Zamislite da imate potrebu nekome zahvaliti što je vašoj majci pružio dostojanstvenu smrt. Vašem ocu, djedu, bratu, sestri, suprugu, partnerici…
Čitali smo baš takve poruke u bilježnici debelih korica, do pola popunjenoj riječima blagoslova i iskrenim zahvalama osoblju zato što su pružili brigu, nježnost i smiraj na kraju života članovima njihove obitelji. Čitali smo iskrene i ponizne zahvale zato što su svojim pacijentima pružili medicinsku, emocionalnu, socijalnu i duhovnu skrb. Zato što su cijeloj obitelji pomogli da prihvate rastanak.
Nije ovo bio novinarski teren kojem smo se rado dosjetili i odlučili mu posvetiti vrijeme i prostor. Dugo smo odgađali posjet. Nije to ni zgrada čiji smo prag rado prekoračili, ali su se sve ograde, zidovi i barijere koje stvaramo pred palijativnom skrbi, ali i smrti, srušile kao kule od karata nakon samo jednog poslijepodneva u hospiciju Matošić.
Prva ograda pala je kad su sva osjetila osvijestila da ustanovom ne prevladava miris bolnice i sredstava za dezinfekciju, kakav biste očekivali u hospiciju. Tome se, kaže dr. Dubravka Ledina, posvećuje posebna pažnja.
Dr. Ledina dočekala nas je u hospiciju nakon cjelodnevnog obilaska pacijenata na terenu. Voditeljica je Odjela palijativne skrbi Doma zdravlja Splitsko-dalmatinske županije, a s tri kolegice specijalistice radi i ovdje i u mobilnim palijativnim timovima koji odlaze pacijentima u njihove domove.
U Kliničkom bolničkom centru Split 25 godina je radila kao onkologinja, a prije četiri godine napustila je taj posao i uključila se u sustav palijativne skrbi koji se u tom trenutku u županiji počeo ozbiljnije razvijati.
'Teško sam otišla s onkologije, bilo mi je žao. Kada sam odlazila, pomislila sam: Bože dragi, pa tko će sada to sve raditi. Toliko ti treba znanja za rad s onkološkim pacijentima, toliko ulažeš u edukaciju, svako malo se pojavljuju novi lijekovi, pomažeš ljudima boriti se, pronaći terapiju kako bi se nekome spasio i značajno produžio život. A onda sam došla u palijativnu medicinu i vidjela kako je moguće da svojim znanjem i s malo truda napraviš puno. Koliko je ‘to malo’ pomoglo pacijentu i njegovoj obitelji', priča dr. Ledina.
Organizacija palijativne skrbi, kaže, u našoj je županiji krenula kasnije nego u nekim drugim dijelovima Hrvatske, ali je u relativno kratkom vremenu ipak napravljen velik iskorak, štoviše, najveći u Hrvatskoj.
Najprije su oformljeni mobilni palijativni timovi za odrasle. Trenutno ih imamo četiri, a svaki tim čine liječnik specijalist i viša medicinska sestra. Postoji i tim za dječju palijativnu skrb u kojem rade dvoje specijalista pedijatrije i intenzivne skrbi te viša medicinska sestra.
No, kada je riječ o timovima za odrasle, četiri za cijelu županiju i dalje su premalo.
'Da bi posao funkcionirao, trebalo bi šest timova, a idealno osam, jer je županija geografski velika i raštrkana', objašnjava Ledina.
U cijeloj Hrvatskoj ugovoreno je oko 650 palijativnih postelja i 46 mobilnih timova, no procjene pokazuju da potrebe višestruko nadilaze postojeće kapacitete, pa dio pacijenata ostaje izvan sustava i briga za njih u konačnici pada na obitelj.
Prema dostupnim podacima, tijekom 2025. godine specijalističku palijativnu skrb uz pomoć mobilnih timova i stacionara ostvarilo je oko 7.500 pacijenata.
Zadatak mobilnih timova je odlaziti pacijentima kući, na poziv obitelji, rodbine, liječnika ili samog pacijenta. Ondje rješavaju i liječe tegobe koje se mogu zbrinuti izvan bolnice, od boli do raznih postupaka i terapija - kako teško oboljeli, među kojima je više od 60 posto onkoloških pacijenata - ne bi morali odlaziti u bolnicu i satima čekati da im se riješe problemi.
