Četiri rasprodane večeri u londonskom kazalištu Playhouse East rezultat su priče koja je počela druženjima, kavama i razgovorima o životu daleko od doma. Splićanka Iva L. Šimić s Klarom Kaliger, Filipom Mayerom i Harunom Ćehovićem osmislila je i izvela autorsku predstavu 'Evo evo', koja kroz humor, pjesmu i višejezičnost istražuje identitet, migraciju i pripadanje.
Sve četiri izvedbe, održane od 30. rujna do 3. listopada, rasprodane su nekoliko dana prije početka igranja. Predstava je prvi put predstavljena prošle godine na Voila! Theatre Festivalu, nakon čega je dobila potporu Arts Council England za daljnji razvoj i okupljanje šireg kreativnog tima. Kroz humor, pjesmu, višejezičnost, izravnu komunikaciju s publikom i niz scenskih situacija, 'Evo Evo' istražuje što se događa kada pokušavamo predstaviti balkansku kulturu koja je istovremeno
složena, kontradiktorna i često svedena na stereotipe.
Tim povodom razgovarali smo s Ivom L. Šimić o londonskom uspjehu, iskustvima koja su završila na sceni, odlasku iz Splita i životu između nekoliko gradova koje danas smatra svojim domom.
Četiri rasprodane večeri u Londonu - kakav je osjećaj izaći pred puno gledalište s predstavom koju ste sami osmislili?
- Teško je opisati taj osjećaj. Mjesecima nešto stvarate od nule, preispitujete i mijenjate, a onda izađete na scenu pred ljude koji su došli upravo zbog onoga što ste zajedno stvorili. Istovremeno je uzbudljivo i pomalo nestvarno. Posebno je lijepo što su sve četiri večeri rasprodane prije prve izvedbe. Ne toliko zbog brojke, iako se u Londonu svake večeri za publiku borite s nekoliko stotina predstava, nego zato što je sve nastalo iz entuzijazma, strasti i naših škrabotina na papirićima.
Što ćete posebno pamtiti?
- Najviše ću pamtiti susrete s publikom nakon predstave. Prilazili su nam ljudi naših korijena koji u Londonu žive više od trideset godina i kažu da dosad nisu vidjeli nešto slično, ali i Britanci i ljudi iz drugih sredina. Ti razgovori o tome što ih je dotaknulo ili nasmijalo možda su najljepši dio cijelog iskustva.
Kako ste se vas četvero povezali i odlučili zajedno napraviti predstavu?
- Haruna poznajem sa sarajevske Akademije, gdje smo oboje studirali, ali u različitim klasama. Filip i Klara poznaju se iz Zagreba, njih smo upoznali preko Klarine sestre koja je također živjela u Londonu. Klasično dijasporski - svi se nekako znamo preko nekoga.
Dakle, iz susreta je nastala predstava…
- Kad bismo se sreli, shvatili bismo da nas muče iste teme i gotovo uvijek zaključili da bismo o tome trebali nešto stvoriti. Tako je nastao i naslov 'Evo evo' - samo što nismo, a nikako da krenemo. Dogovoreno vrijeme za rad pojele bi ćakule uz kavu, pauze za pušenje i digresije. Pokrenuli smo se tek kada smo se prošle godine prijavili na festival europskog kazališta u Londonu i zadali si rok. Više nije bilo 'trebali bismo nešto napraviti', nego smo imali datum do kojeg je prva radna verzija morala postojati.
Kako Britancima objašnjavate naslov 'Evo evo'?
- Objašnjavamo ga kroz samu predstavu. To je predstava u predstavi, publika gleda nas četvero kako na licu mjesta pokušavamo napraviti predstavu. Naslov je zato i šala na račun našeg vječnog 'evo, evo, samo što nismo'. Evo, samo da završimo kavu pa ćemo krenuti s prvom scenom.
Izraz ponavljamo kroz predstavu i igramo se njegovim značenjima, poput'‘tu smo negdje' ili 'strpi se malo'. Tako i međunarodnoj publici postaje razumljiv bez doslovnog prijevoda.
Koliko je u predstavi vaših osobnih iskustava?
- Mnogo jer smo je stvarali kroz improvizacije o temama koje su nas zaokupljale. Kasnije smo neke stvari mijenjali kako bi bolje funkcionirale na sceni, ali polazište su bila naša iskustva.
Izdvojila bih scenu useljenja u Veliku Britaniju nakon Brexita. Uvijek se šalimo da nas, nakon svih procedura i provjera, još samo trebaju tražiti uzorak krvi. Iz toga je nastala sekvenca fizičke komedije koja postupno eskalira, pokazujući što je sve danas potrebno da bi se netko preselio ili, ovisno o putovnici, uopće ušao u Veliku Britaniju.
U predstavi se pokušavate dogovoriti što predstavljate kada predstavljate Balkan. Oko čega ste se najviše razilazili?
- Najprije se nismo mogli složiti ni oko geografskog područja Balkana, a onda ni oko toga koliko neki običaj mora biti prisutan u svakodnevici da bismo ga smatrali ‘balkanskim’. Klara i Filip iz Zagreba imali su drukčije navike od Haruna iz Sarajeva, a da ne spominjem moj Split.
Različitosti i sukobi plodno su tlo za dramske situacije, pa smo svoja razilaženja prigrlili i iskoristili. Upravo kroz njih propitujemo što znači predstavljati Balkan i moramo li se nužno svrstati u isti koš da bismo osjećali pripadnost.
Tko je dolazio na izvedbe? Jesu li se ljudi s naših prostora smijali istim situacijama kao i britanska publika?
