DUPLIN OSVRT: Hajduk, Torcida i ponos Hrvatske!
Kako vrijeme odmiče, Hajduk sve više postaje simbolom svjetla u Lijepoj našoj. I kao takvog ga ljudi prepoznaju
I jutro nakon pobjede nad Vitorijom Guimaraes, svi smo još uvijek pod dojmom fenomenalne, prekrasne večeri, možda jedne od najljepših koju sam uopće doživio na Poljudu od sredine osamdesetih do danas.
Nekako kao da je sve sjelo na svoje mjesto, prepune tribine, raspjevani navijači, borbeno i agresivno izdanje 'bijelih' na terenu, a onda i poruka Torcide u čast pobjede nad velikosrpskim agresorom i oslobađanja okupiranog teritorija Republike Hrvatske.
'Jesmo li se za ovo borili, jesu li za ovo ginuli naši suborci?' - često smo proteklih godina mogli čuti od hrvatskih branitelja razočaranih lošim političarima, problemima mita i korupcije, brojnim anomalijama u našem društvu, ali i nogometu.
'Evo, za ovo ste se borili' - tvrdim nakon nezaboravne večeri, na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, te Dan hrvatskih branitelja.
Hajduk je sinoć bio baš ono što smo godinama željeli da bude. Narodni klub, gdje ste uživali u svakoj sekundi provedenoj na Poljudu, na stadionu sretnih lica, gdje ljudi raširenog osmijeha dovode cijele obitelji i svi žele biti dio bijele priče.
Pojma nemam kako će završiti uzvrat, ali već sad stoji konstatacija da nam je ovakav Hajduk svima na ponos. Istina, ide onim težim, poštenim putem, ali, Bože dragi, nisu li i branitelji nailazili na prepreke na putu do konačne pobjede, godinama se borili protiv nadmoćnijeg neprijatelja, da bi ga na kraju svladali i svima nam dali šansu da ostvarimo bolji život u samostalnoj Hrvatskoj. No, za sada je nismo iskoristili. O politici neka pričaju drugi, ja ću ostati kod nogometa.
Sve anomalije koje smo željeli da nestanu s bivšom državom su ostale, neke čak otišle skroz u drugu krajnost. Tako je valjda sasvim normalno da prvake iz susjedne države vodi čovjek koji je tamo pobjegao kako ne bi izdržavao zatvorsku kaznu zbog izvlačenja novca iz tog kluba. Taj i takav klub je vladao i HNS-om, dok se u Splitu u isto vrijeme gradila paralelna priča. Da, jako neizvjesna, ali barem nije bila mafijaška, kriminalna, sramotna. I ljudi su je s godinama prepoznali, odnosno, kako vrijeme odmiče, sve više ih se, ne samo iz Splita, nego cijele Hrvatske i inozemstva, želi identificirati s Hajdukom. Ne žele propustiti niti jedan dio bijelog puta, već se raduju svakoj novoj stanici.
Otud poharan Fan shop na Poljudu, ispred kojega su se neki raspitivali i radi li nakon utakmice, a otud podatak da je naš voljeni klub daleko najgledanija momčad u kvalifikacijama Europske lige.
Prošlog ljeta me isto malo ponijelo, pa sam napisao osvrt pod naslovom 'Ovaj Hajduk ima dušu'. Nakon što smo kasnije izgubili par utakmica, mnogi su mi ga gurali pod nos, a s ove vremenske distance mi se čini da bolju rečenicu za ovu generaciju igrača i navijača još nisam pogodio.
Branitelji su nam omogućili da u slobodnoj zemlji svaki od nas poštenim odnosom prema obitelji, domovini i društvu, doprinese izgradnji države blagostanja. Prečesto mnogi nisu bili na tom putu, glavinjao je i moj omiljeni klub, te došao doslovce do ruba propasti, ali, kako vrijeme odmiče, Hajduk sve više postaje simbolom svjetla u Lijepoj našoj. I kao takvog ga ljudi prepoznaju, tako mi preko 80.000 duša koje se ponose svojom članskom iskaznicom...