'Kad netko završi aktivno liječenje, zbog tegoba ili zahvata koji se može i treba obaviti kod kuće ne mora odlaziti u bolnicu i čekati satima, jer znamo koliko su liječnici i bolnički sustav preopterećeni. Mobilni palijativni tim dolazi u kuću, sagledava cjelokupnu situaciju pacijenta, ali i njegove obitelji, i pomaže na najbolji mogući način. Pratimo pacijenta i dolazimo koliko god je potrebno. Nekome jednom tjedno, nekome dva ili tri puta, a nekome i jednom mjesečno, ako je stanje stabilno', kaže dr. Ledina.
Takvim radom osiguravaju udobnost za pacijenta, nema bespotrebnih odlazaka u bolnicu ni dodatnog opterećenja liječnika i bolničkog sustava, a istovremeno imaju dozvolu više vremena za razgovor s njima. Kaže da joj je upravo to najljepši dio ovog posla.
'Za razliku od stresnog bolničkog tempa, rad u palijativnoj skrbi omogućuje mi da se u potpunosti posvetim pacijentu, bez dodatnog pritiska da me u čekaonici čeka na desetke ljudi. Kad uđem u neku kuću, tu mogu provesti sat, dva, tri, koliko god treba. Zanimljivo je da sada ponovno susrećem svoje pacijente koje sam liječila godinama i da sam o njima kao ljudima, s njihovim životnim pričama, željama, potrebama i razmišljanjima, u ove četiri godine saznala više nego tijekom svih onih godina na onkologiji', priča nam naša sugovornica i dugogodišnja liječnica.
Objašnjava da su u palijativnoj skrbi nekada dovoljni samo topla riječ, razgovor i mogućnost da se udovolji potrebi pacijenta da ispriča svoju priču, jer nije sve fokusirano samo na medicinski postupak.
Dostojanstvo do kraja života
'Trudimo se kroz cijelo vrijeme liječenja i praćenja pacijenta sačuvati integritet osobe, poštivati i uvažavati želje pacijenta i sačuvati dostojanstvo do kraja života. Važno je da pacijent nije broj, nije dijagnoza, nego čovjek sa svojim potrebama, željama i to poštujemo do kraja', priča dr. Ledina.
Svi koji su to doživjeli u vlastitoj obitelji znaju da se, kad je netko teško bolestan, briga rijetko dijeli ravnomjerno i gotovo nikad ne dolazi s uputama. Članovi obitelji uz posao, djecu i vlastiti život odjednom postaju i njegovatelji, i medicinski tehničari, i psihološka podrška.
'Kad je netko teško bolestan, nepokretan, za adekvatnu brigu u kući potrebne su tri zdrave osobe koje će se smjenjivati. Ako je sve na jednoj osobi, to postaje patnja i za nju. Ljudi rade, imaju djecu, imaju obitelji, kad sve padne na jednog, to je strašno. I još ako nemaju adekvatnu medicinsku potporu…’, ističe naša sugovornica.
Upravo zato, objašnjava, palijativna skrb nije samo liječenje simptoma. Ona uključuje edukaciju, razgovor i sveobuhvatnu pomoć pacijentu i njegovoj obitelji, kroz medicinsku, socijalnu, emotivnu i duhovnu podršku. Takav pristup zahtijeva multidisciplinarni tim. Uz liječnike i medicinske sestre potrebni su i psiholog, psihijatar, socijalni radnik, fizioterapeut i volonteri.
Takav sustav ne može se graditi samo na dobroj volji.
No palijativna skrb, upozorava dr. Ledina, još uvijek nije prepoznata kao zasebna medicinska struka, iako zahtijeva specifična znanja i iskustvo. Bez sustavne edukacije i jasne specijalizacije, ovakav rad i dalje uvelike počiva na entuzijazmu pojedinaca i iskustvu koje se stječe kroz praksu.