- Publika je bila raznovrsna - od naše dijaspore do Britanaca i ljudi različitih nacionalnosti koji žive u Londonu. Puno smo radili na tome da svatko, bez obzira na kulturnu pozadinu, može razumjeti predstavu i osjećati se dijelom publike. Izravno komuniciramo s gledateljima, a u nekoliko trenutaka i oni nam pomažu u stvaranju predstave. Zato je svaka izvedba drukčija i ne možete si dopustiti da od umora odete na 'autopilot'. Reakcije su bile gromoglasne, uz aplauze usred predstave, što nas je u početku iznenadilo. Iznenadilo nas je i koliko su se svi smijali istim stvarima. Držali smo se pravila da se kroz specifično dolazi do univerzalnog i čini se da smo uspjeli.
Predstava je višejezična. Kako publika razumije ono što nije prevedeno?
- Igramo se time što i kako prevodimo, posebno razlikom između izravnog i 'uljepšanog' prijevoda. U britanskoj jezičnoj kulturi izravnost je puno rjeđa nego kod nas. Ako nešto namjerno ne prevedemo, stvaramo kontekst iz kojeg publika može razumjeti što je rečeno. Tako je uvlačimo u naš svijet i brišemo granicu između 'nas' i 'njih'. Sve na kraju kulminira velikim tulumom i plesnjakom na sceni, uz rakiju i plate narezaka, umjesto klasičnog aplauza i poklona.
Što je predstavi donijela potpora Arts Councila England i suradnja s proširenim kreativnim timom?
- Nakon prve radne verzije u Camdenu, za koju su također planule ulaznice, dobili smo odlične reakcije i veliki vjetar u leđa. Shvatili smo da na londonskoj sceni postoji prostor za ono što radimo i prijavili se za potporu kako bismo predstavi dali najbolju moguću priliku.
Suradnici su je podigli na novu razinu. Svaki je detalj mogao biti dodatno razrađen i izbrušen. Dramaturg je bio Paul Sirett, nominiran za nagradu Laurence Olivier, kreativni suradnik britanski komičar Jonathan Oldfield. Za scenski pokret bio je zadužen Marko Stamenković. Tim su činili i dizajner zvuka Bruno Vilhar, dizajner svjetla Lander Martinez, dizajnerica kostima Rosalba Mensah, asistent produkcije Jake Walton, asistentica dramaturgije Pooja Sivaraman, autorica grafičkog dizajna Marta Badurina te suradnica za marketing Lea Družeić, također Splićanka.
Važno mi je spomenuti sve jer je ovo, iako je krenulo od nas četvero, bio veliki kolektivni čin. Uz predivne reakcije publike, dobili smo kritike s pet zvjezdica, a upravo sam saznala i za četiri nominacije: za najbolju produkciju, novi dramski tekst, glumačku ansambl izvedbu i dizajn svjetla.
Je li vam London promijenio pogled na sredinu iz koje dolazite?
- Naravno. Kad živite drugdje, jasnije vidite razlike i više cijenite ono što ste prije uzimali zdravo za gotovo. Danas više cijenim mir, usporenost, more i čisti zrak. I to što se na drugom kraju grada možete nacrtati za pola sata, kao i okus zdrave, svježe hrane. S druge strane, počela sam preispitivati vlastite granice i naviku da budem upućena u stvari koje me se zapravo ne tiču.
Kada ste odlučili otići u London i što vam je u početku bilo najteže?
- Tijekom pandemije, kada sam imala previše vremena za introspekciju. Bio je to velik šok, pogotovo zato što sam se preselila u London, a da ga prije toga nisam nijednom posjetila. Najteže mi je bilo nositi se s usamljenošću i veličinom grada. Imala sam osjećaj da će me progutati. S vremenom, stvaranjem novih navika i prijateljstava, počela sam s Londonom biti na 'ti'.
Što vam je obrazovanje u Londonu donijelo i koliko je zahtjevno pronaći svoje mjesto u kazalištu?
- Donijelo mi je da izoštrim nos za ono što oni vole zvati art of commerce. Pomoglo mi je bolje razumjeti tržišnu stranu glumačkog posla. London ne funkcionira na principu stalno zaposlenih glumaca u kazalištima. Čak i najstariji i najiskusniji moraju izlaziti na audicije, pa sebe praktički trebate voditi kao tvrtku. Morate razmišljati kako ulažete u sebe, što gradite kratkoročno, a što dugoročno i kako se pozicionirate na tržištu. London za to nudi mnogo prilika i meni je to inspirativno i uzbudljivo. Ondje ćete ili proplivati ili se bolno utopiti, stvarno nema sredine.
Kada vas danas netko pita gdje vam je dom, što odgovorite?
- Već sam odlaskom na studij glume u Sarajevo napustila Split, koji sam dotad smatrala domom. Pitanje pripadanja pratilo me od tada jer sam mislila da se ne može istovremeno sjediti na dvije stolice. S Londonom i njegovom multikulturalnošću odlučila sam da su svi ti gradovi moj dom. U svakom imam svoju zajednicu i uspomene koje su me izgradile. Na selidbu više ne gledam kao da sam nešto izgubila, nego kao da sam dobila još jedan dom.
Što slijedi za 'Evo evo', a što biste željeli ostvariti u vlastitoj karijeri?
- Postoje mogućnosti za izvedbe u drugim gradovima i državama, ali sastanci tek slijede. Zasad ne bih ništa konkretno najavljivala, da ne ureknem. Neka ostane na 'evo, evo, bit će'. Osobno bih voljela nastaviti graditi karijeru u međunarodnom kontekstu. Želim da se naše priče, jezici, naglasci i lica podrazumijevaju na velikoj međunarodnoj sceni. Prateći rad kolega i projekte koji izlaze ili se tek pripremaju, čini mi se da idemo u izvrsnom smjeru.
