DUPLIN OSVRT: Nadajmo se da Jakobušić zna što radi

Smrt Đorđa Balaševića naravno da nema baš nikakve veze s ovom rubrikom, al, eto, cijenio sam ga, bio mi je top. I ne mogu prežaliti toliki broj propuštenih prilika za odlazak na koncerte. Hajduk ti uglavnom proguta sve vikende, što utakmica, što beskrajni razgovori i dok računaš 'ima vremena, otić ću', ode on.

Bilo mi je krivo i što sam propustio onaj veličanstven posljednji  ispraćaj Olivera Dragojevića. Taman u to vrijeme smo čekali let za Sofiju, europsku utakmicu protiv Slavije. Nešto malo smo pogledali na televizoru na aerodromu, ali nije to bilo to.

Praćenje Hajduka dugo već ne servira niti pokoji prigodni bombon. Nakupilo se tu frustracija, peti smo na tablici, momčad nikad gora i skuplja nego u zadnje dvije godine, Europa su nam Gzira i Renova... U klub Frane Matošića uvukao se luzerski mentalitet, novi trofeji ne stižu, živimo u prošlosti, međusobno se svađamo što bi i kako trebalo... Tu i takvu monotoniju definitivno pokušava razbiti - Lukša Jakobušić. Samouvjereni predsjednik beskrajne energije usredotočen jedino na - osvajanje trofeja.

Kako se u tu priču uklapa prebacivanje Mije Caktaša u drugu momčad?

Dugo već kad dolazi novi igrač nitko ne pita kako igra već samo kolika mu je plaća i ima li bonuse. Novac je središnja tema svih razgovora, nogometna igra je u drugom planu. 

Caktaš nije sam sebi dao veliku plaću ni bonuse. Na Poljud su ga vratili Ivan Kos i Mario Branco, te mu dali uvjete kakve nitko nikada u povijesti kluba još nije imao. Mijo je u bijelom dresu ostvario jako dobar individualni učinak, dva puta je bio na vrhu ljestvice strijelaca HNL-a, ali klub je potonuo u osrednjost. U stanje kakvo Lukša ne podnosi. I spreman je na radikalne zahvate. Pogotovo nakon kratkog spoja u komunikaciji.

Dva su bila načina da se izbjegne ova trauma. Jedan je prodaja u Kinu, što bi Jakobušiću definitivno najbolje leglo, s obzirom na ukupno stanje, a drugi je smanjenje ugovora za što, kako je izvijestio Nikoličius, Caktaš nije htio ni čuti. 

Zašto je Hamza mogao igrati do kraja ugovora, a Caktaš ne može? Pa promijenio se predsjednik. Brbić je bio tiha voda, a Jakobušić je nemirno more. Lukši je bilo važno pokazati da je on glavni u cijeloj priči, da je njegova zadnja. Ali tek sada slijede pravi izazovi. Na rezultatskom i financijskom planu.

Hajduk kao veliki klub mora vući jake poteze, a angažman Marka Livaje to jest. Ono što je on kao kadet mogao s loptom nikad prije ni poslije nisam vidio, ali nije to promaklo ni skautima milanskog Intera pa su mu brzo na stol servirali četverogodišnji ugovor. Otišao je bez službenog nastupa za prvu momčad 'bijelih' i sada se vraća kao dokazan igrač, svakako jedan od onih koje ne treba guglati. Livajin potpis za Hajduk najzvučniji je dolazak još od angažmana Nike Kranjčara. Niko je svojim potezima tjerao publiku da mu skandira, Marko ima tu čaroliju u nogoma, ali dugo ga nismo gledali, možemo se samo nadati da je svoje najbolje partije sačuvao za ovu hajdučku polusezonu. 

Zašto je doveden ako će ostati samo pola godine? Jer Lukša puca na trofej i izlazak u Europu. Pričamo o Kupu, naravno, u prvenstvu smo odavno sve uprskali. U Livaji, Kačanikliću i Fossatiju vide novu i svježu krv, potreban im je rezultat odmah kako bi vratili povjerenje u Hajduk. Kako navijača, tako i sponzora. I Lovre Kalinić je jak adut. Ne izađe li Hajduk u Europu, to će biti teški debakl. No, ne želimo još o tome ni razmišljati.

Da se ove godine dodjeljuje trofej 'Hajdučko srce', moj bi prijedlog bio - Roko Leni Ukić. Eno ga na Gripama, vratio se doma i igra potpuno besplatno. Ima samo bonus za osvojeni trofej. U Kupu su zapeli u finalu protiv Zadra, ostaje mu još eventualno prvenstvo. Ako ga osvoji, dobit će nagradu u rangu prosječne klupske plaće za polusezonu, a u suprotnom će odigrati polusezonu za nula kuna, što je za reprezentativca u suvremenom sportu nezamislivo. Pa čak i ako je u jeseni karijere. Kapa do poda, majstore.

A Hajduk? Pred nama je nastavak sezone u kojoj će nam Hajduk i dalje gutati sve vikende, a ostatak vremena ispunjavati beskrajni razgovori na istu temu. I dok računaš 'ima vremena, otić ću', prođe život, a kad se osvrneš na sve što smo osvojili proteklih godina, iza tebe stoji samo prazna vitrina. Na šampanjac nam se uhvatio prst prašine, ali opet živimo u nekoj nadi. Ovoga puta u to da Jakobušić zna što radi.