Dodaje kako liječnici danas često biraju specijalizacije s manjim opterećenjem, što razumije, ali naglašava da palijativnu medicinu ne može raditi liječnik bez odgovarajuće edukacije i pripreme.
Nacionalni program razvoja palijativne skrbi ide u smjeru edukacije i motiviranja medicinskog osoblja i volontera, no prostora za napredak i dalje ima mnogo. Čak previše.
U planovima je povećanje broja mobilnih timova, koordinatora i palijativnih postelja na razini države, no za sada se taj sustav i dalje uvelike oslanja na ograničene kapacitete i entuzijazam pojedinaca.
Inače, hospicij Matošić otvoren je u studenome 2022. godine, 15 godina nakon što su sestre Matošić preko Katoličke udruge Lovret Gradu darovale parcelu od četiri tisuće četvornih metara na Mejašima. Jedini uvjet bio je da se ondje izgradi objekt za skrb starih, nemoćnih i siromašnih. Njihova želja danas je ostvarena.
Budući da Split dotad nije imao adekvatnu ustanovu za pacijente kojima je potrebna posebna zdravstvena skrb, posebno one u terminalnoj fazi bolesti, na toj je lokaciji izgrađen hospicij.
U njemu je danas 15 kreveta za odrasle pacijente, a prije pola godine otvoren je i dječji odjel sa šest kreveta, pa je dio prostora prenamijenjen za najmlađe pacijente kojima je potrebna palijativna skrb. U prizemlju je uređen i molitveni prostor, mala kapelica, još jedan detalj koji pokazuje da se ovdje misli na sve potrebe pacijenata i njihovih obitelji, ne samo medicinske.
Dr. Ledina objašnjava da hospicij nije produženo liječenje, nije dom za starije i nije socijalna ustanova. Tu ljudi dolaze s teškim neizlječivim bolestima, najčešće karcinomima, neurološkim bolestima, kardiovaskularnim bolestima, ali i s drugim teškim stanjima, kada više nema izlječenja i gdje je aktivno liječenje završeno.
Neki pacijenti borave pet dana, neki mjesec dana, a neke obitelji samo žele da njihov najbliži posljednje dane ne provede sam.
'Samo prošle godine imali smo 181 prijem i 153 smrti u jednoj godini', govori dr. Ledina.
‘Ne zovite hitnu, budite uz njega’
Baš taj dan kada se vraćala s terena zvala ju je obitelj iz mjesta pokraj Trogira. Priča o njima kao o prekrasnim ljudima koji su brinuli o svom ocu, umirućoj osobi priključenoj na aparate. Dugo je s njima razgovarala o stanju pacijenta i svemu što ih čeka, a tog dana ih je dočekalo upravo ono na što ih je pripremala.
'Kada su me zvali da on umire, rekla sam im: ‘Ne zovite hitnu, ne vodite ga na OHBP, to je za njega dodatna trauma. Budite uz njega, držite ga za ruke, kvasite mu usta’. Bila sam uz njih preko telefona. Objasnila sam im da ne paničare, jer im to stvara najveći problem u cijelom procesu. Ljudi se boje da nisu svom rođenom pomogli na adekvatan način, a jedino mu tako mogu pomoći. Zvali su me kasnije, zahvalili se, rekli su da su zvali mrtvozornika. Rekla sam im da su sve napravili kako treba, kao što i jesu, i zbog toga obitelji nije ostao toliko gorak osjećaj', ispričala nam je dr. Ledina jednu od brojnih priča koje su sastavni dio njezina dana na terenu.
A ako se takvo nešto dogodi u hospiciju, kada uoče da se nekome stanje pogoršalo, zovu obitelj ako žele biti uz svoje najmilije.
'Imali smo obitelj koja se pet dana smjenjivala kako bi bila uz svoju sestru. I onda nam takve obitelji često kažu da im je to pružilo utjehu, da budu uz svoju sestru, da je isprate, da nije sama, da nema osjećaj samoće. E, to je ta razlika u palijativi, što se prilagođavamo, što imamo individualni pristup. Nije svakom pacijentu isto. Moraš riješiti fizičke tegobe, ali puno radimo i na tome da emotivno, duhovno i socijalno pomogneš njima i cjelokupnoj obitelji', objašnjava.
