su ostale. Šume, polja i more su ostali. I bez obzira na to kako se država zove i gdje joj prolaze granice, postoji jedna vrlo jednostavna ideja države: ono što smo naslijedili, dužni smo predati onima poslije nas barem u stanju u kojem smo ga zatekli. A onda dođemo do Gospića. Do 37.000 tona otpada.
To je otprilike tisuću i pol punih šlepera. I sve je to nekako prošlo kroz državu. Jer država je i službenik koji izdaje dozvolu. Država je inspektor koji dolazi u nadzor. Država je laboratorij koji analizira uzorak. Država je institucija koja dobije rezultat te analize. Država je ministar koji mora pitati što se događa. I država je sustav koji mora reagirati prije nego što 37.000 tona otpada završi u zemlji. Što je država napravila?
Imali smo dozvole. Imali smo elaborate. Imali smo inspekcije. Imali smo analize. Imali smo rješenja. Imali smo sve što jedna uređena država treba imati. Osim uređene države. I zato više nije dovoljno reći da institucije rade svoj posao. Pitanje je što su radile dok je tisuću i pol šlepera prolazilo? Lika je jednom već dala ime jednom posebnom odnosu države prema stvarnosti. Bilo je to prije dvadesetak godina.
Jedan je sudac, kao predstavnik države, ponizio žrtvu i pokušao seksualno nasilje jezično umanjiti u ono što je u javnosti ostalo zapamćeno kao 'ličko rukovanje'. Nije problem bio samo u onome što se dogodilo. Problem je bio i u državi koja je pokušala stvarnost umanjiti, relativizirati i pronaći riječi zbog kojih će izgledati manje strašno nego što jest. Dvadeset godina poslije gledamo ličko rukovanje 2.0. Ne uspoređujem dva djela. Uspoređujem dvije reakcije države.
Tada je predstavnik države tražio riječi kojima će umanjiti ono što se dogodilo jednoj ženi. Danas predstavnici države traže riječi kojima će umanjiti ono što se dogodilo cijeloj Lici. Danas se 37.000 tona otpada pokušava svesti na propust pojedinaca, incident, nešto što sustav jednostavno nije mogao vidjeti. Morao je. Jer država koja ne želi vidjeti tisuću i pol šlepera nije slijepa. Ona je odlučila ne vidjeti. I zato nemojmo ponovno izmišljati riječi kojima ćemo stvarnost učiniti prihvatljivijom. Čovjek može previdjeti vreću otpada. Može previdjeti kontejner.
Može, ako baš nije koncentriran, previdjeti i jedan šleper. Ali, kada sustav previdi tisuću i pol šlepera, onda to više nije previd. Za takve stvari hrvatski politički jezik već ima kraticu, UZP. Udruženi zagađivački pothvat po činidbi, a po mogućim posljedicama može zaslužiti i onaj pridjev iz originala. Netko je otpad proizveo. Netko ga je preuzeo. Netko ga je prevozio. Netko je izdavao dozvole. Netko je trebao kontrolirati što se s njim događa. Netko je uzimao uzorke. Netko je dobivao rezultate.
I nakon svih tih 'netko' dobili smo zakopanu odgovornost. To je možda i najveće hrvatsko postignuće u gospodarenju otpadom. Od tisuću i pol šlepera uspjeli smo proizvesti jednu veliku količinu zakopane odgovornosti. I tu dolazimo do pitanja što ćemo ostaviti onima koji dolaze poslije nas. Svako povijesno razdoblje ostavlja svoje tragove. Arheolozi kopaju zemlju i iz onoga što pronađu zaključuju kako su ljudi živjeli.
U paleolitiku pronađu kameno oruđe. U neolitiku keramiku i ostatke naselja. U eneolitiku Vučedolsku kulturu. U brončanom dobu broncu. U željeznom dobu željezo. Iz rimskog vremena ostanu ceste, novac, amfore i terme. Iz hrvatskog srednjeg vijeka crkve, utvrde i pleter. A jednog dana doći će arheolozi i do našeg sloja. Kopat će negdje po Lici. Prvo će pronaći plastiku. Pa građevinski otpad. Pa elektronički otpad. Pa medicinski otpad. Pa mikroplastiku.
A onda će analizirati podzemnu vodu i pronaći vječne čestice. Mladi arheolog će zbunjeno pitati profesora: 'Profesore, koje je ovo razdoblje?' Profesor će pogledati sloj otpada. Pogledat će ostatke dozvola, elaborata, zapisnika i inspekcijskih rješenja. Pogledat će tisuću i pol šlepera koje nitko nije vidio. I reći: 'Kolega, upravo ste došli do Plenkozoika.' Plenkozoik. Posebno razdoblje hrvatske povijesti s početka 21. stoljeća. Razdoblje razvaljene administracije i zakopane odgovornosti.
I jednog će dana arheološka nalazišta Plenkozoika biti vrlo lako prepoznatljiva po principu: Tuđe uzimamo. Svoje zagađujemo. Ali, nije cilj ovog govora da jednog dana arheolozi utvrde gdje smo pogriješili. Cilj je da mi to utvrdimo danas. I da nešto napravimo. Sav otpad mora biti pronađen, evidentiran i uklonjen, ili, kako su to pametniji od mene lijepo sročili, 'lociran, identificiran i transferiran'. Voda i tlo moraju se kontinuirano kontrolirati, a rezultati moraju biti javni.
Moramo utvrditi kako je moguće da su tisuće šlepera prošle kroz sustav dozvola, evidencija i nadzora, a da ih sustav nije zaustavio. I sanaciju, gdje god je to moguće, moraju platiti oni koji su štetu prouzročili. Jer ovdje se na kraju ne radi o tome tko će dobiti jednu političku raspravu. Radi se o tome što ćemo ostaviti onima koji dolaze poslije nas. Voljeti zemlju nije mahati zastavom dok netko ispod nje zakapa otpad.
Voljeti zemlju znači sačuvati njezine rijeke i gore, šume, polja i more i predati ih onima koji dolaze poslije nas barem onakve kakve smo ih dobili. Ako to napravimo, Plenkozoik će ostati samo loša epizoda naše povijesti. Ako ne napravimo, ostat će naš sloj u zemlji', poručio je Bauk u govoru koji je odjeknuo.
Za aferu s tonama sumnjivog otpada, podsjetimo, doznalo se u veljači prošle godine. Hrvatska policija, uz podršku Europola, uhitila je 13 osoba. Glavni osumnjičeni su Josip Šincek i njegova supruga Monika.
Afera je ponovno eskalirala sredinom kolovoza, kada je USKOK objavio nalaz vještaka o 37.000 tona otpada dovezenog na ilegalno odlagalište opasnog otpada u krugu bivšeg industrijskog kompleksa PPK Velebit. Pronađeni su mikroplastika i povišene koncentracije metala, a u podzemnim vodama i PFAS spojevi, odnosno vječne kemikalije.
Oporba je inicirala sjednicu Odbora za zaštitu okoliša u Gospiću, koja je prekinuta, nakon čega je Milanović inicirao održavanje izvanrednog zasjedanja Sabora. Pred zastupnike nisu došli ni predsjednik Zoran Milanović ni premijer Andrej Plenković.
Inicijativa 'Gospić je naš dom' organizira i prosvjed u Zagrebu 5. rujna.
