DALMATINSKI PORTAL KOD BUDINČEVIĆA: 'Dres u kojemu sam s Hajdukom osvojio titulu 1979. godine ne dam nikome, to je suho zlato!'

Bajmok. Mjesto s desetak tisuća žitelja između Subotice i Sombora. Mjesto koje je posljednjih 30 godina dom Ivana Budinčevića, bivšeg vratara Hajduka koji je prije deset dana proslavio 64. rođendan. Na dan kada se slavi obljetnica Hajdukove 6:0 pobjede nad Manchester Unitedom, u kojoj je on branio. 

Godine su uzele maha. Brada kao dio imidža i otežano kretanje.

- Bole me oba koljena, teško mi je išta s njima raditi. Kada i doma kosim travu nakon deset minuta više ne mogu - priča nam Budinčević, dok uz njega stoji supruga Ruža. Ona je do prije godinu dana svakih nekoliko tjedana išla za Austriju gdje je vodila brigu o starijim osobama. Sve do jednog dana kada je doživjela infarkt.

- Sreća u nesreći je da mi se to dogodilo u Austriji. Vrlo brzo prebačena sam u Wiener Neustadt gdje su mi ugradili pacemaker i spasili život - priča nam Ruža koja se još uvijek oporavlja od te dramatične situacije uz nadu da će se jednog dana moći vratiti u Austriju i nastaviti s radom. Posljednjih godinu dana krpaju kraj s krajem, bez primanja.

- Nemate pojma što sam sve radio u životu. Orao sam, kopao, radio u free shopovima, konobario, trenirao vratare u subotičkom klubu Bačka... Sada žalim što nisam išao u školu za trenera, mislim da bih bio dobar.

Do penzije ima još godinu dana.

- Dvije godine Slovenije, osam Hrvatske i devet godina u Srbiji. Neće biti velika, ali će mi pomoći.

Rođen je u Subotici gdje je i krenuo s igračkom karijerom. Spartak, Hajduk, Olimpija i Dinamo Vinkovci. Nakon Vinkovaca je bio u nekim manjim klubovima poput Obilića, Zorke, Radničkog iz Bajmoka te na koncu Aleksa Šantić za koji je zaključio karijeru sa 45 godina.

- U 33. godini dok sam bio u vinkovačkom Dinamu. Jedva sam ostao živ na utakmici s Iskrom. U punom trku na mene je naletio Tihomir Rudež, prvih nekoliko dana bio sam i životno ugrožen.

U Hajduk je stigao 1976., u Splitu je proveo četiri godine.

- U to vrijeme je Hajduk imao Katalinića i Meškovića koji je trebao otići, a ja da dođem. Ne znam tko me odabrao, u jednoj knjizi piše da je to bio Ante Mladinić. Ja nikad nisam bio s njim u kontaktu. Mislim da je Jere Burazin došao po mene. Prije toga sam već trebao ići u Vojvodinu i Zvezdu. Spartak je ispao iz prve u drugu ligu. Zadnjih par utakmica u drugoj ligi sam ja branio, i iz te lige je ispao. To je sve išlo preko mog jednog pokojnog prijatelja.

On je...

- Jovan Popov, puno mi je pomogao u životu. Stupio je u kontakt s Hajdukom, a ja sam rekao, idem probati. On me prekrstio i u Mukija, tako me i danas zovu. Tada sam bio klinac sa 21 godinom, to je bilo 1976. godine. Mešković je otišao čim sam ja došao. Bio sam najprije rezerva Kataliniću, a kada je on otišao u vojsku, onda sam počeo braniti. Ja sam bio standardna rezerva.

Nije Hajduk tada figurirao kao prva opcija?

- Bilo je prvo idi u Vojvodinu, pa idi u Zvezdu. U Zvezdi sam bio na pregovorima, bio gotov razgovor, ali rekao sam da neću. U Zvezdi je direktor bio Slobodan Ćosić i Stevan Ostojić koji i dan danas kad me vidi kaže 'budalo, da si došao u Zvezdu, bio bi gospodin'.

Pamti i jedan detalj uokolo utakmice protiv Arsenala 1978. godine...

- Branio sam s jednim treningom. Našli su mi da navodno imam neki problem s bubrezima pa dva mjeseca nisam trenirao.

Zadnja titula Hajduka u Jugoslaviji 1979. imala je njegov potpis. Uspomene iz tog doba i dalje ima i čuva ih u svom domu. Iako su ga posljednji put kada je bio u Splitu, u vrijeme proslave 100. rođendana Hajduka, mnogi 'žicali'....

- U zadnjoj utakmici za titulu u Sarajevu sam se u posljednjim sekundama bacio na loptu da sačuvam gol i uhvatio je. Izjavio sam nakon susreta: 'Zagrlio sam je kao najljepšu djevojku'. Imam sliku momčadi koja je osvojila tu titulu 1979. godine, a također i dres Hajduka u kojemu sam branio. Ne dam ga nikome. To su mi tražili kada sam bio u Splitu prije osam godina. Ne dam ga, nema teorije. To je suho zlato. U Hajduku sam od plaće mogao kupiti fiću. Zadnji put kada sam bio u Splitu vidio sam Pudara, Varvodića, ali nitko mi nije znao reći gdje je Špiro Ćosić.

Iz splitskih dana pamti mnoge, iako se samo s rijetkima čuje. Među tim rijetkima je i Tonći Kristić Đigi, poduzetnik iz Graba.

- Sa Đigijem se često čujem, ostali smo u kontaktu. Đigi, Davor Čop, Željko Nikolić, s njima sam se družio. Sjetim se i Neđe Vukašina. Bio sam dobar s Joškom Duplančićem. Kada sam došao u Split, on mi je prvi prišao i prihvatio me. Ne volim daviti ljude. Meni je drago kada nekog vidim i čujem iz tih vremena. Lijepo je kada te se ljudi sjete nakon 40 godina. Mene čudi da se itko sjeti, Split je čudo. Ovdje u Bajmoku kao da ne postojiš.

Danas u nekim drugim vremenima Hajduka ne gleda baš često.

- Gledam kad stignem. Nemam te kanale, tako da ne gledam baš često. No, kad je prilika uvijek pogledam.

Iako mu nije lako, ne želi da ga itko žali.

- Nikad od nikoga nisam tražio ništa. Supruga je radila dok je mogla. Živimo u kući koja nije dovršena, ali ja kažem da je za nas dvoje i prevelika. Ja sam malo čudan. Uvijek kažem da svatko ima problema i što da ja sad pričam o svojima, nema potrebe.