Takav pristup vidi se i u samom prostoru. Sobe su jednokrevetne i dvokrevetne, obitelj može ostati dugo, pa i prespavati ako treba. Nema hladnog bolničkog dojma. Svijetle boje, parketi, oslikani zidovi rukama akademskih umjetnika i volontera, panoi na koje obitelj može ostaviti poruku, glazba u sobama, mogućnost da netko dovede i kućnog ljubimca ako je to pacijentu važno.
'Naše društvo još ne razumije dovoljno te potrebe. Ljudi i dalje misle: pa dobro, umiru, svakako će umrijeti. Ali nije tako. Moraš znati kako umireš. I da to bude bez boli, bez patnje, dostojanstveno', ističe naša sugovornica.
U svemu tome, kaže dr. Ledina, osoblju hospicija puno pomaže i doktorica Christine Drummond iz Australije, stručnjakinja za palijativu, žena hrvatskih korijena koja svake godine dolazi i doprinosi im savjetima o standardima i organizaciji.
Pokazala im je da ne trebaju uvijek imati velika financijska sredstva kako bi napravili nešto dobro za svoje korisnike. Puno toga se može napraviti detaljima, kao što su televizor, satovi u sobama, cvijeće, panoi na kojima se može ostaviti poruka ili fotografija svojih najmilijih. Baš s tim detaljima trude se da boravak u hospiciju što više podsjeća na kućno okruženje.
Upravo je dostojanstvo riječ koja se u ovoj zgradi neprestano ponavlja. U načinu na koji osoblje govori, u porukama zahvalnosti u bilježnici i atmosferi koja nije teška i komorna. Tek nakon što smo ovdje proveli neko vrijeme s doktoricom i sestrama, postali smo svjesni sveobuhvatnosti palijativne medicine. To nije samo medicinska skrb. Ona je i razgovor, i psihološka pomoć, i duhovna pratnja, i muzika, i prisutnost. Zato se u hospiciju ne brinu samo o pacijentima nego i o sebi.
'Imamo i psihološku potporu za pacijente, a i za nas koji ovdje radimo. Kad sam ja počela karijeru na onkologiji, došla bih doma pa bih svojoj majci pričala, nitko nije htio slušati osim nje, a ona bi plakala i molila Boga za te ljude da se izliječe. Nije bilo nikakve stručne pomoći za pacijente niti za osoblje. Prvih par godina to te strašno frustrira, a kasnije nađeš neki svoj način da se nosiš s težinom posla', prisjeća se.
Psihološka potpora
Danas u hospiciju pacijenti i djelatnici imaju psihološku potporu, jer psihoterapeutkinja dolazi svake druge srijede. Sjede u krugu, razgovaraju o tjednu iza sebe, o teškim i smiješnim situacijama, o tome kako su se osjećali. Katkad donesu kekse, pripreme kavu, katkad netko zaplače, a katkad ih samo pola sata takvog razgovora dovoljno rastereti da lakše nastave dalje.
'Imamo mlade sestre, nema nijedna preko 40 godina. To je težak posao i one moraju imati neki filter. Nekome pomažu vježbe disanja, nekome razgovor. Bitno je da čovjek ne nosi sve kući', kaže dr. Ledina.
Ne iznenađuje nas onda što nam je potvrdila da se i sama promijenila otkad je ušla u svijet palijative. Promijenila je i način kako razmišlja o smrti. Nekad je pomagala ljudima da se izliječe, danas im pomaže da što lakše prebrode neizlječiva stanja, a i da kraj bude bez patnje i dostojanstven.
'Moj muž kaže da sam ja malo makla otkad sam došla u palijativu, jer često postavljam pitanja koja do sada nisu bila tema u našoj obitelji. Koliko god smrt bila teška tema i koliko god od nje bježali, potrebno je o njoj razgovarati i prihvatiti ju kao sastavni dio života. Sve nas čeka i neizbježna je', priča.
Također, želja joj je i da riječ palijativa ne bude toliko teška u društvu, ali i u njenoj struci, jer to nije samo briga za umiruće.
'Prije četvrt stoljeća, kad sam počela specijalizirati onkologiju, susret s teško bolesnim pacijentom bio je isto kao što je sad palijativa. Ajme, čim kažeš da si na onkologiji... A sad je onkologija struka gdje zahvaljujući terapijama ljudi žive, gdje se ljudi mogu izliječiti. Vjerujem da će se tako izmijeniti svijest o palijativi. Nije to samo umiranje, palijativa se treba uključiti kad čovjek dobije dijagnozu za neizlječivu bolest od starta. To je cilj palijativne medicine. Netko živi s neizlječivom bolešću deset godina, netko dvadeset, netko tri', priča.
No, zbog toga što smo u Splitu tek nedavno krenuli s takvom skrbi, liječnici i osoblje se većinom bave pacijentima koji su došli do kraja liječenja, pa su u velikom broju umirući. No, ističu da je iznimno važno da se palijativna skrb uključi već kad se dijagnosticira neizlječiva bolest. Zato prostora za napredak i dalje je puno i izvan same ideje palijative. Sustavu nedostaju ljudi, edukacija i širi tim.
'Mi sada imamo liječnike specijaliste, medicinske sestre. Da bi imali multidisciplinarni tim, potrebni su nam psihijatar, psiholog, socijalni radnik, fizioterapeut, volonter', iskreno će Ledina.
Iako su na razini države najavljena povećanja broja timova i kapaciteta, u praksi sustav još uvijek ne prati stvarne potrebe pacijenata i njihovih obitelji.
Za sada imaju prijavljenih desetak ljudi u Splitu koji žele volontirati, a u cijeloj Hrvatskoj postoji tek 300 takvih volontera. Oni ne mogu raditi ništa medicinsko, ali mogu prošetati pacijenta, sjesti s njim, čitati mu ili mu jednostavno praviti društvo. Oni su nužni u cijelom procesu. Nedostaje i fizioterapeut, posebno sada kada imaju i dječji palijativni odjel, jer su mnoga djeca od rođenja s teškim stanjima i trebaju dodatnu fizikalnu terapiju. Treba i više sestara, jer svako bolovanje odmah se osjeti.
Velik dio toga zasad se premošćuje dobrom voljom, donacijama i pomoći zajednice. Donatori su pomogli u opremanju i nabavci opreme za hospicij i dječji stacionar. Svi su na neki način utkali dio sebe u ovu ustanovu.
Duhovna dimenzija ovdje također ima svoje mjesto. Uređena je kapelica, a mise za teško bolesne, pokojne i njihove obitelji redovito se služe. Naravno, osiguravaju i molitveni prostor za sve religije.
Dječje sobe
Pa ipak, unatoč teškim temama, iz hospicija Matošić ne izlazi se s osjećajem praznine. Upravo suprotno. Izlazi se s jasnijom slikom onoga što kao društvo predugo guramo na marginu, ali i s olakšanjem da postoje mjesta gdje čovjek na samom kraju dobije dostojanstvo.
Nakon takvog razgovora, s drukčijom sviješću i pristupom, prihvatili smo poziv dr. Ledine da s njom obiđemo cijeli hospicij. Prolazimo kroz sobe i hodnike. Upoznajemo sestre koje su bile iznenađene našom pojavom. Ledina zna ime svakog pacijenta. Zastaje, provjerava, pita.
Posjetili smo čak i dječje sobe. Na televizoru idu crtići, iznad kreveta su oslikani zidovi. Akademski slikari uljepšali su ih stablima, bojama, šarenilom. Obilazimo odrasle pacijente. Neki spavaju, drugi su s nama razgovarali. Dr. Ledina nas je provela do kraja hodnika gdje nam je pokazala i sobu za oproštaj. Zatim smo se vratili do kapelice i do one bilježnice s početka priče.
Nakon jednog poslijepodneva ondje, takve poruke zvuče potpuno razumljivo. Jer kad netko vašoj majci, ocu, bratu ili sestri više ne može produžiti život, ali im može olakšati patnju i odlazak, a vama ostaviti manje gorak rastanak, potreba da kažete hvala dolazi sama.